Obavestenje

Obaveštenje: Listu sa vašim predlozima možete videti ovde .

субота, 26. август 2023.

The Ruling Class (1972)

 

Žanr: Komedija | Drama | Mjuzikl
Režija: Peter Medak
Glumci: Peter O'Toole, Alastair Sim, Arthur Lowe...

Priča:
Kada član Doma Lordova premine, imanje nasleđuje njenov sin koji je umislio da je Isus Hrist. Ostatak porodice smišlja plan da mu otme imanje. Ubistva i haos nastupaju.

Moj osvrt:
Šta sam ja ovo gledao i zašto se meni ovo sviđa? Ruling Class nikako nije lak za gledanje, nije lak za svariti, zahteva veliku toleranciju i strpljenje. No ako uspete da prođete kroz sve to čime vas film pokušava odbiti, jasno je kao dan da je on odlična, hrabra, pametna bezobrazna kritika prvenstveno klasnog sistema i aristokratije. Da li je on žrtva vremena - ne bih rekao. Voleo bih da povučem paralelu između ovog filma i Chariots of Fire. Ono čime se budala (Chariots of fire) ponosi, pametan (Ruling Class) stidi. 

 


Film je toliko haotičan da ne znam odakle da krenem. Hajde o prvoj stvari koja vas potencijalno može odbiti od gledanja a to je ludilo Džeka Gurnija, aristokrate koji je umislio da je Isus. Pre svega, kada pričaju o njemu, kada objašnjavaju zašto je baš izabrao da bude Isus, kažu da je to jedino što mu je ostalo iznad aristokratije, samo Bog je iznad Britanca plave krvi. Chariots of Fire je prodavao ovaj stav kao ispravan - Ruling Class ovo izvrće ruglu i pljuje u lice aristokratiji. Verujem da će neki ovde videti huljenje ali dozvolite da Vam dokažem da to nije tako. Da, film se obračunava sa religijom ali samo kroz crkvu. Film ni jednog momenta ne kvari sliku Isusa. Naprotiv. 

 


Ovaj čovek kao Isus drugim aristokratama deluje kao budala. Zašto? Da li se ponaša kao budala? Ne. On propoveda ljubav, zanemaruje materijalna bogatstva, prijateljski je nastrojen prema običnom čoveku dok konstantno odličnim humorom pokušava obesmisliti klasni sistem. Vidimo da je procena nečijeg ludila zapravo u oku drugih, u očekivanju kakav neko treba biti. Njegova transformacija od Isusa u Džeka Gurnija (Džeka Trboseka) je neprocenjiva. Kada se on reši svog ludila i postane ono što očekuju od njega, on je ubica, on je nasilnik, on je vladajuća klasa, on je tada NORMALAN. Vidite koliko ovo kritikuje procenu društva. Vidite koliko je ovo velika ideja.

 


Film se jako fokusira na to kako nas drugi percipiraju i na uticaj koji to ima na nas. Transformacija koju vidimo je, kao što već rekoh, surova i dehumanizujuća. Film namerno koristi dve krajnosti: Isusa i Džeka Trboseka. Dok je mislio da je Isus i propovedao ljubav, konstantno je ubeđivan da on to nije, da je on aristokrata, plemić koji treba da prihvati svoju plavu krv. To dokazivanje je otišlo u apsurd. Ruling Class ovde jasno ističe uticaj društva i okoline na nas i naše ne samo ponašanje već i postojanje. Gledajući da povinujemo društvenim normama i očekivanja gubimo sebe i sve u šta verujemo. Rezultat je i više nego poražavajuć. Jasno vam je da Ruling Class ovde ide mnogo van aristokratije i daje širu sliku. 

 


Hajde da se dotaknemo religije. Džek je umislio da je isus. On propoveda ljubav - smatraju ga ludim. Pokušava da pokaže da su čuda moguća i da je bitno verovati u njih - smatraju ga ludim. Ne pokazuje li to stav aristokratije prema hrišćanskom narativu? Sav odnos arhistokratije sa religijom je preko senilnog sveštenika koji je marioneta u rukama vladajuće klase. Taj čovek je senilan, njegova obrazloženja su bemislena, njegova vera je upitna, njegov moral je nepostojeći. On je u službi aristokratije i to je ono što vam se gadi - ovakav senilni lik je normalan. Čovek koji se odriče materijalnog i konstantno priča o ljubavi je lud. Vera ovde služi za manipulaciju, ali ne od strane "ludih" već "normalnih". 

 


Sve one stvari koje očekujete kao kritiku aristokratije su tu. Spletke, intrige, političke manipulacije, seks skandali. Sve je tu. Da li ih Ruling Clas donosi na poseban način? Donekle. Tamo gde uključe humor koji neretko ode u besmisao, sve to bude lakše za gledanje. Zapravo, bitno je da u tim scenama Džek bude prisutan jer Piter O'Tul je brilijantan u ovoj ulozi. Kada je lud, tada je jako simpatičan, kada se traži, tada osećate dobru dozu empatije ka njemu, kada se transformiše u ono što je očekivano - e to je već jezivo i tada smo donekle i uplašeni njegovom pojavom. Prava šteta je što više vremena nije dato ovoj mračnoj strani. 

 


Film odlično vuče paralelu između teatralnosti i stvarnosti. Nastupi likova su jedno ali kada se tu uključe jake emocije, oni su već nešto sasvim drugo. Tada izlaze iz svojih socijalnih rola i postaju obični ljudi sa svim svojim sitnim vrlinama i ogromnim manama koje su "normalne" jer su u pitanju aristokrate. Njima su takve stvari dozvoljene zar ne? Zna se šta su očekivanja. Pred ostalim ljudima oni nose masku, kada ih izmestiš iz zone komfora, tada su gomila grabljivica koje gledaju da utole svoju glad. Moć i te kako opija a vladajuća klasa je odvratna u svojoj pohlepi za njom. 

 


Jasna je borba između inovacija i tradicije. Imamo Džeka koji bi da menja način na koji aristokratija deluje (i tada je smatran ludim). Imamo aristokratiju koja se drži tradicije, drži se toga da je jedino Bog iznad njih. I borba između novog i tradicionalnog kulminira u poslednjoj sceni prepunoj simbolike kada i sam Džek govori u domu Lordova. Njihov stav, njihove namere su dostavljene na perfektan način. Prvo, oni su predstavljeni kao gomila mumija koja i dalje ima nešto da kaže, koja i dalje donosi odluke i ima svoja uverenja. Ovo na najbolji način pokazuje opasnost gušenja promena - na kraju će nama vladati zaostali dinosaurusi koji sebe vide kao Bogove. Na žalost, i sami smo svedoci takvog psihijatrijskog slučaja. 

 


Kao što rekoh, ovaj film nije lak za gledanje. Pre svega, razvučen je. Nekako mi se čini da su razvukli taj deo sa ludilom a da je rasplet zbrzan. Tansformacija je mogla biti započeta ranije jer film je upečatljiviji i poentira tek posle nje. Humor je vrhunski i uz sjajnog O'Tula tu je veličanstveni Artur Louv koji je od ovog momenta moj omiljeni batler na svetu filma. Njegove upadice su urnebesne. Jasna je simbolika i jasne su poruke ali film nekada previše ode u ludilo i to ne bude baš prijatno za gledanje. Uprkos svim tim "poteškoćama" Ruling Class je za mene bio odlično i jedinstveno iskustvo. On hrabro pljuje na licemerje koje je Chariots of Fire prihvatio kao kvalitet - to je za mene i više nego dovoljno da ga smatram za jako dobar film.

Zanimljivosti:
Nedugo posle snimanja ovog filma, Najdžel Grin je preminuo od prekomerne upotrebe tableta za spavanje. Neki smatraju da je to bilo samoubistvo. Tokom snimanja on je pokazivao velike znake depresije. Njegovi dijalozi su na kraju zamenjeni u filmu. Scenarista Piter Barns je išao u školu u Bristolu. Nedaleko od njegove škole je bila mentalna ustanova po imenu Barrow Gurney što govori da izbor prezimena za aristokratsku porodicu u filmu nije bio slučajan. Piter O'Tul nije koristio kaskadera u scenama jahanja niti u sceni kada je skakako sa krsta. Piter O'Tul se pojavljuje tek posle 20 minuta filma.

Naj scena:


Dom Lordova

Moja ocena: 7/10


среда, 16. август 2023.

Amarcord / I Remember (1973)

 

Žanr: Drama | Komedija
Režija: Federico Fellini
Glumci: Magali Noël, Bruno Zanin, Pupella Maggio...

Priča:
Serija komičnih i nostalgičnih vinjeta smeštena u italijanski grad tridesetih godina.

Moj osvrt:
Davno sam čitao Kusturičinu knjigu (Smrt je neprovjerena glasina) i jedino čega se sećam je deo knjige u kojoj piše kako je išao da gleda Felinijev Amarcord. Nekoliko puta je zaspao na početku filma i kada je konačno uspeo da ga odgleda bio je preporođen i Felinija od tada smatra svojim filmskim ocem. Tokom gledanja Amarcorda sam uvek uspevao da vidim taj uticaj jer su mi se javljale neke od scena iz Kusturičinih filmova. No nije ova priča bitna samo zbog Kusturice već uticaja koji je ovaj film imao na buduće režisere, sinematografe, scenariste... No hajde da vidimo šta se tu meni svidelo a šta ne. 

 


Amarcord je reč rimskog dijalekta koja se prevodi kao "Sećam se" što zapravo govori o čemu je ovaj film. Film jeste smešten u jedan vremenski period ali je jasno kako taj period predstavlja sećanje a ne trenutni momenat. Iz svega viđenog možemo reći da su ovo sećanja nekog ko je bio srećno dete jer dosta je tu mračnih stvari koje su ipak obojene humorom, dosta je stvari koje kao dete ne shvatamo ozbiljno. Felini ih je predstavio onako kako mi to vidimo kao srećno dete dok ne shvatamo ozbiljnost cele situacije. 

 


Zašto kažem da je to srećno dete? Pogledajte boje i atmosferu u svakoj sceni. Sve je šareno. Čak i kada sneg pada i tmurno je vreme, koristi se za radost prvog snega. Ako imamo ozbiljne likove oni su maksimalno iskarikirani i onda služe za podsmeh. Kao deca obično ne shvatamo važnost naših profesora ali zato savršeno pamtimo njihove gafove i mane, ponavljajući ih i karikirajući te ljude iz sve snage. Oponašamo njihov govor, njihov stav, njihove uzrečice. Umesto da nam ti profesori u filmu budu predstavljeni onakvim kakvi su bili, mi ih vidimo onakve kakve ih jedno dete doživljava. Ovde sam naveo samo profesore. Oni su samo mali deo jedne velike slike. 

 


Upravo zato što se radi o sećanjima, film neretko šeta između stvarnosti i mašte. Prvo imamo te legende malog mesta koje se prenose i koje se začine na svako novo pričanje. Znate već sami, one lovačke priče koje su manje ili više izmaštane. Neke su na ivici, neke su prepune preterivanja ali nesumnjivo su nam sve drage. Na neki način i te izmaštane stvari na odličan način umeju da opišu naše podneblje. Postoje priče koje volim a vezane su za moje selo. Nećete takve stvari čuti u gradu i da ih čujete neće vam toliko biti simpatične ili toliko značiti. Zašto? Zato što je Felini ovde savršeno preneo toplinu malog mesta u kojem se svi poznaju. 

 


Celoj toj slici grada doprinosi odličan spektar likova. Vidimo tu one likove koji su karakteristični za mala mesta, bili oni lutalice ili uvaženi stanovnici. Prelepo je što su oni ovde iskorišćeni i kao naratori. Ko bolje priča priču o svom gradu ili selu od takvih ljudi. Na neki način ti ljudi koje svi znamo su slika društva. Felini nam donosi društvo u koje je lako zaljubiti se. Zašto? Kao što rekoh, ovu priču priča srećni klinac. Lako je vezati se na stvari koje nas podsećaju na lepa vremena. 

 


Nije ovaj film samo slika i prilika jednog grada ili male zajednice, Felini ovde prodaje sliku i društva. Satirični način na koji nam donosi fašizam je jedna od njih. Na odličan način ismeva slepu zaljubljenost u fašizam, neozbiljne razloge zašto bi pratili takav pokret kao i same fašiste. No opet, to dečije sećanje ne shvata ozbiljnost cele situacije i ovaj deo filma je takođe šaren kao i ostali. No ono što je bitno, kritika je tu gde treba da bude. 

 


Ovo je takođe priča i o odrastanju. Iako pratimo jedan manji vremenski period jasno je da su tu ključne stvari u odrastanju. Odnos sa roditeljima koji ide od poštovanja do sukoba, period školovanja, zaljubljivanje, opterećenost seksom koja rađa toliko komičnih scena ali iznad svega glorifikuje žensku lepotu videći je u skoro svakoj ženi u filmu. Scena u kojoj dečaci gledaju kako žene voze bicikle opisuje ovo na fantastičan način. 

 


Nino Rota je čova koji je muzikom oduševio u Godfather filmovima. I ovde on komponuje ne samo muziku već tom muzikom raspoloženje u sceni kojoj pratimo i emocije koje su nam prikazane. Njegove melodije savršeno leže ovom filmu. Svaku scenu i svako raspoloženje je začinio na pravi način. Zanimljivo je da je u godini kada je Amarcord uzeo Oskar za najbolji strani film, Rota dobio oskara za muziku za drugog Kuma ali komotno je mogao biti nominovan i za ovaj film. 

 


E sada problemi. Sve ovo što sam napisao vidi se i u prvoj polovini filma. Da je tu film završen, bio bih presrećan. E sad, ovo je jaaaaako subjektivno ali u drugoj polovini film me je ohladio. Glavni razlog za to su scene sa rođakom koji izlazi iz ludnice na vikend druženje sa porodicom. Ne znam da li je ovo trebalo da bude zabavno, da li je to humor koji je trebao da me nasmeje ali me je film u tim momentima užasno odbio od sebe. Bio sam prokleto zaljubljen u sve što sam dotle video, od tada sam se u potpunosti udaljio od filma i jako teško mi je bilo da se primim na celu priču do samog kraja. 

 


Nisam ni u privih sat vremena uspeo da se identifikujem sa glavnim likovima dovoljno ali opet je film bio takav da sam se zaljubio u njegove slike i atmosferu. Umesto da me veže za likove, ovaj period filma mi je totalno ubio interesovanje. Zbog svega toga sam imao utisak da mi film u drugoj polovini, sem jedne tragedije, nije ispričao ništa posebno. Postao mi je razvučen. Bilo je tu lepih scena i scenica ali atmosfera iz prve polovine filma je totalno nestala i nisam uspeo da se ponovo "uključim" u film. 

 


No, zanemarite problem koji sam imao sa filmom. Potencijalno nisam pohvatao šta mi je Felini hteo reći. Amarcord je film iz koga pršti nostalgija. Prepun je lepih slika, odlično dočarava atmosferu i identitet mesta, perfektno predstavlja sećanje jednog srećnog deteta, donosi odrastanje sa akcentom na erotiku i prikazuje spektar karakterističnih likova. Verujem da će ljudi koji imaju sentiment prema mestima u kojima su odrasli ovo doživeti na pravi način. Uticaj koji je ovaj film ostavio na mnoge je nemerljiv tako da to dovoljno govori o kvalitetima.

Zanimmljivosti:
Felini je izjavio kako ovaj film nije autobiografski ali da sadrži dosta elemenata iz njegovog detinjstva. Iako je Gari Kuper na posterima filmova, oni su zapravo fikcija (The valley of love, The Desert Sun).

Naj scena:


Ceo uvod (praktično prva četvrtina filma) sa atmosferom malog mesta, scenama iz škole i klinačkom fascinacijom ženama je perfektan.

Moja ocena: 7/10


четвртак, 10. август 2023.

Desert Hearts (1985)

 

Žanr: Drama | Ljubavni
Režija: Donna Deitch
Glumci: Helen Shaver, Patricia Charbonneau, Audra Lindley...

Priča:
Vivijen Bel ( Helen Šejver),  profesor na Univerzitetu "Kolumbija" , nakon razvoda odlazi u Reno, u Nevadi. Poznanstvo sa Kej Rivers (Patricija Šarbono)  donosi joj ljubav,  ali i dilemu da li da se upusti u vezu sa ženom.

Moj osvrt:
Davno kada sam gledao Brokeback Mountain najveća zamerka je bila ta što mi je ljubavna priča bila totalno neubedljiva. E sada, davno sam gledao, moguće da grešim ali nekako mi se činilo da je zaljubljivanje stavljeno u drugi plan. Više je igrano na fazon toga što su u pitanju dva muškarca nego da nas ubede u tu priču. Recimo ako tražimo film sa gej protagonistima, A Signle Man je neuporedivo bolji. Taj film moram da repriziram čim pre jer mi je ostao u jako dobrom sećanju. Desert Hearts je sve ono što je pomenuti Brokeback Mountain trebao biti. Lepa i jednostavna emotivna priča u ne baš tako jednostavnoj situaciji. 

 


Pošto je film ostavio na mene uglavnom pozitivne utiske prvo ću navesti onaj jedan koji je donekle mana a to je gluma. Nije ona na lošem nivou ali za emotivne scene ti treba ubedljivija gluma. Ovde je ona povremeno izostala. Neki dijalozi su neubedljivi baš zato što glumci deluju pomalo neprirodno i stegnuto. Neće to pokvariti sveukupni utisak ali verujem da bi sa nešto boljom glumom i doživljaj bio malo lepši. 

 


Kako profesorka iz grada dolazi u malo mesto, to je za nju velika promena. Retko gde sam video da su nam dočarali osećaj malog mesta koje je nekako ostalo zarobljeno u vremenu kao ovde. Ne mislim samo na slike već na ljude, teme, ponašanja, priče. Nije to tema ovog filma ali jasno vam je kako promene ne utiču baš najbolje na ovo podneblje. Dok ostatak sveta gubi taj prisni, prijateljski stav što se najbolje vidi kod dame iz grada, ovi ljudi ga i te kako neguju. No ostatak sveta juri za profitom i materijalnim napretkom dok ljudi koji ostaju u ovim malim mestima nemaju taj benefit i život je sve teži. Prelepo je što ovo nije tema ni u jednoj sceni u filmu a sve se to lepo vidi. Bravo. 

 


Sada malo o onome što sam zamerio Brokeback Mountainu. Desert Hearts to radi na odličan način. Prvo taj neko mora dopreti do nas. Moramo shvatiti da želimo biti u njegovoj blizini i društvu. Moramo uvideti da nas blizina te osobe ispunjava, da nas čini srećnim. Moramo biti svesni da ne moramo da se pretvaramo pred tim nekim, da možemo da budemo mi u svim vrlinama i manama. Ček ček ček, pa ne pričam o zaljubljivanju, pričam o prijateljstvu. Ubedi me prvo u povezanost osoba čiju ljubavnu priču mi pričaš. Ima li bolje povezanosti od prijateljstva? I onda preraststanje prijateljstva u ljubav je mnogo lakše. Ceo taj put se vidi na profesorki koja je na početku digla zidove oko sebe. Videćemo kako se ti zidovi ruše i kako se ona oslobađa, kako se menja, postaje srećnija i voli. 

 


Sve je to napravljeno bez trunke patetike, bez trunke floskula, šablona, klišea, predvidivih glupavih scena koje nerviraju, osoba koje bi pravile spletke. Sve emocije koje vidimo u filmu su one koje smo već doživeli u životu. Ovaj film me je iz minuta u minut kupovao baš time što ne robuje svim tim glupostima kojih filmovi ne mogu da se oslobode decenijama. Čuj ne mogu da se oslobode. Danas uglavnom ne umeju da naprave film koji će biti lišen komplikacija i tereta svih tih klišea. Kao da ljudima nije cilj da vas emocijom dirnu već svim ostalim sa strane da vas nerviraju. Ne ne ne, braćo i sestre, Desert Hearts je baš zato savršen u svojoj jednostavnosti. 

 


Čekao sam one momente posle zaljubljivanja baš zbog situacije što imamo dve žene. Očekivao sam one scene gde će nam se gaditi svi oni koji bi ih nerezonski mrzeli. Znate već te scene koje su jako isforsirane i u današnjim filmovima. Pa evo jedan nedavni oskarovac je imao te rasističke splačine koje treba da nam se zgade. Ali hej, film se ni jednog momenta ne bavi tim spoljašnjim svetom idiota koji je i te kako nepotreban. Film je fokusiran na glavne likove, njihovo prihvatanje, njihovo snalaženje u celoj situaciji i njihove emocije. Da, ovo nisu svakodnevne stvari, pogotovu u vreme kada se radnja filma odvija ali hej, pričamo o emotivnom stanju, pričamo o ljubavi između dve osobe. Ona treba da bude u centru. Prijateljstvo, ljubav, oslobađanje - to su univerzalne teme. Ovaj film je pravio neko pametan. 

 


No imamo tu jedan konflikt. Ček, nemamo idiote sa kojima bi se sukobili ali imamo konflikt, kako to? Lepo. Imamo unutrašnji konflikt žene koja prvi put oseća ljubav prema osobi istog pola. Ti momenti kada se lomi, kada joj nije jasno šta se dešava, kada ne zna kako da se ponaša, kada nije sigurna kako da prihvati to što oseća su odlični. Čak su povremeno i vrhunski odglumljeni. Nije film patetisao, prošao je jednostavno kroz ovo pokazavši odličnu borbu između emocija i bespotrebne kontrole koju namećemo sebi. E tu smo. U jednoj sceni ova žena kaže da joj je život bio pod kontrolom. Upravo tada, kada je sve bilo pod kontrolom ste je videli mrzovoljnu, nesrećnu i bledu. Sada kada joj je život u haosu, kada emocije udaraju sa svih strana i kada je van zone komfora, ona se transformiše u osobu koja izgleda mnogo srećnije. Odličan pokazatelj da nekada treba da se prepustimo lepoj emociji da nas vodi. 

 


Pomenuo sam već, morao bih reprizirati Brokeback Mountain ali sam i te kako siguran da on nije u rangu Desert Hearts. Ovaj filmić je pitak, jednostavan, prirodan. Iako su emocije kompleksne mnogi umeju da ih iskomplikuju. Desert Hearts ih je preneo onakvim kakve jesu. Nema mudrovanja, nema patetisanja, nema robovanja klišeima, samo iskrena, čista emocija.

Zanimljivosti:
Tokom snimanja celog filma, Patricia Charbonneau je bila u drugom stanju. Njen muž je radio na ovom filmu kao nadzornik montaže rasvete. Film nije finansiran od strane studija veće je novac za njega sakupljan nezavisno. Rediteljka Donna Deitch je imala problem sa studiom zbog dve scene - scene vođenja ljubavi i samim krajem. Istrajala je i obe scene su ostale nepromenjene.

Naj scena:


Kraj

Moja ocena: 7/10


петак, 4. август 2023.

The Lady Vanishes (1938)

 

Žanr: Misterija | Triler
Režija: Alfred Hitchcock
Glumci: Margaret Lockwood, Michael Redgrave, Paul Lukas...

Priča:
Na putu kroz Evropu, devojka shvata da je starija dama, njena saputnica nestala iz voza.

Moj osvrt:
Braćo i sestre ovo je najlakši i najjednostavniji Hičkok kog sam pogledao. Ne shvatite pogrešno, to nije kritika već samo dokaz da ovaj majstor ume da snimi nešto zabavno i pitko. Nije ovaj film plitka zabava, ima tu finih stvari o kojima se može diskutovati ali svakako ne mogu da ga svrstam u grupu masterpisova poput Vertiga ili Psiha. Čini mi se čak da je North by Northwest snimio kao nešto naprednu verziju ovog filma. No o tom filmu smo već pričali pa hajde da se u nekoliko kratkih crta držimo ovog. 

 


Od prvog pa do poslednjeg momenta ovaj film je komedija. Da, ima ozbiljnih tema, čini mi se da povremeno zagolica temu i rata koji tek treba da dođe ali ni jednog momenta film ne gubi vedar duh. Humor je ubrizgan u priču svakod od likova. Dva Britanca koji su u potpunosti sporedni likovi su ovde jako akcentovani i pomoću njih, Hičkok se jako dobro šali na nacionalnoj osnovi. Umirao sam od smeha na to kako reaguju jer ostatak sveta baš jako briga za kriket. No da ne otkrivam detalje. Svakako je zanimljivo što nekoliko ozbiljnih tema Hičkok uspeva da provuče uz ovaj humor. 

 


Možda glavna tema koju je uspeo da obradi je ljudska sebičnost i bezosećajnost. Kada, kao što to naslov reče, dama nestane, većina ljudi neće da se meša u taj slučaj jer bi to uticalo na njih, na njihov status, na ono što žele da rade. I takve ljude Hičkok nam humorom čini zabavnim što jasno pokazuje kako možemo da budemo prevareni, tačnije možemo da budemo isti kao i ovi ljudi. Ovo je svakako tema koja će ostati večna i mnogi filmovi su je obradili na uspešan ili manje uspešan način ali je Hičov komični pristup karakterističan upravo zbog humora. 

 


Iako je u pitanju stari film, misterija je i dalje takva da drži vodu. Ništa nije očigledno, nećete odmah prokljuviti šta se desilo, film će vas odvući na više strana. Kao i kada čitate Agatu Kristi na sve likove gledate sa dozom sumnje pa onda krivica šeta od lika do lika dok ne dođe veliko otkrovenje. No to nije sve. Ova misterija je višeslojna pa ćete imati tu i propratne priče. Zašto se desilo to što se desilo, ko čini zlo, zašto čini zlo itd. I taj rasplet ponovo aludira na ono što sledi u narednim godinama i rat koji je iza ugla. Takođe, otkrivanjem istine u ovoj misteriji svaki od likova nam otkriva pravog sebe i to je jako dobar detalj. 

 


Ne treba zanemariti i ljubavnu priču koja je na neki način preteča romantičnih komedija. Iako je to samo delić cele priče ima ovde više duha od mnogih romantičnih komedija novog doba. Hemija između prelepe Margaret Lokvud (zaljubih se) i Majkla Redgrejva je očigledna. Hičkok uvek u filmovima ima lepe žena ali ova je jedna od hrabrijih, odlučinijih a rekao bih i harizmatičnijih koje nam je doneo. 

 


Ne znam da li je to slučajnost ali meni je zapala za oko paralela između voza  i onog što se dešava. Putovanje kreće u jednom raspoloženju a završava se u drugom. Misterija počinje, razvija se i završava dok traje putovanje. Likovi se menjaju, otkrivaju, povezuju za vreme puta. Kao da je ceo ovaj put predstavlja veći vremenski period i dolazak do cilja je takav da je misterija rešena, emotivni rasplet je onakav kakav treba da bude i priča je na neki način zaokružena. Ako na sam voz posmatramo kao na vreme (više puta upotrebljavana simbolika) ovde je sve i više nego jasno. 

 


Ne bih rekao da imam naročite zamerke. Zapitao sam se samo pred raspletom, kada zlo postaje očiglednije, kako bi bilo da se priča uozbiljila, kako bi izgledalo to kao slika pretnje koja nas čeka sa nacistima. No ako smo je videli i u ovom humoru, ne znam da li bi u ozbiljnijoj varijanti ostavila bolji utisak. Ne verujem da bi razlika bila značajnija. 

 


Kao što rekoh, The Lady Vanishes je beskrajno zabavan film prepun sjajnog humora. Misterija je jako dobra, likovi odlični, dokazi Hičkokove majstorije su očigledni tako da je ovo nešto čemu i te kako vredi posvetiti vreme. Ne treba očekivati Vertigo, Psiho ili Rope ali ovaj filmić se ni ne prodaje u toj kategoriji. Znate i sami, sa starim majstorima nema greške.

Zanimljivosti:
Kako bi dobio na realističnosti, Hičkok nije hteo da koristi muziku koja se čuje u pozadini sem na početku i kraju filma. Skoro ceo film je sniman u studiu Islington u Londonu. Sve scene gde se vidimo predele kroz prozor voza su zapravo projekcije. Navodno, Orson Vels je ovaj film gledao 11 puta.

Naj scena:


Rezultat

Moja ocena: 7/10

среда, 2. август 2023.

Höstsonaten / Autumn Sonata (1978)

 

Žanr: Drama | Muzički
Režija: Ingmar Bergman
Glumci: Ingrid Bergman, Liv Ullmann, Lena Nyman...

Priča:
Šarlot (Ingrid Bergman) je priznata koncertna pijanistkinja koja prvi put za sedam godina dolazi u posetu svojoj kćerki Evi (Liv Ulman). Eva se udala za sveštenika i živi u seoskoj zajednici. Iako se i majka i kćerka trude da budu uljudne, ipak je primetan emotivni razdor.

Moj osvrt:
Autumn Sonata je film posle kog jednostavno nemam potrebu više gledati priču o odnosu između roditelja i deteta, pogotovu majke i ćerke. Sa jedne strane ovo izgleda kao jednostavna priča koja se vodi u nekoliko dijaloga. Sa druge strane ovo je najtemeljniji film o odnosu deteta kojem je celog života falila majka i majke koja nikada nije bila dovoljno tu za svoje dete. Ovo je verovatno prvi put da gledam film koji je na neki način jedna duga emotivna rasprava i sama činjenica da sam ga odgledao u dahu sve govori. Bolje od ovoga ne može. 

 


Ako bi izbacili sve dijaloge i samo posmatrali ove dve žene, braćo i sestre, kunem vam se da biste pročitali sve iz njihovih očiju. Sećam se da sam u nekom filmu jako pizdeo na glumicu koja samo stoji i gleda i čak u toj situaciji preglumljuje. Ingrid Bergman i Liv Ulman nam daju doktorsku disertaciju na temu mimike. Svaku emociju ćete pročitati iz njihovih očiju. Da, dijalozi su sjajni ali verujte mi da sam se nervirao zato što ne znam švedski jer sam morao skretati pogled sa lica glumica da bih pročitao šta pričaju. Rekoh već, bolje od ovoga ne može. 

 


Kad sam već pomenuo dijalog, fascinantno je da je svaka izrečena rečenica tako iskrena, tako istinita i ne sadrži trunku neke poetičnosti ili teatralnosti. Razumem da su ovo dve vrhunske glumice ali su me ubedile da su u stvarnom životu doživele upravo iste stvari kao u ovom filmu. Zaista je bolno bilo slušati vapaj za propuštenim momentima, za ljubavlju koja nije bila tu, za majkom koja nikada nije bila majka u pravom smislu te reči. Nije ovo teška priča koju sam video na filmu, ovo je teška priča koju sam video i viđam u životu. Dosta elemenata ove priče vidim u odnosu moje majke i moje sestre, dosta elemenata ove priče ćete i vi sami videti. Ponavljam, sve je ovo spakovano u naizgled jednostavan film sa nekoliko dijaloga. 

 


Sve ono što definiše odnos roditelja i deteta se vidi u filmu. Imamo onaj momenat gde pravimo dete po svom zamislu, projektujemo svoje želje na njega često se ne pitajući da li je to ono što samo dete želi. Mi mislimo da mu činimo uslugu ali ne činimo već stvaramo nekog ko treba da se potčini našim željama. Da, možda ćemo stvoriti uspešnog doktora, pravnika, preduzetnika ili šta već. Problem je što taj uspeh nije dovoljan da maskira zločin koji činimo svom detetu. Stvorili smo nesrećnog čoveka. Najgore od svega je što mi to ne shvatamo kao svoju grešku već propust našeg deteta da prihvati šta je ono što mi mislimo da je najbolje za njega. 

 


Tu sada dolazimo do začaranog kruga. Dete ima druge želje ali pokušava da se dokaže roditelju, da pokaže da je vredno svega uloženog u njega. Dete traži potvrdu za svoj uspeh i radi ono što misli da će zadovoljiti njegove roditelje. Koliko god se ne slagali sa roditeljima, koliko god želeli da im dokažemo da je naš izbor koji je suprotan od onoga što su oni želeli pravi, toliko nam treba njihovo priznanje za naše uspehe. Da li zbog toga da bi im dokazali da su oni pogrešili? Možda malo. No više nam treba njihovo "svaka čast" jer na taj način smo opravdali sve što su uložili u nas, na taj način smo im možda dokazali da smo zaista vredni i želimo od njih to čuti. Sukob između dece i roditelja je star koliko i sam čovek. On je neophodan za nove stvari, za revoluciju, za promene. No za razliku od tog sukoba, ljubav između dece i roditelja je esencijalna. Uostalom, nedostatak te ljubavi je u ovom filmu, između ostalog prikazan i kao fizička bolest. 

 


Zašto "jesen". Jasno je. Jesen je već druga polovina našeg života. To je period kada smo već dostigli svoj vrhunac, kada smo pregurali ono glavno, kada već zalazimo u ono što zovemo starost i počinjemo da svodimo račune. Kada vam se nešto loše desi, kada ste povređeni, kada biste svašta rekli pa prećutite to ključa u vama, čeka momenat da bude oslobođeno u jakim emocijama. Koliko god dugo čuvali to nešto, ono nikada ne nestane. Nekada se uspava ali taj nekadašnji bol je uvek tu negde da podseti. Zamislite da tako nešto nosite ceo svoj život. Zamislite onda taj bol koji dete čuva i koje odrasta i stari sa njim. Kako taj bol izgleda kada "jesen" stigne? Mi gledamo jesen koja se osvrće na proleće koje nije bilo ono što je trebalo biti. Na žalost, ovde nemamo šansu da dočekamo sledeće jer ne radi se o godišnjem dobu - radi se o životu. 

 


Bergman potencira i na scenama u kojima se likovi gledaju u ogledalo. Jasan pokazatelj onoga što nam ova priča donosi - pogled na sebe i u sebe. Konstantna preispitivanja. Da li smo ono što mislimo, da li možemo sebe pogledati i priznati sebi grešku, oprostiti sebi, da li smo ono što se od nas očekuje, da li je trebalo uraditi ili reći ono što smo uradili ili rekli... Ono što volim da kažem mladim kolegama a ne odnosi se samo na posao, bilo da si bio uspešan ili ne, na kraju dana je jako bitno da možeš da staneš pred bilo koga ali i da staneš pred ogledalo, pogledaš sebe/drugog u oči i kažeš "Da, dao sam sve od sebe. Ovo je bilo najbolje što mogu." Kada pogledate svoje dete, ako nije srećno, zapitajte se da li ste zaista uradili sve kako treba, da li ste dali sve od sebe da ono bude srećno. Ili ste ipak želeli da ono ostvari ono što vi niste mogli. Ili ste možda želeli da ono plati za vaše promašaje? 

 


Klavir u filmu je iskorićen na genijalan način. Recimo kada sam razmišljao o najsnažnijoj sceni, toliko moćnih momenata u dijalozima ima ali jedna scena bez dijaloga sa pogledima koji sve govore i klavirom u sredini je tako dobra da sam je premotavao više puta. Klavir je iskorišćen ovde kao nešto što vezuje ove žene. Dozvoljava im jedan momenat tišine u kojem mogu da budu jedna uz drugu bez straha od izrečenog. Jasna je nada da će se kroz sviranje barem malo povezati, da će ćerka dobiti potvrdu majke da je ono što radi dobro. Takođe, čujemo analizu melodije i šta ona zapravo treba da pokaže. Činjenica da istu melodiju sviraju na drugačiji način najbolje oslikava unutrašnja stanja ove dve žene. Da, znamo već, muzika oslikava emocije. Ali ista melodija različite u zavisnosti od izvedbe - brilijatna ideja. Perfektna scena. 

 


Dosta je tu skrivenih misli, dosta dvosmislenih poruka u komunikaciji. Dosta stvari je izrečeno uvijeno, zaslađeno ali kao što rekoh, emocije se vide u očima jer one ne umeju da ih skriju. No koji je to momenat u dijalogu koji nas konačno išamara, zakuje za ekran i natera da ne trepćemo? Istina braćo i sestre. Iskrena komunikacija. Ona za emocije predstavlja isto što i pucanj za početak trke za sprintera. Emocije čekaju napete i kada čuju BUM kreće trk, kreće lavina, kotrlja se i ne prestaje. Ništa tako dobro ne udara kao iskrenost, ništa ne pokazuje naše prave boje, naše namere i emocije kao iskrenost. Potreba za iskrenom komunikacijom je potreba za slobodom.

 


Jedna od najbolnijih stvari za nas je vreme koje ne možemo da vratimo. Želimo da ispravimo greške, želimo nekom reći nešto, želimo još koji minut sa onima kojih nema, želimo nešto što više nemamo, želimo da se prisetimo lepote da je ne bismo zaboravili... Realno razloga je beskraj i u Jesenjoj Sonati tu nepovratnost vremena osećamo i te kako. No postoji tu jedna gadna stvar a to je naše poricanje same te činjenice da su te prilike zauvek izgubljene u prošlosti. I dalje mislimo da neke stvari mogu da se nadoknade. Zašto je to tako? Zato što nam fali ljubav, fali nam emocija koja bi nas učinila srećnim, koja bi nas gurala napred, koja bi nam bila motiv, cilj ili svrha. Nedostatkom takvih emocija gubimo sebe. Bez tih emocija ne znamo kako dalje. Rekoh vam već, braćo i sestre, na kraju dana je bitno da voliš i da si voljen.

Zanimljivosti:
Ingrid Bergman je lično doživela ovu priču jer se nalazila u sličnoj situaciji kao i uloga koju tumači. Film je sniman u Norveškoj dok je Bergman bio u egzilu zbog neplaćenog poreza. Dok gledamo Ingrid Bergman kako svira, tu melodiju zaista izvodi bivša supruga Ingmara Bergmana, Käbi Laretei koja je bila priznata pijanistkinja.

Naj scena:


Klavir.

Moja ocena: 9/10