Obavestenje

Obaveštenje: Listu sa vašim predlozima možete videti ovde .

четвртак, 31. октобар 2013.

Blade Runner (1982)


Kod nas nazvan: Istrebljivač
Žanr: Naučna Fantastika | Drama | Triler
Režija: Ridley Scott
Glumci: Harrison Ford, Rutger Hauer, Sean Young...

Priča:
Dekard dobija zadatak da lovi i eliminiše četiri replikanta koja su otela svemirski brod i vratila se na zemlju kako bi pronašla svog tvorca.

Moj osvrt:
U budućnosti, čovek se odvažio da napravi kopiju sebe. To nije standardna kopija, robot koji slepo obavlja posao, već nešto što je besprekorna verzija čoveka. Inteligentnija i naprednija u svakom smislu. To čovečanstvu daje veliki potencijal. Može kreirati savršene doktore, specijalce u velikom broju oblasti, stručnjake koji mogu unaprediti život na Zemlji, profesore, instruktore itd. Može kreirati društvo za usamljene, pomoć za nemoćne a na šta se on odlučio - napravio je savršenu verziju čoveka da bi mu bio rob. 

U skoro svim poznatim filmskim i književnim pričama te kreacije su mašine bez ikakvih emocija. U samo retkim od njih čovek se emotivno veže za te mašine, ali kako tako, strah i nije toliko veliki jer ih nije baš lako uništiti. Skoro uvek ih je moguće popraviti. Blade Runner ovde ubacuje jednu revolucionarnu ideju. Posle određenog perioda, replikanti počinju da osećaju. Zamislite sada tu situaciju. Imate nešto što je biološki ne toliko različito od čoveka, imate nešto što može da razmišlja, imate nešto što može da oseća. Zašto bi to nešto onda bilo "nešto"? Zašto ne bi bilo "neko"? Ako može da razmišlja, da oseća, da svesno donosi odluke, zašto ne bi bio ravan čoveku? 

U genijalnoj knjizi Borislava Pekića, 1999, imamo situaciju gde čoveku saopštavaju da on zapravo i nije čovek već neka varijanta ovog replikanta. Ovde imamo sličnu situaciju. Zamislite da sve u šta ste verovali, sve što vam je bilo pokretačka snaga, sve što vas je definisalo kao takvog kakav jeste, da sve to nije istina, da vi zapravo živite jednu veliku laž. Možda to i ne bi bilo strašno da replikantima nisu posle određenog vremena krenule da se razvijaju emocije. Možda ni to ne bi bilo tako strašno, da sami kreatori replikanata nisu bili toga svesni. 

Najbrutalnija stvar u svemu tome je što, bez obzira na replikanta kao kreaciju, čovek se ponaša prema njemu kao prema stvari, kao prema robu. Velelepna kreacija je potrošena na nebitne stvari. I baš kada kreacija dostiže vrhunac, kada replikant dobija emocije, čega se dosetio onaj ko ga koristi - da ga uništi. Koliko je samo to jezivo. U momentu kada stiče emocije, kada je svestan svega, sledi mu smrt. Čoveku nije potreban čovek, drug, pomoćnik, saborac, čoveku je potreban rob koji ne treba da misli van konteksta, koji ne treba da radi van onoga za šta je predodređen.

Ok, vidi se da ti replikanti ne čine baš lepe stvari. Vidimo ubistva pre svega. Nije to opravdanje, ali šta očekujete od čoveka (da, čoveka) koji saznaje da je živeo laž, koji kada napokon ima situaciju da oseća nešto, zna da će umreti, kada njegov kreator ne može da mu omogući da on nastavi svoje postojanje, kada on postaje nepotreban, kada postaje lovina koju treba hladnokrvno ukloniti. Upravo u momentu kada on postaje čovek, predodređen je da bude ubijen. Užasno emotivna scena je ta u kojoj replikant, iako superioran u tom momentu, na neki način moli za produženje života. Zašto? Zato što je fasciniran životom. Ljudi su nezadovoljni sa milion stvari, ne uživaju ni u čemu, dok jedan savršeni primerak čovečanstva uživa u onome što vidi i što oseća. Takvo nešto smo osudili na smrt. Da li zato što ne možemo trpeti bolje od sebe, da li zbog osećaja nadmoći, da li zbog toga što želimo da uvek imamo nekoga ispod nas, nekoga ko manje vredi...? Ili ćemo ga osuditi samo zato što je počeo da pravi greške koje pravi i sam čovek, koje pravimo i mi sami. Ne osuđujemo li tako sami svoje postupke u nekom drugom? 

A kakav je običan čovek u svemu tome. Ako malo bolje pogledamo, niko nema prijatelja, svi se sve više izoluju jedni od drugih, svi žive sami. Recimo jedan od kreatora replikanata sebi pravi prijatelje. Bez ljudskog kontakta, normalne komunikacije, koja je svrha čovečanstva. Čovek svakako sve više teži otuđivanju. Sve manje komuniciramo jedni sa drugima, sve više se skrivamo u svoje male svetove, sve više se izolujemo jedni od drugih. U takvom jednom svetu u budućnosti, zanimljivo je gde vidimo lepe emocije - upravo između replikanata i između čoveka i replikanta. Zašto? Zato što su emocije nekog ko ih tek dobija čiste, iskrene i jake, a čovek je na njih zaboravio. Potisnuo ih je zbog materijalnih stvari.

U jednoj sceni vidimo replikanta koji svira klavir. Nije li to genijalan pokazatelj kako je ovaj replikant kreativan i koliko je emotivan. I mašina može da se podesi da svira, nije to sporno, ali obratite pažnju na momenat u kom se replikant odlučuje da svira. U momentu u kom upoznaje svu lepotu emocija, on saznaje da mu se bliži kraj. Zato mi nemojte govoriti da on svira zato što je programiran tako. Nije programiran da upravlja emocijama, emocije je stekao. Sada nastupa po instinktu, po osećaju.  

Verujem da je ova vizija budućnosti bila spektakularna u vreme kada je film izašao. Ako je ona takva da i danas izgleda verodostojno, da i  danas sve to liči na nešto što nas potencijalno čeka, onda ne moram govoriti o tome koliko je kvalitetno sve ovo napravljeno. Ono što je karakteristično, bilo da je dan ili noć, tamne boje dominiraju. Konstantno je neki mrak, neka zamračenost, scene su maglovite, većina stvari je u senci. Bez obzira što ceo film sipa tamu, što simbolizuje mračnu budućnost, on je velelepni vizuelni spektakl. 

Većina ovih stvari o kojima pišem kulminira u samoj završnici filma. Ne pamtim da sam gledao film u kom je u ovako malo reči rečeno ovoliko mnogo. Završnica filma koja se po kiši odvija na krovu zgrade je nešto savršeno, nešto prepuno emocija, prepuno simoblike, nešto u čemu vidimo da je čovek zanemaruje prelepe stvari koje su pred njim, da ih uzima zdravo za gotovo, da gubi osećanja koja ga ispunjavaju, da se ne vodi tim osećanjima već materijalnim ciljevima. I sve je to rečeno u dve, tri rečenice. Nemam nameru da vas dalje ubeđujem zašto je ovo antologijski film, zašto on ima neprocenjivu vrednost u kinematografiji. Poentu sam vam dao. Ko ne shvata film, ne shvata ni nju.

Zanimljivosti:
Film je blago zasnovan na romanu Filipa K. Dika - "Do Androids Dream of Electric Sheep" a naslov filma je došao od romana Alana Noursa "The Bladerunner". Pre nego što je preminuo, Filp Dik je video samo prvih 20 minuta filma i bio je impresioniran onim što je video. Radnja romana na kom je film zasnovan se dešava 1992. a radnja u filmu je smeštena u 2019. 

U jednoj sceni, obraćajući se svom tvorcu, Roj Biti izgovara reč koja je tumačena kao father i kao fucker u zavisnosti od toga da li je u pitanju bioskopska ili verzija za TV. Kada Dekard odgurne Rejčel, izraz na njenom licu je iskren jer je Harison Ford zaista prejako gurnuo Šon Jang i ona je pobesnela na njega. Skot je odabrao Hauera za ulogu i pre nego što ga je upoznao. Kada Pris slučajno razbije staklo u Sebastianovom stanu, Deril Hana je to zaista slučano uradila jer se okliznula. Staklo je bilo pravo tako da je ona rasekla lakat na osam mesta. 

Zmijska krljušt pod mirkoskopom je zapravo marihuana. Rodžer Hauer je sam improvizovao scenu u kojoj hvata i mazi golubicu kao i već antologijsku rečenicu: "All those moments will be lost in time... like tears in the rain". Skorseze se 1969. susreo sa Filipom Dikom u nameri da roman ekranizuju ali nije došlo do dogovora. Scena kada Dekard pronalazi zmijsku krljušt je jedna od prvih snimanih i snimana je u Britaniji sa dublerom Harisona Forda. Ford je tokom snimanja sve vreme bio u lošim odnosima sa Ridlijem Skotom. Zbog toga dugo vremena nije davao intervjue vezane za ovaj film. Posle prve montaže, film je trajao četiri sata. 

Rožer Hauerov omiljen film od onih u kojim je glumio. Tajrelove spavaće odaje su modelovane po onim iz Vatikana. Trebalo je tri sata da se zalepi krljušt na Džoani Kasidi. Većina šešira i kapa u filmu su zapravo korpe. Ridli skot je izjavio kako mu je ovo najdraži film. On je planirao da ga snima u Hong Kongu. Film je posvetio bratu koji je preminuo 1980. Kada Dekard kaže Rejčel da je ona replikant, njene suze su prave. Daril Hana čuva periku koju je nosila u filmu. U celom filmu postoji samo 90 specijalnih efekata.

Naj scena:

Quite an experience to live in fear, isn't it? That's what it is to be a slave.
I've seen things you people wouldn't believe. Attack ships on fire off the shoulder of Orion. I watched C-beams glitter in the dark near the Tannhauser gate. All those moments will be lost in time... like tears in rain... Time to die.


Moja ocena: 10/10

14 коментара:

  1. I fenomenalna kompozicija sto prati ceo film by Vangelis

    ОдговориИзбриши
  2. '82. god. je dala tri remek-djela SF zanra. Dok je Spielbergov E.T. poharao kino blagajne sirom svijeta, ostala dva su morala da sacekaju neko vrijeme da bi na pravi nacin bila shvacena i primljena od strane publike i kritike i docekala svoj status kulta koji imaju danas. To su Carpenterov "The Thing" i Scottov "Blade Runner".
    Sta danas reci za ovaj film. Tako jednostavan, a opet tako slozen i kompleksan. Jednostavan po svojoj prici, a kompleksan po odgovorima koje nam daje. Zapravo daje odgovore na mozda i najslozenija pitanja za nas ljudska bica, a to je sta je to zapravo ljudskost i sta to covjeka cini ljudskim bicem!!!
    Scott je kasno, tek sa svojih cetrdeset godina snimio prvi film, ali ga to nije omelo da nam do danas ponudi nekoliko remek-djela, izmedju kojih je i ova duboka i dirljiva prica, kombinacija noir i SF filma .
    Za kraj predlazem da ovih predstojecih mracnih zimskih dana, po kisi, sljapkajuci kroz bare, prljavim trotoarima, dok se oko nas siri isparavajuca vodena para i sjaj neonskih reklama pokusamo u sebi da nadjemo svoju ljudskost, prije nego sto nam isteku nase "cetri" godine!!!
    I za autora bloga (nemoj da shvatis pogresno), po meni je ovo jedna od tvojih najboljih recenzija!!! SVAKA CAST!!!

    ОдговориИзбриши
  3. nisam vise anoniman :D14. новембар 2013. 21:48

    Jedna od boljih, ako ne i najbolja recenzija.

    ОдговориИзбриши
  4. Mozes li da mi pojasnis malo ono na kraju sa origamijem ?

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Imaš na netu gomilu mrsomuđenja, simbolike i značenja. Odgovor je znatno jednostavniji. U Director's Cut verziji filma Skot je imao po meni i ne baš sjajnu ideju da nagovesti da je i Dekard replikant. Mislim da u toj verziji ima sekvenca gde Dekard sanja jednoroga i tim origamijem bi mu bilo nagovešteno da je taj san njemu umetnut i da je i on replikant.

      Избриши
  5. It's too bad she won't live...but then again who does? Čuvena rečenica.

    ОдговориИзбриши
  6. Rest in peace, Rutger... All those moments will be lost, in time, like tears in the rain...

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Legendarni i nedovoljno hvaljeni glumac koji je svojom improvizacijom učinio Blade Runnera besmrtnim.

      Избриши
  7. Odlicna recenzija..
    Da nisi mozda citao roman?

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala najlepše. Nisam još ali imam u planu. Od Filipa Dika iskreno još nisam ništa čitao. Neko mi je takođe preporučio i Čoveka u Visokom Dvorcu

      Избриши
  8. VELJKO DAMJANOVIĆ23. март 2021. 06:50

    Imaš seriju Čovek u visokom dvorcu koja je radjena od 2015 do 2018.u produkciji Ridli Skota. Reč je o alternativnoj istoriji u kojoj su fašisti pobedili. Amerika je podeljena na zapadni deo, koji su okupirali Japanci, na istočni, koji je pod okupacijom Nemaca i na središnji deo koji predvode američki fašisti. Jevreja i crnaca nema. Serija ima sjajnu scenografiju sa ogromnim zgradama i fašističkim parolama, ali u odnosu na knjigu, nešto, ipak, nedostaje. Pre svega, plašio sam se da će producenti uvesti nekakav jak pokret otpora, koji pokušava da vrati Ameriku u predjašnje stanje (što je poprilično zasralo radnju filma Poštar, kada na kraju vidimo Ameriku potpuno istu kao i ranije), čega u knjizi nema, a što je i učinjeno u seriji.Ipak, pogledaj i seriju, nije tako loše, ali u odnosu na knjigu, zaostaje.

    ОдговориИзбриши