Žanr: Horor | Naučna Fantastika
Režija: Paul Morissey
Glumci: Joe Dallesandro, Udo Kier, Dalila Di Lazzaro
Priča:
Baron Frankenštajn stvara dva „zombija“ – jednog muškog, jednog ženskog – s planom da ih spari i tako stvori višu rasu.
Moj osvrt:
Gledajući ovaj film, moraš da se zapitaš, gde se završava umetnost a počinje parodija? Gde prestaje horor a počinje farsa? Gde se sve raspada a ostaje samo telo - iskasapljeno, poluživo, izloženo, kao prazna ljuštura ideologije. Kakve? Flash for Frankenstein nije film koji ćeš lako preporučiti drugima. Nije ni film koji se voli. Teško mi je to zamisliti. On je kao onaj komarac koji čeka da zaspiš i ugrize te. I taj svrab je iritirajuć. E tako i ovaj film svrbi jer zna da nas je ubo tamo gde najviše boli - u naš osećaj dobrog ukusa. Kako da kažeš da ti se ovako nešto sviđa? Ma ne, mi smo mnogo prefinjeniji. Mi farsu ne svhatamo kao umetnost. Zar ne?
Lako je otpisati ovaj film kao kičeraj koji eksploatiše dobro poznatu priču i teme. Ne kažem da on to nije ali kažem da je mnogo više od toga. Ispod naslaga pretencioznosti, veštačkih iznutrica i teatralnog preglumljivanja krije se nešto što je zapravo mnogo više uznemirujuće: portret društva u kom je smrt postala običan tehnički proces. A šta je onda tu sa čovekom? Čovek je, braćo i sestre, neuspeli eksperiment.
Za razliku od većine filmova, Frankenštajn ovde nije samo naučnik. On je aristokrata ali u isto vreme on je i bog jer želi stvoriti život i kontrolisati sve njegove funkcije... ukljčujći i seks. Hm, zvuči kao nešto što nije baš normalno, zar ne? Udo Kier tumači Frankenštajna koji ne stvara čudovište. Pa da, čudovište. Čekaj, on stvara ljubavnika? Ljubavnika svojoj sestri? WTF!?
Ovaj Frankenštajn živi sa svojom ženom koja mu je ujedno i sestra i njihovom neobično mirnom decom. Da, dobro ste pročitali. Čini mi se da se ukopavam sa svakim novim pasusom ovde a govorim i filmu koji definitivno ima svoje vrednosti. Elem, oni žive u zamku u kome se seks, medicina i moć mešaju u orgiju identiteta i izopačenosti. I sve je postavljeno kao pozorišna predstava - i gluma i set i odnosi. Ali ovo nije pozorište koje nam donosi neku lepotu, neko nadahnuće. Ne ne ne. Ovo je groteska, kabare smrti, sekcija ideala evropske civilizacije.
Zanimljiva činjenica je da je ovo bio 3D film. Imam utisak da je to urađeno da bi nam još jače gurnuli prst u oko. Zamislite scene u kojima organi lete ka kameri, otvorene rane koje zjape u dubini ekrana. (Šteta što barem završnicu nisam mogao videti tako. Bila bi još urnebesnija.) I onda publika u spektakularnom 3D-u nemo posmatra kako je telo pretvoreno u objekat, kako je oskrnavljeno skalpelom, rukama, moralnom prljavštinom. Telo nije više nosilac ljudskosti. Ono je materijal za eksperimente. Kapitalistički san. Telo nad kojim imaš apsolutnu kontrolu.
Ubeđen sam da je film planski preterano teatralan. Niko živi ovde ne pokušava da bude prirodan. Sve je prenaglašeno, izveštačeno, distancirano od svake realnosti. I znate šta je zanimljivo? Sa ovakvim pristupom film poentira jer iako su ovi likovi karikature, mi ih poznajemo i te kako dobro. Ne verujete? Pa ovaj doktor nije tako nepoznat. On je samo karikatura svakog autoriteta koji želi apsolutnu kontrolu. Takvu moralnu rugobu danas pokušavamo da sklonimo sa vlasti.
A šta ćemo sa telima? Tela se seku, otvaraju, pune, lepe, jebu, recikliraju... Tela su prostor kontrole ali i predmet haosa. Ako mogu reći ovako, nikada nisu stabilna. Nikada nisu cela. Film nas tera da im pristupimo bez romantike, bez patetike. Ona su samo meso. Tu je već čistokrvni horor. Film nas tera da se suočimo sa vlastitom fizičkom krhkošću i gađenjem. A sve to nam neko maskira u kulturu.
Naravno, seks je prisutan svuda ali ne kao zadovoljstvo već kao funkcija. Seks bez erosa, samo potreba, potreba da se nešto dokaže, stvori, popravi. U jednoj suludoj sceni doktor vodi ljubav sa svojim čudovištem ali ne iz želje već iz potrebe da proveri funkcionalnost organa. Seksualnost ovde više nije ni devijacija, ni pervezrzija ni tabu. To je naprosto mehanizam. A ljubav - ljubav mu dođe kao hemijska reakcija.
Udo Kier zaslužuje da bude posebno pomenut. Njegova izvedba je toliko preterana, toliko patetična i pompezna da prevazlilazi sve granice ukusa i logike. I upravo zato je savršena. On ne glumi čoveka - on glumi ideju čoveka koji misli da je bog. I on to radi sa nečim što se ne viđa često kod ovakvih uloga. On pokazuje fascinantnu dozu vere u svoju grotesknost.
Film je naravno krvav, nasilan ali nije ovo nasilje samo zbog nasilja, samo zog efekata. Nije ni tu samo da šokira. Nasilje je potreba. Ako već gledamo svet u kom se sve pretvara u formu onda nasilje mora da bude deo takvog sveta. Kasapljenje tela je kasapljenje sistema. Otvorena utroba simbol društva koje je rasporeno.
Režiser Pol Morisi je katolik, konzervativac stoga ovaj film nije glorifikovanje kršenja moralnih normi. Flesh for Frankenstein je zapravo urlik protiv transgresije. Film kao želi da kaže "pogledaj šta se desi kad čoveka svedeš samo na telo". Nema ljubavi, nema morala, nema granica za loše namere. Ostaje samo eksperiment, samo organi, samo smrt.
Iako film nosi Vorholovo ime, on je jako daleko od pop umetnosti. Ovo je nešto što bih pre nazvao filozofskom pornografijom, filozofijom horora, gde se sve naše priče o nauci, napretku, odnosima, vlasti, pretvaraju u krvave bajke. Kao da nas Morisi pita "ako imamo moć da napravimo bilo šta, zašto baš pravimo ovo?" Kao što je to rečeno u jednom filmu, zašto bi neko mučio i ubio drugo živo biće? Zato što može.
Jako nezgodno je pitati nekog ko je pogledao ovo "da li ti se svideo film?" Pre mi izgleda da nam je film oduzeo sigurnost, estetiku, pristojnost. I možda baš zato zaslužuje pohvale. Ne zato što je dobar već zato što nas odvratnošću podseća na ono što ne želimo da priznamo. Ovo nije horor koji treba da nas uplaši već treba da nas zgrozi. Želi da ostavi gorak ukus, neprijatnost, kao kada provodite vreme u društvu ljudi pored kojih vas je sramota njihove sramote koju sami ne vide. Ali dobro, ne živimo svi u svetu koji obavezno biva motiv za lepu umetnost. Nekad nas filmovi nauče životnim stvarima tako što nas ni malo ne štede.
Zanimljivosti:
Iako u nazivu stoji da je ovo Frankenštajn Endi Vorhola on nije direktno bio uključen u pravljenje ovog filma. Dozvolio je da se koristi njegovo ime i posećivao set. I ovaj film i film Blood For Dracula su snimani na istom setu i sa istom glumačkom postavom. Antonio Margheriti je dozvolio da se navede da je on bio režiser iako to nije tačno. Da bi dobili pomoć od države režiser je morao biti iz italije pa je iskorišćeno njegovo ime. Zbog toga je podignuta optužba protiv njega i protiv producenta koji mu je bio prijatelj.
Naj scena:
Nije baš naj scena ali momena u kom sam shvatio kakvu grešku će napraviti u odabiru muškarca za čudovište je bio spektakularno smešan.
Moja ocena: 7/10
Нема коментара:
Постави коментар