Obavestenje

Obaveštenje: Listu sa vašim predlozima možete videti ovde .

недеља, 26. фебруар 2023.

Babylon (2022)

 

Žanr: Komedija | Drama | Istorijski
Režija: Damien Chazelle
Glumci: Brad Pitt, Margot Robbie, Jean Smart...

Priča:
Bajka o prevelikim ambicijama, usponu i padu ljudi u ranom Holivudu.

Moj osvrt:
Damien Šazel se na veličanstven način probio na scenu sa Whiplash, filmom koji je fascinirao mnoge. Ono što moram da priznam, čova na fantastičan način ume da proda suštinski praznu priču. Evo, ovo je drugi njegov film koji gledam. Sve je to savršeno uslikano, divno režirano, bogato strašnim glumačkim njuškama, izgleda kao da vredi milijarde dolara, deluje kao monumentalno ostvarenje a suštinski je (polu)prazno i eventualno ok za jedno gledanje. Whiplash je film o muzici koji je muziku spustio na nivo brzog udaranja, totalno zanemarivši talenat, ritam, melodiju, bend i bilo šta što predstavlja muziku. Ne bato, ko najbrže tuče varjačom u šerpu taj je najbolji bubnjar. Ja shvatam fascinaciju filmom jer je Simons perfektan i muzika brutalna, no suštinski film je poluproizvod. Ne možeš da umetnost svedeš na primitivnu sportsku disciplinu. Imaš savršenu muziku u filmu a ponašaš se kao da ne razumeš šta umetnost zapravo predstavlja. 

 


Zbog svega toga nikako nisam mogao da se nateram da gledam La La Land. Pogledaću ga svakako ali ne žurim, pogotovu posle gledanja ovoga. I ovo izgleda kao milion tona u zlatu, ima perfektne glumce, odlično je režirano, muzika je bolesno dobra, film je o filmu a ne postoji suštinsko razumevanje šta je to zapravo film. Ne možeš da mi referenciraš druge filmove na par sekundi i kažeš da je to posveta filmu. Ne možeš da naguraš desetine scena drugih filmova u kraj svog filma i kažeš da je posveta filmu. To nije posveta, to je podsetnik. Matematički rečeno, ovaj film je recimo 5% Sunset Boulevard + 5% Chinatown + 5% Once upon a time in Hollywood + 5% ok stvari koje su već viđene, ni malo originalne ali prihvatljive + 80% fantastično prelepog prodavanja muda za bubrege. 

 


Ono što najviše nervira je ta Šazelova potreba da muze scenu do iznemoglosti pa se često desi da uživate u prelepom pitkom mleku ali ovaj sivonja ne ume da pusti vime pa onda krene krv. No sivonja ne konta da je preterao i upropastio mleko već vuče i dalje dok ne skapira da nema više snage i da mu je krava odavno otišla. Gledamo žurku sa početka dvadesetog veka i vidimo nemoral i dekadenicju koji su nekako bliži ovom našem dobu ali hajde, prihvatićemo to. Aaaaali papanu to nije dovoljno pa ugura i slona na zabavu. U sceni kada prvi put snimaju ton film, prvo je komično što je ok. Ljudi se privikavaju na nove stvari. Potom je frustrirajuće, što je sjajno, jer nove stvari te isteraju iz zone komfora - frustracija je očekivana. Ali papan ne ume tu da stane i onda krene da ponavlja i ponavlja i ponavlja stvari koje smo već videli i scena postane besmislena. Potom imamo scenu u kojoj novinar objašnajva glumcu kako je njegovo vreme prošlo ali potom mu objašnjava da i kada umre, biće živ kroz svoje filmove i to zvuči fino. No papan muze ovu scenu pa ona iz lepe prelazi u užasno patetičnu i čujemo rečenice koje NIKO NIKADA u životu ne bi izgovorio. Šotra je mala beba za ovo sa sve "vi ste vreli uzdah bića moga mlađanog". Potom imamo ovu najbolju scenu kada glumac koji je umoran od svega odlazi u sobu. Scena izgleda perfektno. Ništa nije potrebno dalje od zatvaranja vrata te sobe. Sve vam je jasno. Aaaali papan je tek počeo pa mora da se pokaki i na kvalitet te scene. Ovo su samo četiri scene. Film traje preko tri sata. Zamislite onda koliko toga ima. 

 


Jasna je fascinacija filmom koju likovi na početku ove priče imaju. I onda je jasno da je namera ovog filma da nam priča o filmu. Pomislio sam da je nesreća Babylona što je u istoj eri sa Once Upon a time in Hollywood koji je perfektan film o filmu i Holivudu. No hajde, valjda će i ovaj film imati šta da nam kaže... I onda vidimo scenu koja je UKRADENA iz pomenutog Tarantinovog masterpisa. I to znate koja? Ona najbolja, kada se glumica prikrada i odlazi da gleda film u kom glumi prateći izraze lica ostalih ljudi dok je gledaju na sceni. BUKVALNO ista scena i čak je ista glumica. Brate, mogao si se barem potruditi da dodaš nešto originalno u nju. No on ovu scenu ponavlja još jednom ali ta druga mi je i bolja i odlična. Ali o njoj kasnije. 

 


I šta imamo od te posvete filmu i od priče o filmu. Upravo ono što imamo i o muzici u Whiplash. Tamo imamo lepe melodije ali posveta muzici je takva da je svedena na "ko brže udara". Ovde je film sveden na ništa. Da, upravo to o čemu pričam. NIŠTA. Te scene koje možda podsećaju na posvetu su na ramenima čoveka čiji talenat nosi sav kvalitet ovde - Bred Pita. To što vredi u filmu pripada njemu i vezano je za njegov lik. Sve ostalo je mizerno i nebitno. Besramna kopija drugih filmova i podsećanje na te značajne masterpise. Film je ovde predstavljen kao prevara. Priča se o njemu kao o begu u nešto lepo, kao o zemlji snova, kao o nečemu velikom. Da, film jeste veliki. Uostalom ne bi bio umetnost da nije. Šta nam suštinski Babylon daje od toga? Ništa. Ništa svoje. Ništa originalno. Ništa novo. Ništa staro. Bukvlano ništa. Film stoji sa strane dok vi morate da gledate gomilu bezveznjakovića koji se koriste njime. 

 


Hajde malo da ohladimo glavu pa da skoknemo na kvalitete. U jednom momentu film prikazuje scene glamura i raskoši i šeta od osobe do osobe. U drugom mommentu vidimo te osobe u njihovom prirodnom orkuženju gde se ne vidi glamur već se vidi običan pa i težak život. To mi se jako dopalo. To je nešto što smo videli u našem Montevideu, fudbalere koji baš i ne mogu da žive od toga ali vole igru. Ok, čovek želi da nam pokaže da tada u tom poslu nije bilo toliko glamura i novca možda. Hajde, zažmurićemo jednim okom na onog slona i gluposti. Ovo je nešto što je Šazel morao da poseje na više mesta u film. Ako je već odlučio da se bavi prelazim periodom u Holivudu, mogao je da nam da poređenja kroz ovo. Ma jok. Imao je on pametnija posla. Što bi nam, pričajući o kraju jedne ere i početku druge, dostavio poređenja između njih.

 


Prvi dolazak na set gde se snima - odlično. Generalno ovaj period filma posle glupave zabave sa početka me je kupio. Ova snimanja su jako blesava i haotična. Vidimo sve teškoće tog vremena i vidimo kako se pekao zanat. Sve je to ljupko i ima dozu šarma. Naravno da je i ovde otišlo predaleko sa glupavim humorom ali valjda je taj kvalitet scene držao nadu da je pred nama prelep film. Ovo je momenat gde smo počeli da volimo likove, Margo Robi, Bred Pit i Diego Kalva su odlični. Jasno je da Šazel ima talenat. O da, ogroman talenat. Potreban je samo neko ko će da suštiski razmišlja o onome što film želi da kaže i napraviće ovaj čova neki masterpis. Na ovaj način kao Babylon i Whiplash, ostaće samo promašene šanse. 

 


Šta još ovde valja - neka mini posveta o lepoti i veštini glume. Prekaljeni glumački bard i mrtav pijan uspeva da donese scenu koja sve obara sa nogu. Devojka koja niakda nije glumila uspeva da zapanji sve svojim prirodnim talentom. DAAA! To mi daj. Dve suprotnosti koje zajedno mogu da donesu nešto veličanstveno. Sudar novog i starog sveta i njihov sukob ili saradnju. Setimo se Sleuth npr. i duel dva pisca - jednog koji je školovan, plave krvi, koji je predodređen za veličinu i drugog koji je samouk ali njegov talenat mu omogućava da nadvisi ovog drugog. Hajde da vidimo šta nam glumački duel može doneti. Šta? Nemaju ni jednu scenu niti film zajedno. Daaaa brate. Evo niko nikada nije želeo duet Vlatka i Točka. Niko ne bi ni pokušao da sluša De lusiju i Meolu kako sviraju zajedno. Ko bi bre gledao film gde su u istoj sceni Lorens Olivije i Majkl Kejn? Ko bi uopšte pomislio da gleda saradnju Kjubrika i Džeka Nikolsona. Ali jebigica sve te stvari su se desile i bile su veličanstvene. Ne mogu da verujem da nikome nije palo na pamet da spoji ova dva lika u barem jednoj malenoj scenici na snimanju. Kakva bre posveta filmu? Ko jebe film? 

 


Babylon pokušava da predstavi kraj jedne ere a to je prelazak na ton film. Ima li na ovu temu boljeg filma od Sunset Boulevard? Zapravo sve što Babylon hoće i pokušava da kaže, ona tri filma iz jednačine su već rekla na savršen način. No hajde samo o Babylon. Cenim ovaj pokušaj, zaista. Ta pomenuta scena sa tonom je bila sjajna do onog momenta dok se nije pretvorila u lakrdiju. Ali do tog momenta nam je bila jasna sva ta problematika novog doba. Dosta stvari o kojima nismo razmišljali. Sa naše tačke gledišta to možda deluje kao olakšica - super sad sve može fino da se snimi sa tonom. Zapravo je to mnogo teže, što Babylon fino i uspeva da dostavi. Evo ga jedan od retkih originalnih momenata. 

 


No ako izdvojimo samo scene sa Bred Pitom (gde se priča vrti oko njega naravno) mogu da potpišem da je ovo jako dobar film. Ovaj kraj jedne ere se najbolje ocrtava na njemu. U sceni kada on odlazi u bioskop da vidi kako ljudi reaguju na njegov poslednji film vidimo PERFEKTNO kako izgleda kada nešto zastari. Znate koji momenat meni pada na pamet? Bio sam klinac. Sećam se da se dugo nisam video sa drugarom. Našli smo se kod mene kući i doneli gomilu igračaka. I onda smo sedeli i gledali jedan drugog i nekako nam je bilo glupo da se igramo sa tim. Smejali smo se. Prerasli smo ih. I ovde sam želeo da volim ovaj film do ludila. Fantastično predstavljanje kako je publika prerasla jednu eru i jedan tip umetnosti. Kada pustiš sada taj film, procenjuješ ga po vremenu kada je izašao. Retki su tako stari filmvi koji su aktuelni i dan danas. Ali ako ti danas neko snimi film koji je zastareo u smislu glume, priče i bilo čega što filim predstavlja, naravno da će ti biti smešno. 

 


Borba ovog glumca da shvati zašto je prošlo njegovo vreme je bolna i nekako zajedno sa njim tražite odgovore i izlaz. Njegov put je upravo ono što je film trebao da priča. Ti segmenti su prelepi, Pit je surovo perfektan, sudbina ovog čoveka je bolna jer nam upravo on svojom glumom donosi to što trebamo videti. Prosto je neverovatno koliko ljudi ne vide koliko je ovaj čovek sjajan glumac. I njegovo mirenje sa svim i njegova seta i njegovo ponašanje i ta scena kada pleše hodnicima hotela a osećate svu težinu koja mu je na ramenima (jebeni masterpis umetnosti) su nešto za šta mogu Šazelu da se poklonim. Ulazak u hotelsku sobu, zatvaranje vrata - tu je u filmu trebalo da piše The End. Dao bih mu stojeće ovacije.

 


Ček ček ček, ali šta bi stojeće ovacije značile za onu glavu priču u ovom filmu. Eeeee tu smo. 90% filma je posvećeno "dečak sretne devojčicu koja ga očiglendo vodi u propast ali je on glup kao đoka pa srlja do kraja". Nešto što počinje kao potencijalno simpatična priča, pa se jako nategnuto seli na polje drame prerasta u totalno mučenje. Ako neko ima nerava, vremena i prostora voleo bih da mi, kada je ovaj par u pitanju, u filmu ostavi samo onu scnenu kada prvi put posećujemo set gde se snimaju filmovi. Uz to, nek ostavi sve scene u kojima se radi o Džeku Konradu (Bred pit) i ja ću biti presrećan. Ovo će biti filmčina. Na žalost, Bred Pit je ovde teški sporednjak. Neli (Margo Robi) i  Mani (Diego Kalva) su glavni junaci priče koja nas davi, mrcvari i vuče u besmisao iznova i iznova. Ovo je tako providna, prazna i užasno iritirajuća priča. Počelo je simpatično, zaletelo se podnošljivo, nastavilo se iritirajuće i završilo tako da sam jako mrzeo ovaj film. Glupavo, providno, nebitno gubljenje vremena. 

 


Mani je poglupa verzija Salvatorea iz Cinema Paradiso (Babylon je pokrao i poslednju scenu tog filma koristeći je kao svoju poslednju). To je sve što mogu reći o njemu i to je sasvim dovoljno. Sa Neli su pokušali nešto više. Prvo su igrali na taj prirodni talenat što je bilo ok ali nije otišlo nigde. Posle su njen lik bacali u gomilu idiotskih scena (posebno jedna sa zmijom) iz kojih sam pokušavao da izvučem bilo kakav smisao, ali na žalost nije bilo spasa. Dve stvari o kojima vredi pričati su, kao i kod Konrada (Bred Pit) kraj jedne ere i drama. 


 

Ova devojka je zapravo niko i ništa. Film nam je predstavlja kao nekog ko uspeva uz dosta sreće i na suvi talenat da se ubaci na svet filma. Naravno da svi vole te autsajdere, ovakvog pogotovu jer može da donese revoluciju. Kad je talenat u pitanju - ovo je na žalost priča o protraćenom talentu a to smo videli beskrajan broj puta. Nije mi jasno ako već pričaš o jednoj eri filma a imaš lik koji može da donese revoluciju, ne igraš ipak na tu kartu. Kraj je ere, sve se menja, film se menja. Ovakav lik sad treba da ti bude u spotlajtu. Ok, baci ga u blato, uništi ga, samelji ga u kobasice, učlani ga u SNS ali daj mu da obeleži jednu eru jer on to može, Neli jeste takav lik, Margo Robi može to da odglumi. Ali nee, film je tu imao druge planove. 

 


Hajde o drami. U jendom momentu film nam kreće o tom teškom Nelinom životu. Pa onda ona čuje kako neko priča potcenjivački o njoj što joj teško padne. I onda očekujete dobru reakciju zar ne? Hm. Zamislite da čujete kako neko o vama priča da ste npr. pijanica. I vas to jako povredi jer znate da u dubini duše vi niste to. I onda da biste dokazali da niste pijanica, vi pred milion ljudi prkosno ispijete bure rakije. Logično zar ne? Film ispušta i najmanju šansu da napravi dobru dramu oko ovog lika već pravi onu milion puta ispričanu priču prepunu klišea. Kako je ovo moglo dobro uraditi? Kad je već drama u pitanju, sve dramske momente si mogao svesti kao npr. kod Dženi (Robin Rajt) u Forest Gampu. Ima ih malo ali su memorabilni pa jedan čak i epski. Znaš da je loša po glavnog lika i dostaviš dobru dramu kroz jako malo scena ali se potrudiš da budu dobre. Ali ne. Babylon mora da vas muči glupostima. 

 


Šta je sa onim "kraj jedne ere" aspektom kod Neli. Kada je Konrad u pitanju, to je predstavljeno odlično, kroz film koji je ostao daleko negde u vremenu. Kroz Neli je prestavljeno kao da je cela ta era koja prolazi zapravo varka i fejk. I tu dolazimo do mega idiotske scene na nekoj zabavi bogataša gde Neli mora da se pretvara da je ono što nije. Ok, nije loša ideja ali scena eskalira na onaj idiotski način koji sam već opisao. Ok, ona popizdi, kaže svašta i izađe napolje - mogu da živim sa tim. Ali ono što se desi nakon toga pokazuje upravo suštinsko nerazumevanje teme kojom se baviš. Prodaješ suštinu da bi doneo scenu koja deluje skandalozno. Vratimo se na Whiplash. Momak tuče u bubanj dok mu ruka krvari. Sa jedne strane to pokazuje nejgovu predanost požrtvovanje i volju zar ne? Ali problem je što je stavljeno u takav kontekst da on ne lupa da bi postao bolji muzičar već da bi nekom drugom pokazao kako ume brzo da lupa. Gde je tu muzika? PRODAO SI JE za mini spektakl, za šarenu lažu. 

 


Ono što Babylon neretko ne uspeva je da nas ubedi da se dešava početkom dvadesetog veka. Da ne vidite stari automobil ili nešto što je relikvija tog doba, na osnovu onog što se dešava, na osnovu dijaloga ili priče pomislili biste da se radnja odvija u današnje vreme. Pogledajte samo početak filma zabavu - biće vam jasno o čemu govorim. Ne mogu da kažem da mi to naročito smeta ali da je film odlučio da se posveti bolje kraju jedne ere na svetu filma, ovo bi onda jako štrčalo. Ovako, u ovakvom bućkurišu sjajnih i užasnih stvari - skoro da je i nebitno. 

 


Ako se vratimo na Once Upon a Time in Hollywood, setimo se kraja. Tu nam film pokazuje moć filma. Nema lepše posvete filmu od te. Znamo sudbinu devojke ali nam film govori da on može da ispravi nepravdu, on može da nas natera da verujemo u dobro, on može da nadživi zlo. On ima tu moć. Šta nam Babylon govori o filmu? Upropastiće život svakog ko se filma lati. Šta govori o gledaocu? Ništa. Braćo i sestre, postoji li muzika bez nekog ko bi je slušao? Postoji li slika bez nekog ko bi je gledao? Postoji li knjiga bez onih koji bi je čitali? Postoji li film bez vas koji sedite i gledate u njega? Umetnost mora da ima one koji se njome hrane. Šazel, druže, tvoj Babylon je zaboravio da postoje ljudi koji gledaju film. Ti si zaboravio na film. Film koji volim sveo si na gomilu gluparija. Povremeno me ubediš da nešto valja ali to je zasluga gosn. Pita. Muziku koju još više volim od filma si mi sveo na fizikalije. Molim te, ne diraj mi knjige. Ako već među nama nema ljubavi, ne mora da bude mržnje.

Zanimljivosti:
Lik Džeka Konrada je zasnovan na Džonu Gilbertu. Naslov filma se vidi tek posle 32 minuta. Šazel je snimio jednu verziju ovog filma svojim telefonom a Kalva je glumio svaku od uloga. Lik Neli Laroj je zasnovan na Klari Bou. Ema Stoun je bila originalni izbor za ovu ulogu.

Naj scena:


Odlazak

Moja ocena: 6/10


понедељак, 20. фебруар 2023.

Tree of Life (2011) – samo Milost može da pobedi Prirodu

 

Boris Tiosavljević

     Postoji mnogo razloga zašto je Terens Malik (Terrence Malick) cenjen režiser. Zapažena je njegova originalna upotreba voiceover tehnike kojom iskazuje misli i duševna stanja likova umesto da je koristi za davanje ekspozicije. Ovaj motiv glavno je obeležje njegovih filmova, koji se, slično kao kod Tarkovskog, osvrću na egzistencijalistička pitanja, religiju, osećanja, prirodu (takođe sa vodom kao čestim motivom)... Konačno, fantastična fotografija Emanuela Lubeskog (Emmanuel Lubezki) u filmovima novijeg datuma i njegov zaštitni znak, dugi kadrovi i kamera nošena u ruci, stavljajući nas u ulogu nemog svedoka, fizički prisutnog na mestu događaja. A malo koji film toliko odiše „malikovštinom“ kao Tree of Life (2011).


     Mora se doduše priznati da je Malik jedan od onih režisera koji jako polarizuju publiku. Neki ga smatraju filmskim genijem i američkom verzijom pomenutog ruskog režisera, dok druga strana veruje da je on samo još jedan u nizu pretencioznih, „style over substance“ apstraktnih umetnika. Ovo proističe iz činjenice da je upravo to što ga i čini velikim ono što ga istovremeno čini i omraženim, a što toliko dolazi do izražaja u ovom filmu. Jer, iako je u pitanju porodična drama, ubrzo se primećuje da je priča od sekundarnog značaja  a da primat preuzimaju emocije i kadrovi kao iz nekog dokumentarca od prirodi ili kosmosu.


      Film govori o porodici O'Brien, neimenovanom ocu (Brad Pitt) i majci (Jessica Chastain) i o njihova tri sina, Džeku (Hunter McCracken u mlađima danima, Sean Penn u zrelijem razdoblju), Stivu (Tye Sheridan) i trećem koga znamo samo pod inicijalima R.L. (Laramie Eppler). Narativno film ima 3 celine:


 

  1. Rođenje i odrastanje tri brata,
  2. Trenutak, negde tokom kasnih 1960-ih, kada majka dobija telegram sa vešću da je njen sin, R.L., preminuo u 19-oj godini života, i 
  3.  Sadašnje vreme, kada Džek, sada kao odrastao muškarac, kao da prosto pluta u limbu postojanja u modernom svetu, i dalje nesposoban da se izbori sa gubitkom brata.


Međutim, Malik se odlučuje na redosled 2 – 3 – 1 što se ove više pozadinske priče tiče. Kada je u pitanju ono što je za njega glavna priča, film zapravo počinje uvodom u ono što su po njemu dva puta kojima možemo ići u životu:

  • Put Prirode,
  • Put (Božje) Milosti.

Pod Prirodom se ovde uglavnom podrazumeva ono što možemo da iskusimo čulima, gruba strana prirode, nasilnost i nemilosrdnost indiferentnog univerzuma i njeno fizičko ovaploćenje je g. O'Brien. On je autoritativan i strog, vojno lice, reklo bi se, ali film nije podlegao tom klišeu. Ciničan zbog ljudske prirode i onoga što je potrebno učiniti zarad uspeha u životu, on Džeka uči da ne sme da bude previše dobar jer smatra da će drugi to videti kao slabost i iskoristiti za svoju dobrobit a protiv njega. Jako je važno obratiti pažnju na odnos oca i sinova jer odslikava odnos Boga i ljudi. Otac voli sinove ali ZAHTEVA reciprocitet umesto da ga zasluži. Kada Džek pita: „Žašto bih ja bio dobar ako ti nisi“? pitanje nije eksplicitno upućeno ni ocu ni Bogu, čime je zapravo upućeno obojici, te ih povezuje. Drugim rečima, ako je Bog stvorio/dozvolio zlo i pritom naša pravila za njega ne važe, kako nam on može biti uzor šta da (ne) radimo?


S druge strane, Milost, kao jedna od najvažnijih biblijskih vrlina, predstavlja nesebičnost, praštanje i skrušenost i predstavljena je kroz lik gospođe O'Brien. Ona je dobra, zaštitnički nastrojena majka i u jednoj od scena, koja je bar mene podsetila na relativno sličnu scenu iz Ogledala (1975) Andreja Tarkovskog, predstavljena je kao neko božansko biće.

Progresijom bitnih životnih momenata, Malik nam pokazuje kako Priroda počinje da polako ali sigurno odnosi pobedu nad Milošću u borbi za Džekovu dušu. On prvo saznaje za priču o Jovu (bilijska priča o opkladi između Boga i Đavola o sudbini Jova. Đavo veruje da je Jov vernik samo zato što ima sve u životu i da će njegova vera nestati ako izgubi sve što ima. Bog, da bi proverio validnost ove tvrdnje, dozvoljava da se ovo desi, te Jov, bez ikakvog objašnjenja, malo po malo gubi sve i svakog ko mu je bio drag i poput gospođe O'Brien zauzvrat dobija samo prazne reči utehe od ljudi oko sebe, prim.aut.), a ubrzo spoznaje i smrt te ljudsku prolaznost što dovodi do njegovog bunta, prvo protiv oca a zatim i protiv Boga. Viče na oca, ne poštuje pravila, čini loše stvari bez nekog posebnog razloga, skače po klupama u crkvi, stidljivo istražuje sopstenu seksualnost, da bi na kraju počeo i da mrzi oca pa i da prezire majku zbog onoga što on u njoj percipira kao slabost. Ovo se međutim menja kada vazdušnom puškom pogađa R.L.-a u prst. Ovaj mu oprašta čime ga podseća da uvek može da se vrati pod okrilje Milosti.

 

Od početka je jasna poruka da je bolje ići putem Milosti jer, kao što i ona sama kaže, niko ko voli Milost nije loše prošao. Naravno, danas znamo da ovo biblijsko gledište nije tačno jer i dobri ljudi pate a zli prolaze dobro. Zato se može spekulisati da je ovo problem sa kojim se i sam tvorac filma dugo bori, jer je i sam scenario bio u nastanku još od vremena njegovih prvih filmova. S tim u vezi, ovim pitanjem se bavio još 1998. godine u filmu The Thin Red Line, kada se redovu Vitu (Jim Caviezel) „obraća“ ubijeni japanski vojnik rečima da je i on za života bio podjednako dobar čovek. Stoga, kada u ovom smislu njoj najsličniji sin umre, gospođa O'Brien postavlja logično pitanje – zašto ići putem Milosti ako se taj put svejedno završava patnjom? Kako bi odgovorio na ovo pitanje, Malik nam na samom početku filma pokazuje citat iz knjige o Jovu.

 

Međutim, on nam ovo servira na idiosinkratičan, a neki bi rekli i pomalo pretenciozan, način. Ovde počinje duga i vizuelno (mada ni zvuk ne zaostaje) impresivna sekvenca koja nas vraća na sam početak, na momenat nastanka univerzuma i deluje kao da potiče iz neke alternativne verzije Odiseje u svemiru (1968) naklonjenije teoriji o Tvorcu. Ne treba izgubiti iz vida ni Malikovu želju da film, sa druge strane, ima i čisto ateističku interpretaciju (U scenariju stoji: „[…] Zapevajmo novu pesmu, ispričajmo novu priču, onu koja je, uzimajući u obzir priče iz davnina, inspirisana naukom [...]“ prev.aut.). Spektakularni kadrovi nas vode kroz razdoblja u kojima su formirana nebeska tela, a zatim i život na zemlji, od praorganizama, preko dinosaurusa, pa sve do modernog čoveka i konačno, rođenja prvog od tri sina porodice O'Brien.

 

Malikova namera ovde nije, kao recimo kod H.P. Lavkrafta, da pokaže koliko smo nemoćni, patetični i nebitni u unverzumu i opštem poretku stvari, ali jeste da pokaže da uistinu jesmo mali, živim kratko i da postoji mnogo toga (o životu) što nismo sposobni da razumemo. Ovo je nalik na Alegoriju o vrapcu (Jedne hladne zimske noći, vrabac uleće, nezano odakle, kroz jedan od prozora kraljeve glavne dvorane, obleće oko jedine upaljene sveće, i ubrzo izleće kroz drugi prozor i odlazi u noć, takođe u nepoznato. Tako teče i ljudski život – ne znamo odakle dolazimo, ne zadržavamo se dugo i ne znamo gde idemo nakon smrti. Ali hrišćanstvo nudi odgovor na ova pitanja te je ovom strategijom i pričom izvesni monah Paulinus u 7. veku preveo u hrišćanstvo Edvina, paganskog kralja Nortumbrije, što je pokrenulo domino efekat, prim.aut.).


Kako onda protumačiti sve ove slike, a posebno kadar sa plamenom i šaputanjima nalik na molitve, koji otvara i zatvara film? Sumnjam da mogu da ponudim adekvatno ateističko (personifikacija svih sila koje stoje iza onoga što zovemo Veliki prasak) a sasvim sigurno nemam i odgovarajuće religijsko objašnjenje. Neki veruju da ta svetlost predstavlja Boga a šaputanje molitve. Ovde opet treba naglasiti želju autora da se film, doživi, oseti, što svakako ide dalje od puke analize scena. Ipak, to ne znači da je film potpuno apstraktan i bez jasnih simbola. Na primer, i u ovom, kao i u praktično svim ostalim njegovim filmovima, imamo jasan motiv vode, simbola života, te rađanja, pročišćenja i krštenja. Samim tim, kada odrasli Džek korača pustinjom, mestom koje prvenstveno povezujemo sa odsustvom vode, ovo je jako upečatljiv način da se pokaže kako je on skrenuo sa puta Milosti. Dok pokojni brat kojeg traži naravno, stoji u vodi. Tu se Džek ponovo vraća putu Milosti i interesantno je uporediti sličnosti i razlike između kadrova koji pokazuju njegovo (pomalo nalik Mojsijevom) lutanje i eventualni pronalazak „obećane zemlje“. U početku, on luta sam, a na kraju ga vodi mlađa verzija sebe samog, nebo više nije oblačno, isušena zemlja je zamenjena vodom a tu je i davno izgubljeni brat. Ovi završni minuti su me podsetili na fenomenalnu seriju The Leftovers tako da ih bar ja vidim ne kao metaforu za Raj već pre za trenutak u kojem Džek uspeva u potpunosti da iskusi, da oseti Milost, pre nego da je svesno razume.


U scenama rađanja života, vidimo kako on nastaje u vodi, a na kraju su živi i mrtvi ponovo ujedinjeni, takođe u vodi. Poslednji kadar pokazuje most, koji stoga predstavlja život, pružajući se s jednog na drugi kraj vode. Smatram da bez obzira da li je osoba religiozna ili ne, kraj filma daje istu poruku: ili Bog postoji ali je njegova ravan egzistencije toliko iznad naše da nemamo ni pravo ni mogućnost da ga kritikujemo ili da mu se žalimo; ili Bog ne postoji pa su naše lamentacije potpuno beskorisne. Kako god da se okrene, od samosažaljevanja nema vajde a traženje nekog višeg smisla je uzaludno. Priznati ovo sebi deo je procesa sazrevanja. Mirenje sa tim deo je života.