Obavestenje

Obaveštenje: Listu sa vašim predlozima možete videti ovde .

субота, 26. фебруар 2022.

How to Train Your Dragon (2010)

 

Kod nas nazvan: Kako da dresirate svog zmaja
Žanr: Animirani | Akcija | Avantura | Komedija | Porodični | Fantastika
Režija: Dean DeBlois, Chris Sanders
Glumci: Jay Baruchel, Gerard Butler, Christopher Mintz-Plasse...

Priča:
Beznadežni mladi Viking koji se sprijateljuje sa zmajem i uči da su ova bića potpuno drugačija od onog što je očekivao.

Moj osvrt:
Zabavan film i dobar humor moraju da idu ruku pod ruku. Kada imaš dobre šale u filmu, one mogu biti u neku ruku generičke, ne toliko vezane za temu filma. No ipak, ako ih vežeš za ono o čemu pričaš, to je već neprocenjivo. How to train your dragon u uvodu ima upravo takav humor i pokazuje ga nemali broj puta koristeći temu Vikinga kao ideju vodilju. Na žalost, film nije nastavio da nas bombarduje ne samo ovakvim humorom već i je i generalno šale sveo na prihvatljiv minimum. Nije nešto što će da boli pri gledanju ali verujem da je film mogao biti još zabavniji. 

 


Kada gledaš ove crtaće kao klinac, tražiš avanturu i pravdu koja pobeđuje. Kada odrasteš, tražiš emociju i gledaš šta ovakav film govori tvom detetu. Kada je emocija u pitanju, ima je, ali je to jako generički. Nije to ništa što nismo videli. Nekako mi se čini da nisu investirali u ovaj deo filma koliko je moglo. Odnos između oca i sina koji nije ispunio očeva očekivanja, sa jedne strane jeste nešto što klinci treba da vide ali opet, previše je generički odrađeno. Odnos između ostalih likova, prilično površno prikazano. Odnos između zmaja i glavnog lika - to je već nešto bolje. 

 


Kada smo već kod stvari koje film govori klincima, to je znatno bolje. Moj pristup kao roditelja je da ne želim da klincima sečem krila, da želim da veruju u bajke. Znam da će doživeti otrežnjenje i da će ih surova realnost pre ili kasnije udariti po glavi ali ako im dozvolimo da veruju u bajke što duže, dobićemo ljude bogate duhom, dobićemo ljude koji mogu da naprave nešto veliko. Ako im isečete krila, ubijete maštu izgubiće veru u dobro, izgubiće veru u sebe. How to train your dragon ulaže veliki trud da pokaže da uz veliki trud, uz hrabrost, uprkos padovima i porazima možeš da uspeš. Kada pogledate svakog od likova, bez obzira da li na početku delovali kao superheroji ili slabići, svi imaju nešto što im nedostaje. Do kraja će sve svi dokazati u nečemu čemu nisu bili skloni. 

 


Ono što volim je ta borba protiv straha. Recimo film Mist je bio najekstremniji primer straha od nepoznatog. How to train your dragon je odličan primer kako ćeš detetu objasniti kako da pobedi strah od nepoznatog, kako da sruši predrasude. To radi kroz svakog od svojih likova gde ako gledamo površno, svakog ćemo proceniti pogrešno. I to je greška jer svako od njih nosi nešto dobro. U centru ove priče je prijateljstvo dečaka i zmaja. To je pobeda u više sfera. Njihovo prijateljstvo donosi benefit i jednoj i drugoj strani. Taj benefit se oslikava ne samo u mogućnostima koje svi dobijaju već i u znanju i emocijama. Ono što se postiže upoznavanjem druge strane je nemerljivo u poređenju sa situacijom u kojoj ćemo generički proceniti nekog. Nije potrebno da imaš super-moći, dovoljno je da poznaješ nekog ko će te upotpuniti. 

 


Ovo je takođe dobar način da pokažeš detetu da ne postoji samo jedan način za rešavanje problema. Ako nateramo klince da se slepo drže onog što ih učimo, neće nas nadmašiti i generalno nema razvoja ni ličnosti a ni sveta uopšte. Moramo da im dozvolimo da istražuju. Ne samo da dozvolimo, moramo da ih ohrabrimo da nas nadmaše, da saznaju više, da odu korak dalje. How to train your dragon pokazuje kako klinac sam ima snage da se izbori sa tim. No to generalno u životu nije slučaj. Ako se suprotstavljamo tom avanturističkom duhu kod klinaca nećemo dobiti nekog ko se bori. Ili ćemo onemogućiti dete u postizanju željenog cilja ili ćemo dobiti buntovnika koji će raditi nešto u inat umesto da radi u svrhu dobrog cilja. 

 


Jako bitan aspekt ove priče je timski rad. Tu se nadovezujem na ono što sam pričao o likovima. Nekako su svi ostali likovi u početku protiv glavnog heroja. Ne vidimo neki naročito veliki kvalitet kod njih. No dolazi vreme da svako od njih zapravo pokaže da ono što kod njih gledamo kao manu zapravo nije mana. Naša percepcija nije dobra jer smo im presudili po klišeima koji vladaju. Kada ono što gledamo u njima kroz celu priču na kraju bude iskorišćeno u prave svrhe, vidimo veličinu svakog od njih. I to je ono što sam već pomenuo, sve ono što kao pojedinci nemamo, jer realno ne možemo imati sve, nadomešćujemo poznanstvom sa drugim ljudima. Sve ono što imamo, pojačavamo na isti način. 

 


Ono što mnogi superherojski filmovi nisu uspeli, ovaj film na samom kraju uspeva i to sjajno. U dosta filmova fali neka adrenalinska scena. Previše se ljudi trude da naprave akciju prekomplikovanom a to nam ne treba. Treba nam emocija takva da kada krene neka scena koja treba da bude klimaktična, eksplodira na najbolji mogući način. Više puta u filmu vidimo taj let na zmaju ali u finalu kada glavni lik poleti, to izgleda spektakularno. Iskreno, izgleda tri puta moćnije nego Supermen u filmu Man of Steel. 

 


Uživao sam u svakom momentu ovog filma iako ga nisam doživeo kao spektakl koji je bio očekivan. I te kako je vredan gledanja jer ističe sve te dobre stvari ali mu prilično manjka emocija. U emocije je uloženo jako malo truda i nekako je cela ta priča otaljana. No opet, ako film ističe timski rad, druženje, upoznavanje, pobijanje klišea i predrasuda, njega svakako vredi gledati i to ne samo jednom. Ako mogu film da iskoristim u sklopu vaspitanja sopstvenog deteta, to dovoljno govori o kvalitetu. How to train your dragon garantuje uživanje i za klince i za nas odrasle.

Zanimljivosti:
Neodlučnost pri prvom dodiru dečaka i zmaja je zapravo greška u animaciji koju su odlučili da zadrže. Pojava zmaja je zasnovana na izgledu mačke, psa i konja. Zbog popularnosti ovog filma, mnogo crnih mačaka je udomljeno posle njegovog prikazivanja i davano im je ime Toothless. Većina glumaca je snimala zajedno kako bi se podstakla improvizacija.

Naj scena: 



Dodir

Moja ocena: 8/10

четвртак, 3. фебруар 2022.

Pohvala Dokumentarnom Filmu

Viktor Tanasković


In medias res: Zanemarivanje dokumentarnog filma, ili bolje reći, potcenjivanje istog u odnosu na igrani film, nastaje iz najmanje dva razloga.
Prvi je sledeći: širem auditorijumu, dokumentarni film biva prikazan kao najobičniji kolaž sačinjen od činjenica. Takvi filmovi česta su pojava na kanalima koji su orijentisani oko istorijskog, geografskog ili sportskog sadržaja (mada su neretko viđani i kao deo programa javnih servisa). Publici se, dakle, pruža jednolična i ukalupljena vrsta dokumentarnog filma čiji je glavni cilj prenošenje fakta u maksimalno uproštenijoj formi, bez pretenzija na nešto više od tog osnovnog minimuma.

 


Prezasićenje takvim tipom dokumentarca problem je iz očiglednih razloga. Naime, ne postoji ništa suštinski loše kod prenosa činjenice u njenoj bazičnoj formi. To je sasvim svrsishodno za obrazovanje i sa tim problema ne bi smelo biti. Međutim, istina je da je dokumentarni film, sam po sebi, mnogo više od toga što se najčešće da videti na televiziji, što dalje kreira generalni stav mase o tom žanru. Jer, složićemo se, u pitanju je jasna predrasuda: dokumentarni film je nezanimljiv i dosadan tip filma, u kom nema ništa više od suvoparnosti i informacija . 

 


Iz toga se izvodi drugi problem, koji je vezan za nepostojanje prilike da se publika upozna sa umetnički vrednim primerima dokumentarnog filma. Suština tog problema jeste sledeća: broj izuzetnih dokumentaraca na televiziji je, u najmanju ruku, zanemarljiv. U moru nevrednih igranih filmova, koji bivaju puštani na televiziji, je i moguće, makar igrom slučaja, naleteti na nešto što zaslužuje pomen, dok se za dokumentarni film čak ni to ne može reći.

 


Naravno, ako ne postoji supstanca koja se može konzumirati i/ili izučavati klikom na par dugmića daljinskog upravljača, krivica se ne treba svaliti samo na prosečno gledalačko telo. Urednici televizijskih programa idu na sigurno i jedan su od uzorka nepostojanja kritičkog mišljenja, makar što se ove teme tiče. Stoga bih, makar za ljude koji prate ovaj nalog, podelio neka svoja razmišljanja o vrednosti dokumentarnog filma, kao i jednostavne načine da se dođe do najboljih ostvarenja pomenutog žanra.
Pre svega, treba odrediti sledeće: šta čini dobar dokumentarni film i šta povezuje sve dobre dokumentarne filmove. 

 


Dobar dokumentarni film ima poseban jezik, različit od jezika igranog filma, ali ništa manje vredan nepodeljene pažnje. DDF ne zanemaruje činjenicu, ali je, za razliku od prosečnog dokumentarnog filma, koristi samo kao stilsko sredstvo kojim iskazuje ideju ili dolazi do iste. Ideja može (i mora) biti mnogo univerzalnija od same osnovne činjenice. 

 


Daću primer iz remek - dela "Susreti na kraju sveta" Vernera Hercoga. Hercog, u jednom momentu filma, odlazi da intervjuiše samoizolovanog naučnika, čija su specijalnost pingvini. Taj naučnik priča zanimljivu priču o mogućnosti da pingvin, iz nepoznatih razloga, izgubi razum i pobegne od svog jata u nepoznatom pravcu. Naravno, za pingvina, to je jednako samoubistvu. 

 


Dakle, Hercog očigledno daje činjenjicu, ali suština scene, koju ja ne želim otkrivati, ni najmanje nije sama informacija o mentalnom stanju pingvina. Iza te informacije stoji filozofska ideja, vešto utkana u stil dokumentarnog filma. I u tome jeste glavna razlika između običnog obrazovnog dokumentarca i dokumentarca koji pretenduje da bude umetničko delo. 

 


Dalje, treba izvući i paralelu između umetničkog igranog filma i umetničkog dokumentarnog filma: dok igrani film leluja između fikcije i realnosti, potpuno slobodno menjajući filmska sredstva kojima iskazuje ideju, dokumentarac, u osnovi, treba biti malo prizemniji i povezaniji sa realnošću (iako ni to nije pravilo koje se mora poštovati, mada je to suviše velika digresija da bih u nju zalazio sada). Zašto onda umetnički dokumentarac uopšte i postoji, ako ima takvo ograničenje?
Rekao bih da je magija kreiranja neverovatne umetničke ideje još i fascinantnija u okvirima dokumentarnog filma baš zbog tog "uslova" u formi granica koje dokumentarac ne treba da prelazi. Umeće da se, u realnom, opipljivom svetu oko nas "govori" filmskim jezikom, jezikom ideja, analogija i metafora, po mom mišljenju, zahteva divljenje. Jer jedno je preneti filozofiju, fascinacije, snove i košmare kroz svet igranog filma, nelimitiran postojećim vremenskim tokovima, radnjama i informacijama, dok je skroz drugo, i mnogo teže, to uraditi u već pomenutim okolnostima koje zahteva dokumentarni film. Ostvarivanje toga iziskuje mnogo znanja, kreativnosti i veštine, što su i razlozi zbog kojih ne postoji ogroman broj režisera - giganata dokumentarnog filma.

 


Ovo su dva kratka ali bitna razloga zbog kojih smatram da dokumentarni film zaslužuje veću pažnju no što ima trenutno. Ali, dokumentarci imaju još jednu prednost u odnosu na sve druge tipove filma: iako nisu česti na televiziji, vrlo su dostupni na svim internet platformama. Najbolja dela mnogih genija tog žanra (Abasa Kiarostamija, Vernera Hercoga, Džige Vertova, Krisa Markera...) mogu se naći potpuno besplatno na najpristupačnijoj platformi od svih, "YouTube-u". Naravno, za najviši kvalitet, nije greh pomučiti se i potražiti originalne diskove ili kopije visokog kvaliteta.

 


Razlog zbog kog sam se raspisao jeste sledeći: ubeđen sam da najbolji filmovi učestvuju u produhovljavanju jedinke isto koliko i najbolje knjige, najbolja muzika i ostale umetnosti. Međutim, na društvenim mrežama je lako doći do diskusije o kvalitetnim igranim filmovima i ja to ne bih ponavljao. Ipak, najbolji dokumentarci su bezobrazno skrajnuti, a mogu da dostave iskustva zanimljivija nego što se da očekivati. 

 


Uživajte u istraživanju!