Žanr: Horor
Režija: Paul Morrissey
Glumci: Joe Dallesandro, Udo Kier, Vittorio De Sica...
Priča:
Bolesni grof, vampir putuje u Italiju sa svojim slugom kako bi pronašao nevestu.
Moj Osvrt:
Posle Flesh for Frankenstein bio sam zaintrigiran da vidim šta je Morisi napravio od Drakule. Ako očekujete klasičnu priču o Drakuli i čistokrvni horor, niste na pravom mestu. Vampirizam ovde nije samo mit o besmrtnosti već alegorija propalog sveta raspale aristokratije i trulog morala. Morisi ne pokušava ni da nas ubedi da je ovo horor. Ovo je groteska. Ovo je prikaz raspada jednog društvenog sloja i moralnih vrednosti.
Udo Kier je Drakula ali ne onaj klasični zavodnik sa hipnotičkim pogledom. On je bledunjavi aristokrata sa slabim želucem koji povraća krv kad nađe na nevinost koja to nije. On nije samo vampir. On je simbol propalog reda, klase koja se još uvek drži iluzija o čistoti i poretku dok se sve oko nje raspada.
Film nas vodi u Italiju u raskošni dvorac pun sunca, vina i lepih ljudi. Drakula dolazi u posetu porodici koja mu nudi svoje ćerke verujući da će se tako povezati sa aristokratijom. On traži device a ove devojke to nisu. I tu dolazimo do prve velike istine - svi lažu. Svi nose maske.
Tu je i Marksista sa sekirom. Džo Dalesandro kao sluga koji se baš i ne stidi svog tela, svojih nagona i svoje ideologije. On ne veruje u vampire tj. ono što oni ovde predstavljaju. On veruje u revoluciju. Krv u koju on veruje nije ona koju Drakula pije. On veruje u krv koja se proliva u borbi. I onog momenta kad on počne da sumnja i kada vidi šta Drakula zaista jeste, njegova sekira postaje simbol novog sveta koji treba da pregazi stari.
Blood of Dracula ni jednog momenta ne igra na kartu straha ili mračne atmosfere. Igra na kartu gnušanja. Seksualnost je ovde telesna, vulgarna. Aristokratska estetitka se raspada pod napadom žudnje, znoja i razbijenih iluzija. Kamera se prilično dugo zadržava na golim telima, na krvlju oblivenim usnama, na slabinama koje pulsiraju.
Religija je u ovom filmu samo kulisa. Krstovi ne znače ama baš ništa. Molitve se izgovaraju automatski, kao uzrečice. Vera je mrtva. Mrtvo je i čovečanstvo koje traži spas u aristokratiji, u starom poretku, u Drakuli koji ne može da preživi bez tuđe nevinosti.
Morisijev Drakula je bolestan i fizički i moralno. On povraća, pada, jeca. Nije predator kojeg smo očekivali. On je zavisan, očajan, parazit koji umire ako ne jede ono što više ne postoji - nevinost. Problem u svemu tome je što nevinih više nema. Zašto? Zato što je svet postao prljav. Ili je možda postao iskren, prestavši da se pretvara. Sve zavisi od tačke gledišta.
Scena u kojoj se Drakula doslovno guši krvlju devojke koja je lagala da je devica nije samo bizarna. Ona je simbolička. Laž o čistoti ubija onog koji je hranjen tim lažima. I dok on povraća crveno po mermernom podu mi gledamo posledice licemerja koje je vladalo vekovima.
Morisi ne krije da ovo nije samo vampirski film. Ovo je film o klasama, o telu, o iluzijama, o poretku koji se urušava. Sve je prenaglašeno: gluma, boje, pokreti. Kao da gledamo operu samo što niko ne peva već svi krvare.
Dvorac u kom se sve dešava je kao pozornica. Svaka soba nosi drugačije raspoloženje, drugačije maske. Hodnici su puni svetlosti koja ne greje. Sunce ne donosi spas jer zlo nije u tami. Zlo je u ideologiji. Zlo je u potrebi da se održi red koji više ne postoji.
Dalesandrov lik je kontrapunkt svemu. On je brutalno iskren, ne veruje u aristokratske bajke. Njegovo telo je oružje. Njegova seksualnost je direktna. On je sila koja neće da igra po pravilima. I upravo zato je jedini koji vidi istinu.
Film je prepun ironije. Kroz nakićene dijaloge, kroz teatralne pokrete, kroz raspadanje Drakule pred našim očima, sve vrišti da je ovo kraj. Kraj mita, kraj aristokratije, kraj sveta u kome se zna čije je šta. Ostaje samo krv i telo koje traži da preživi.
Blood for Dracula može delovati kao parodija. Ako i jeste, nije smešna. Više je turobna, tragična. Ovo nije film za one koji traže klasični horor. Nema vampirskih zakonitosti, nema pravila, nema utehe. Samo propadanje, samo ideologija u krvi, samo mrtva vera i tela koja više ne znaju šta znači čistota.
I kad se sve završi ostaje utisak da smo gledali kraj epohe. Poslednji trzaj sveta koji se ruši pod sopstvenom tezom. I dok kamera mirno beleži njegovu agoniju, nama ostaje da sedimo i razmišljamo. Možda je tako moralo. Možda je sve ovo bila predstava. Vreme je za stvaran svet.
Zanimljivosti:
Udo Kier je izgubio 10kg za potrebe uloge. Prvog dana snimanja je bio toliko slab da nije mogao da stoji. Sestre su nosile stvarne haljine iz 1920. Morali su jako da paze da ih ne poliju lažnom krvlju ili pocepaju jer nisu mogli da ih zamene. Srđan Zelenović koji je u Flash for Frankenstein glumio Frankenštajnovo čudovište je inicijalno trebalo da glumi Drakulu.
Naj scena:
Glad za nevinošću
Moja ocena: 7/10