Obavestenje

Obaveštenje: Listu sa vašim predlozima možete videti ovde .

недеља, 26. јануар 2014.

Stalker (1979)


Stalker (1979) on IMDb
Kod nas nazvan: Stalker
Žanr: Drama | Naučna Fantastika
Režija: Andrei Tarkovsky
Glumci: Alisa Freyndlikh, Aleksandr Kaydanovskiy, Anatoliy Solonitsyn...

Priča:
Vodič, "Stalker", vodi dva čoveka kroz područje koje nazivaju Zona. Oni su u potrazi za sobom koja ispunjava želje.

Moj osvrt:
Stalker je jedan od onih filmova koje da gledate deset puta, uvek ćete pronaći nešto novo. Ne trudi se da vam da odgovore, daje vam samo suštinu. Ostalo zavisi od vas. Teško mi je da shvatim da neko na jedno gledanje može sve pohvatati. Previše je vrhunskih detalja i simbolike. Ne pamtim ni kada sam gledao film a da sebi postavim pitanje "zašto" ovoliko puta. Čak i neki detalji koji su generalno nebitni umeju da oduševe. Recimo vidimo na početku kakvo je trenutno rasulo. Čovek (Stalker) se budi i tiho iskrada iz sobe da ne bi probudio ženu i ćerku. Ta scena mi je neverovatno genijalna. Izgleda kao da se iskrada jer želi da ih ostavi u carstvu snova, jer želi da one ne gledaju sivilo koje ih okružuje. O tome pričam. Nebitna je ova scena za temu filma ali ima veliku snagu.

Svaka scena traje nešto duže nego što smo navikli. To bi možda smetalo balavom Outsideru koji je tek počeo da piše ovaj blog i nije gledao toliko vrhunskih filmova. Ovde mi je svaka scena bila uživanje. U svakoj od njih, emocija se crpi do maksimuma. Zbog cele teme, zbog dijaloga i monologa koji će vas terati da se zamislite, zbog nebrojeno pitanja koja ćete postaviti sebi, dužina scene dođe genijalno prilagođena. I dalje mi neverovatno zvuči koliko svaka od scena tera na razmišljanje a koliko zapravo jednostavno izgleda. Površno gledano, ceo film izgleda jednostavno ali ispod te maske leži višeslojno savršenstvo. 

Onda imamo celu tu priču o Zoni. Prvi utisak je da je tamo neka nada. Saznaje se i o toj sobi koja ispunjava želje. Tri čoveka idu tamo. Stalker, koji je vodič, potom naučnik i pisac. O njima nešto kasnije. Ono što mi je zapalo za oko, jedna bogata dama je želela poći sa njima ali je Stalker odbio da je povede. Možemo to da gledamo i ovako. Bogata dama ima sve što poželeti može. Zašto bi rizikovala život probijajući se do i kroz Zonu? Zašto bi ona imala neke želje? Mislim da to i nije baš najbolje tumačenje. Ova dama ne pokazuje želju da pođe tamo iz nekog određenog razloga. To je samo njena znatiželja. Ok, zašto onda da ne ispuni svoju znatiželju? Zato što drugi na Zonu gledaju kao na nadu. Privilegija onih koji imaju sve što požele je da se ravnodušno odnose prema nečemu što drugima predstavlja životno bogatstvo. Ako bi bogatu damu Stalker poveo u Zonu, potpuno bi devalvirao vrednost te teritorije koja je drugima jedina preostala nada.

Pomenuh kvalitet dijaloga i monologa. Braćo i sestre, ne preterujem kada kažem da bukvalno svaku rečenicu možemo analizirati. Po prvi put u životu gledam film i imam utisak da čitam knjigu. Toliko su dobri dijalozi i monolozi. Hvatam beleške dok gledam film kako bih lakše analizirao i u jednom momentu sam svhatio da sam uhvatio belešku na svakom razgovoru. Svaka rečenica zaslužuje i pohvalu i analizu ali ako bih pisao o svakoj od njih, ovaj tekst ne bi ugledao svetlost dana još neko vreme. 

Pred polazak na put ova tri čoveka poteže se pitanje o traganju za istinom i o tome koliko je ona promenjiva. Kada čovek dođe do nečega što je tragao, on može da kaže da je došao do istine koju je tražio. Ali mala promena uslova može dovesti do toga da ta istina nije u potpunosti ono za čim je tragao. Zbog toga, on je primoran da ponovo ide u potragu. Takođe, ta istina zavisi od aspekta gledanja, zavisi od osobe. Recimo matematičari su dokazali da je zbir beskonačnog niza prirodnih brojeva (1+2+3...) jednak -1/12. Oni imaju savršene dokaze u svojoj matematici. Ali gledajmo to sa strane logike. Ako kažemo da zrno po zrno peska pada na gomilu i da se to dešava neprekidno, po matematičarima, u jednom momentu će se umesto očekivanog brda peska pojaviti minus delić nekog zrna. Nečija istina može da predstavlja potpunu besmislicu za nekog drugog.

Pre dolaska u Zonu film je bio crno-beo. Tačnije, koliko je sve to delovalo depresivno, pre bih rekao da je boja bila blatnjava. Dolaskom u Zonu film dobija boju. Potpuno sumorna atmosfera se naglo menja. Zona nam odjednom postaje neki bolji svet. Preskočiću pitanje zašto vojska čuva ovo. Postoji neka šira priča po kojoj je Stalker zapravo sniman ali ne želim o tome. Ono što odmah pored boje upada u oči je to da napokon imamo prirodu. Zelenilo je na sve strane. Još karakterističnije od toga je što je sve ostalo uništeno. Zgrade, oružje, oruđe, vozila, tenkovi itd, sve izgleda kao da je hiljadama godina stajalo tu. Jasno je iz toga da Zonom dominira priroda, da su materijalne stvari, stvari koje je čovek stvorio, potpuno nepoželjne. One dotrajavaju, simbolizuju nešto što je loše, dok je priroda i dalje tu. 

Jedan od likova kaže da cveće u zoni cveta ali ne oseća se miris. Nema tu neke fantastike. Cveće miriše zato što mi to tako osećajmo. Cveće ne registruje svoj miris kao što priroda ne registruje miris cveća. Ovo nam dolazi kao kazna prirode. Ako smo se potrudili da sečemo drveće gradeći i obrađujući ga, ako smo zagađivali svo to zelenilo, Zona je odgovor prirode na ljudski faktor. Sve materijalno, sve što je čovek stvorio je uništeno i u fazi je raspadanja. Ako se malo bolje pogleda, vidi se da su zapravo ti materijalni ostaci jedino ruglo koje vidimo u Zoni. Sve ostalo je priroda. Kao i priroda, Zona traži da poštuješ njena pravila ali za razliku od prirode, Zona ima svoj odgovor. 

Zašto u Zoni čovek ne može da se vrati istim putem? Zato što čovek kada nešto učini, ne može da potre to što je učinio. Ne možeš se vratiti nazad i uraditi nešto što si zaboravio. Ako se vratiš i uradiš, uradio si sada neku drugu stvar. Ono što si trebao uraditi, propustio si i to ostaje u prošlosti. Ne bavi se samo Stalker stvarima iza nas. Mnogo više se bavi onim što je ispred nas. Neću sada pisati mnogo o strahu od nepoznatog. Pisao sam o tome vazda u postu o genijalnom Mistu. Kod ljudi koji idu kroz Zonu, konstantan je strah od onog što je ispred njih. Postavlja se ovde pitanje, da li čovek sam sebi pravi prepreke i da li je on sam sebi najveća prepreka. 

Zapravo, ceo film mi je bilo dosta atmosferičan ali mi nije mnogo govorio do finala. U finalu sam skontao da sam od samog početka slušao genijalnu priču. Na stranu dijalozi i monolozi koji su savršenstvo, ceo tok filma sam tražio neki viši smisao. Kada sve to legne na mesto, dobije se veličanstvena studija o čoveku. Nemojmo sada gledati Stalkera, on je nešto posebno. Ako gledamo dvojicu ljudi koji idu sa njim, videćemo maestralne stvari. Stalker je neko ko ih vodi. Iako je ovoj dvojici jasno da ovaj čovek zna šta radi, oni non stop pokazuju neko nepoverenje, non stop sumnjaju u njegove namere i znanje. Takva je ljudska priroda, sumnjamo u sve i svašta. To je svakako dobro, jer će se desiti da ćemo pronaći nekad i bolje rešenje. Ali šta tu ne valja? To što smo u stanju kritikovati nekog a nemati bolje rešenje. Ovaj dvojac, šta god radio, kako god to radio, na kraju uvek upire pogledom u Stalkera. E to nam je loša strana. Možemo da seremo po svakom u čiju stručnost sumnjamo ali kada dođe do toga da nam stručnost te osobe treba, potpuno menjamo priču.

A sada pogledajmo malo Stalkera. Neću da otkrivam šta je on zapravo. Iskreno, mene to otkriće nije faciniralo. Fascinirao me je lik kao takav. U ostvarenju planova, u ispunjenju želja i snova, čoveku je uvek potreban neko da mu pomogne. Postoje ljudi koji konstantno rade dobra dela, koji pokazuju neverovatno velike gestove. Samim tim, svojim postupcima mogu da ispune želju nekom drugom. Siguran sam da i sami poznajete takve osobe. Ali, da li se iko pitao šta ta osoba želi? Ok, ona uživa u tome što je velikodušna. Ali zapravo, koje su njene želje, o čemu ta osoba sanja? Zaslužuje li i ona ispunjenje i ostvarenje? Sa te strane, Stalker je nepojmljivo velikodušan ali i užasno tragičan lik. Pokušavajući da pomogne piscu i profesoru (naučniku) da dođu do sobe za ostvarenje želja, on sve vreme ostaje po strani i u potpunosti neostvaren. Na sve to, on je onaj koji pokušava da pronikne u čoveka. Treba li da pominjem da ga je rezultat razočarao?

Zamislite da postoji ta soba za ostvarenje želja. Čoveče, svi problemi ovog sveta bi bili rešeni očas posla. Šta je tu začkoljica? Prvo, nismo sigurni šta bi ko poželeo. To zavisi od osobe. Ako dozvolite tiraninu da ispuni svoju želju, onda ta soba baš i ne bi bila dobra ideja. E sada, zamislite situaciju gde će biti ostvarene samo one najskrivenije želje čoveka. Tu je tragedija nas ljudi. Koliko god neko bio dobra osoba, skrivene želje mu mogu biti neverovatno crne. Recimo, možete doći sa namerom da poželite mir u svetu ali ipak vaša najtajnija želja je da Sanja Marinković i Marijana Mateus napišu još koju knjigu. Kapirate? Umesto svetskog dobra koje ste imali u planu, donećete priličnu patnju. Čak i ako nam ta skrivena želja nije negativna, ona može sprečiti ostvarenje nečega što je bitnije, epohalnije. 

Pisac i profesor (naučnik) nisu slučajno uzeti. Stalker je neko ko je neutralan, neko ko ih vodi i ima tu priliku da ih posmatra. Pisac je neko ko je kreativan, ko bi morao da razume lepotu sveta. A šta su njegove najveće želje? Da je bitan, da niko ne dovodi u pitanje njegova dela, da kroz svoje pisanje bude večan. To što ne želi da ga iko dovodi u pitanje je zapravo isto što i želja za jednoumljem a to je isto kao da postoji jedan jedini čovek na svetu. A naučnik? Sve gleda upitno, površno. Uz sebe nosi materijalne stvari, pri sebi ima oružje. Ako ideš ka nečemu što bi trebalo da ti ispuni želje, čemu želja za destrukcijom? Odakle ta potreba da sprečiš druge da pokušaju da dođu do ispunjenja svojih želja? A šta bi naučnik trebao biti? Neko ko svet vodi napred, ko olakšava i poboljšava život. Ono što bi trebalo da budu je nešto veliko. Ono što pokazuju je užasavajući nedostatak vere u čoveka. Zato čovečanstvo i jeste doživelo apokalipsu. Zato mu i nema spasa.

Dobio sam zasluženu kritiku da se baš slabo bavim ruskom kinematografijom. Nadam se da sam se ovim barem malo iskupio. Stalker je neverovatno slojevit a u isto vreme opasno čudan film koji je ostavio brdo otvorenih pitanja. On je ogolio čoveka na taj način što je prikazao njegove najveće želje. Možda je to i najbolji način da upoznamo sebe. Ako uvidimo šta je to što skrivamo u sebi kao svoju najveću želju, strast ili san, videćemo ko smo i koliko vredimo ovom svetu. Iskreno se nadam da smo više od ovoga što je Stalker pokazao.

Zanimljivosti:
Tri člana filmske ekipe su umrla od trovanja hemijskim materijama u Estoniji. Zona je inspirisana nuklearnom nesrećom u Čeljabinsku 1957. Originalni negativi su uništeni u laboratoriji tako da je deo filma ponovo sniman. Veći deo filma je inspirisan poezijom Arsena Tarkovskog, Andrejevog oca. Policija na šlemovima nosi inicijale Andreja Tarkovskog. Isti znak je i na cigaretama koje puši Stalkerova žena.

Naj scena:

Stalkerovo viđenje

Moja ocena: 9/10

10 коментара:

  1. nisam vise anoniman :D26. јануар 2014. 18:53

    Sad bi mogao malo da se zadrzis na Rusima, lepo bi legao Nikita Mihalkov.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Neka posebna želja koju nemam u listi?

      Избриши
    2. nisam vise anoniman :D26. јануар 2014. 22:27

      Sto se mene tice, Burnt by the sun ili Barber of Siberia, mada oba imas u listi ako se ne varam.

      Избриши
    3. Mislim da imam oba dela Burnt by the sun a trebalo bi da imam i Berberina. Ako ne, svakako ću ga dodati.

      Избриши
  2. Stalker (1979) - Boris Tiosavljević:
    https://artsy.ba/stalker-1979-zagonetka-umotana-u-poeziju-unutar-vere/

    ОдговориИзбриши
  3. Genijalan film, ali po mom skromnom mišljenju Solaris je za nijansu "genijalniji"(u pitanju su milimetri).Vidim da nemaš tekst o tom filmu,pa bih voleo da pročitam tvoje mišljenje o njemu.
    P.S.Nadam se da nećeš kao ogromna većina koja je pisala o Solarisu da se oslanjaš na mišljenje samog Tarkovskog, kako je to njegov najslabiji film, kako nije mogao da se oslobodi naučne fantastike, raznih lampica, mašina i sličnog...

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. U planu je i Solaris. Dok ne pogledam film, ne oslanjam se ni na čije mišljenje iskren da budem. Steknem svoj utisak i napišem tekst. Posle toga čitam druga mišljenja i analize. Dešava se da ne shvatim film ili ne vidim nešto ali kad bih čitao tuđe analize i tekstove, pa onda koristio to dok pišem, onda, zbog načina na kojui pišem, moj tekst ne i bio iskren :)

      Избриши