Žanr: Drama | Istorijski | Triler
Režija: Craig Mazin
Glumci: Jessie Buckley, Jared Harris, Stellan Skarsgård...
Priča:
U aprilu 1986. godine, grad Černobilj u Sovjetskom Savezu pogođen je jednom od najgorih nuklearnih katastrofa u istoriji čovečanstva. U danima, nedeljama i mesecima koji su usledili, mnogi ljudi postali su heroji rizikovajući su svoje živote.
Moj osvrt:
Katastrofe počinju tiho. Nema eksplozije na početku, nema panike. Možda je to jedan zvuk u noći, možda jedno svetlo na nebu koje ne bi trebalo biti tu. I onda tišina a iza te tišine - pakao.
Režija: Craig Mazin
Glumci: Jessie Buckley, Jared Harris, Stellan Skarsgård...
Priča:
U aprilu 1986. godine, grad Černobilj u Sovjetskom Savezu pogođen je jednom od najgorih nuklearnih katastrofa u istoriji čovečanstva. U danima, nedeljama i mesecima koji su usledili, mnogi ljudi postali su heroji rizikovajući su svoje živote.
Moj osvrt:
Katastrofe počinju tiho. Nema eksplozije na početku, nema panike. Možda je to jedan zvuk u noći, možda jedno svetlo na nebu koje ne bi trebalo biti tu. I onda tišina a iza te tišine - pakao.
Chernobyl nije samo rekonstrukcija jednog od najstrašnijih trenutaka u modernoj istoriji. Ona je anatomski rez, hirurški precizan i surovo iskren prikaz truleži koja je pojela jedan sistem iznutra. I, naravno, ljudi, koji su ostali zarobljeni unutar njega, bez izlaza, bez glasa, bez vremena. Jer nije samo radijacija ono što ubija. Ubija laž. Ubija strah da se istina izgovori naglas. A ova serija zna to mnogo bolje nego neki filmovi kojima je to centralna tema.
U svakoj sceni se oseća težina. Užasna težina. Nema ni sekunde holivuskog spektakla, nema nepotrebnog dramatizovanja. Sve je ogoljeno, sirovo, skoro dokumentarno. Kamera ne beži od detalja: lica koje se ljušte, ruke koje drhte, zidovi koji ćute... Sve me ovo donekle podseća na Idi i smotri/Come and See, samo bez metaka. Ovde je rat nevidljiv, ali je smrtonosan. I upravo to čini Chernobyl toliko užasavajućim - činjenica da se dosta toga ne vidi ali se sve oseća. Ne postoji čudovište, nema demona, nema oluje. Postoji čovek. Čovek koji pravi grešku, sistem koji tu grešku ne priznaje i život koji tu grešku ne prašta.
I kako to obično biva, prvi stradaju oni koji nisu na vrhu. Prvi strada radnik, vojnik, vatrogasac, medicinska sestra, porodica, dete... Oni koji su odlučivali ostaju iza zatvorenih vrata, zaštićeni od onoga do čega su sami doveli. No serija nema milosti ni prema ideologiji ni prema pojedincima. Sovjetski Savez nije politički prikazan kao karikatura već kao hladna, paranoična mašina u kojoj istina ima cenu. Problem je što tu cenu niko ne želi da plati - ne zato što ne zna već upravo zato što tačno zna koliko to košta.
Kada gledaš kako mladi vatrogasac ulazi na krov reaktora misleći da gasi požar a ne zna da gleda u pakao, ne znaš više da li da psuješ ili da ćutiš. Nema tu herojstva - samo nesvesna žrtva. I trenutak kad shvatiš da niko tim ljudima nije rekao istinu, to je ono što nas lomi. Njihovo neznanje a naše znanje onog što dolazi. Odatle i ova naj scena koju nisam ni mislio da ću imati u jednoj seriji.
Legasov, naučnik koji je u središtu priče, on je simbol unutrašnje borbe između poslušnosti i savesti. On je taj koji zna istinu ali zna i šta ga čeka ako je izgovori. Što je najstrašnije, uprkos svom trudu on je svestan šta ga čeka. Ova sernija nije samo portret propadanja jednog reaktora već i jednog društva, jedne logike, jednog sveta. Nemojte mi kenjati da je ovo propaganda protiv Rusije jer u ovom portretu se i sami možemo videti. Nije politička struktura Sovjetskog Saveza jedina koja ćuti. I drugi ćute. I mi ćutimo. Dokle? Dok se ne proda poslednje prirodno bogatstvo koje imamo. Dok se ne zatre svaki oblik kulture koji nas čini jednom nacijom. Dok nam deca ne poginu samo zato što smo ih poslali u školu ili na voz.
Imamo i scenu kada se mladim regrutima naređuje da uklanjaju grafit sa krova u intervalima po 90 sekundi. To, gledano sa strane izgleda kao igra, kao disciplina u kojoj treba da pobede. No svesni smo to da je ovo igra smrti. Kao da su svi oni figure u šahu kojim neko drugi igra. Užasno je što znamo da će svaki od tih pešaka nestati.
Nema ovde patetike, nema sentimentalnosti. Smrt je bolna, anonimna, jeziva, bešumna. To je najjezivije od svega. Ljudi koji blede pred našim očima a niko ne vrišti. Niko ne beži. Samo mirno leže i polako se gase. Kao da je to očekivano, kao da je prirodno. Kao da su već odavno mrtvi.
Ne treba zaboraviti ni porodice koje su evakuisane iz Pripjata sa uveravanjem da će se vratiti za tri dana. Nisu se nikada vratili. Sve što su imali, ostalo je iza njih. Šta su poneli sa sobom? Strah. Traumu. Nevidljivi otrov koji putuje krvotokom.
Ovo je serija koju ne gledamo zbog zabave, ne gledamo zbog napetosti, ne gledamo je zbog priče. Gledamo je jer je to obaveza. Jer ako prećutimo Černobilj, prećutaćemo i Fukušimu i svaku narednu katastrofu, svaki naredni rat, svaku sledeću laž. I posle toga ostaje ono neminovno kao i svaki put - pitamo se kako je uopšte došlo do ovoga.
Muzika je savršeno upletena u seriju. Industrijski zvukovi, zujanja, vibracije koje režu stomak. Sve to izgleda kao da slušamo sam reaktor koji diše ili umire ili vrišti.
Chernobyl je lekcija iz moralne odgovornosti. Ne mislim tu na onu apstraktnu, filozofsku. Mislim na konkretnu. Ono kada ćutiš a znaš. Ono kada znaš a ne smeš. Ono kada ne smeš jer znaš šta sledi. I nije ovde problem u neznanju. Problem je upravo u znanju onih koji su ćutali. U onima koji su birali da se spasu a ne da spasu. U sistemima koji prvo spašavaju sebe.
Braćo i sestre, ovaj prikaz nije poziv da pogledate seriju. Ovaj prikaz je opomena da ne zaboravite da se ovako nešto već desilo a malo ko je odgovarao za smrt nevinih, za imena heroja koja nikada neće ostati upamćena, za detinjstva koja neće dočekati odrastanja, za prirodu koju ne zovemo zelenilom već smrtonosnom zonom. I sve dokle verujemo da su životi brojke, da istina može da se zakopa, da, takoreći "radijacija može da se sakrije" - slični reaktori već tiho rade ispod nas.
Zanimljivosti:
Bivši sovjetski general Nikolaj Tarkanov je hvalio autentičnost serije i rekao je da je njegov lik verodostojno predstavljen. Pravi broj smrti se zaista nikada nije saznao jer je zvanični Kremlj zabranio doktorima da navode radijaciju kao uzrok smrti. Vladimir Medinski je hvalio seriju koja je prikazala Ruski narod kao herojski. Zbog popularnosti serije posete Černobilu su porasle za 30-40%. Iako su većina likova koji se pojavljuju u seriji stvarni likovi, Ulana Khomjuk je lik koji je stvoren da predstavi i poštuje sovjetske naučnike i veliča njihov doprinos za istinu i čovečanstvo.
Naj scena:
Zanimljivosti:
Bivši sovjetski general Nikolaj Tarkanov je hvalio autentičnost serije i rekao je da je njegov lik verodostojno predstavljen. Pravi broj smrti se zaista nikada nije saznao jer je zvanični Kremlj zabranio doktorima da navode radijaciju kao uzrok smrti. Vladimir Medinski je hvalio seriju koja je prikazala Ruski narod kao herojski. Zbog popularnosti serije posete Černobilu su porasle za 30-40%. Iako su većina likova koji se pojavljuju u seriji stvarni likovi, Ulana Khomjuk je lik koji je stvoren da predstavi i poštuje sovjetske naučnike i veliča njihov doprinos za istinu i čovečanstvo.
Naj scena:
Deca koja razigrano plešu na vetru punom pepela. Posle ove scene je već jasno da se radi o remek-delu. Scena nije eksplicitna ali te iskida jer znaš šta sledi toj deci.
Moja ocena:10/10
Нема коментара:
Постави коментар