Žanr: Biografski | Drama | Muzički | Ljubavni
Režija: Alex Cox
Glumici: Gary Oldman, Chloe Webb, David Hayman...
Priča:
Ovo je priča o vezi Sid Vicousa, basiste pank grupe Sex Pistols i njegove devojke Nancy Spungen.
Moj osvrt:
Braćo i sestre, namučio sam se sa ovim filmom. Jako teško je bilo gledati dva sata autodestrukcije. Sa jedne strane, ne mogu da imam zamerku na to kako je sve prikazano. Film se i zasniva na odnosu Sida i Nensi i prati njihov zajednički sunovrat. Ali glavni problem koji imam sa filmom je što nam nije ni malo predstavio Sida i šta je on značio. Čovek je ikona jednog vremena i pokreta sa razlogom. Da li nam film išta pokazuje od toga? Ne. Samo gledamo propadanje nekog ko svira bas gitaru u nekom bendu u dve, tri kratke scene.
Jasno je kada krene ova priča da je Sid već izgubljen. Ako iole znate njegovu životnu priču, ona je od rođenja pa do smrti obeležena lošim stvarima. Izgleda kao da je bio predodređen za ovo što će mu se i desiti. I iz početka ove ljubavne priče je jasno da sidu treba neko, treba mu figura koja će mu pružiti emocije na kojima bi živeo. No ovakva ljubav dolazi kao nešto što će ga dokrajčiti. Sidova autodestrukcija dolazi do izražaja i ljubavna priča umesto da bude emotivna, postaje mučna. No ako pogledamo priču i sa Nensine strane, doći ćemo do sličnog otkrića. Nensi kroz ljubav pokušava da ispravi neostvarenost koju oseća. I onda se postavlja pitanje da li su njihova osećanja iskrena ili su samo uteha jedno drugom, uteha u svetu koji ne razumeju.
Film donekle dočarava punk scenu sedamdesetih sa njenim sirovim duhom i anarhističkim stavovima. Haotične svirke, suludi kostimi koji pokazuju srednji prst društvenim normama jasno predstavljaju šta je filozofija ovog pokreta. Zanimljivo je da film ne glorifikuje ovu subkulturu jer prikazuje i mračnu stranu cele priče. Tako da sa jedne strane Punk dolazi kao krik slobode a sa druge je i destruktivna sila koja proždire onog ko ne može da je kontroliše. Pank kultura ne samo da prožima samu priču već se i preslikava na vezu Nensi i Sida. Fizičke i verbalne borbe su vidne na oba polja.
Zavisnost dolazi kao treći glavni lik i postavlja se između Sida i Nensi. Mogu slobodno reći da je zavisnost i centralni faktor u padu ovo dvoje. Upravo zbog nje ljubavna priča koju pratimo postaje nekarakteristična. Zajedništvo Sida i Nensi je prividno i zbog ovog problema, uništava se svaki vid stabilnosti i harmonije. Uz to što su oboje zavisni od droge, zavisni su i jedno od drugog. Takva veza obično može biti motiv za rešavanje problema. Ova veza donosi samo još brži pad.
Ono što sam negde pročitao je da je ovo što se desilo Sidu samo prevelika cena slave. To može da vam napiše neko ko je proveo ne više od dva minuta misleći o filmu. Kao što rekoh, pročitajte Sidovu biografiju ili barem neke tekstove gde ćete videti kako je odrastao. Sve to je od njega stvorilo ikonu pank pokreta, to je neminovno. Ali kratki život koji je živeo je zbog svega što je prolazio nekako vodio ka tragičnom kraju. Mi znamo za njega da je bio spektakularna figura (što film ne prikazuje ni u jednoj sekundi) ali ovde nam pokazuju osobu koja neminovno srlja u tragediju i to je tužno. To nije cena slave. To je cena života koji je proživeo i svih onih emocija koje su mu nedostajale. Upravo u tome je tragedija ovog momka a ne u seksu, drogi i muzici.
Film nekako šeta između momenata intime, tragedije i apsurda. Atmosfera i ton filma reflektuju emocionalno stanje likova. Zato je film nekada haotičan, nekad melodičan ali čini mi se da je uvek nekako na ivici pucanja. Dok gledate trenutnu scenu, konstantno ćete imati utisak da je naredna ono što će dovesti do tragične eskalacije.
Iako je bilo mučno gledati ovaj film, kupio me je na kraju sa tri "usporene" scene. One su donekle nadrealne ali simbolika je fantastična. To je najlepše prikazano u sceni gde se Sid i Nensi ljube dok smeće pada oko njih. Mislim da simboliku ovoga ne moram da objašnjavam. Iz totalnog haosa i destrukcije smo konačno došli do jedne mirne scene i to je bio kratki emocionalni obrt kada smo se isključili iz svega i prepustili osećaju. Prelepo.
Sid and Nancy je desturktivna ljubavna priča u kojoj se anarhija i samouništenje prepliću sa strašću i očajem. Pejzaž filma je na neki način distopijski a emocije su uvek na rubu eksplozije. Film se ne bavi romantizacijom ove veze već nam pokazuje nieminovni kolaps kao odraz ličnih problema ovog tragičnog para. Kroz zavisnost, oni gube identitet i umesto stabilnosti mi gledamo autodestrukciju. Na žalost, nismo videli zašto je Sid simbol jednog pokreta. Videli smo samo njegov tragični, žalosni kraj. Bez obzira što je bilo mučno gledati film, to nije njegova mana. Mana je je to što su nam ostali dužni, što nam nisu pokazali ko je Sid Vicious i šta on zapravo predstavlja.
Zanimljivosti:
Geri Oldmen je nosio Sidov lanac u filmu. Kada je radio istraživanje za film, Sidova majka mu je dala da nosi lanac. Kako bi izgubio kilažu za potrebe snimanja, Oldmen je jeo barenu ribu i dinju. No preterao je pa je završio u bolnici. Oldmen i Veb su improvizovali dijalog koji prethodi Nensinoj smrti. Kako bi osigurali da se Kloi Veb ne povredi u sceni sa telefonskom govornicom, zamenili su nekoliko pravih stakala sa lažnim. No ona se zanela u sceni pa je pored ti lažnih polupala i neka prava ali srećom se nije povredila. Oldman je izjavio kako mu se scenario nije svideo i kako ne voli pank muziku ali je prihvatio da glumi u filmu zbog visoke plate koja je tad iznosila 35.000 funti.
Naj scena:
Poljubac
Moja ocena: 6/10
Slažem se sa svime što si naveo kao mane i samo bih dodao da je generalno suštinski problem biografskih filmova u njihovom inherentnoj strukturi i korenu njihove ambicije - oni su, u stvari, oblikovani da ubrzaju, pojednostave i često banalizuju kompleksne ljudske živote i događaje. Ne samo da izvode narativnu distilaciju, već ih neretko i komercijalizuju do te mere da postaju tek površinske simulacije stvarnosti. Život jedne osobe se svodi na nekoliko ključnih trenutaka i prepoznatljivih ikona koji za cilj imaju brzu konzumaciju i emocionalnu manipulaciju. Oni su bukvalno alat populističke kulture. I nije samo problem u pojednostavljenju nego i u negiranju bogatstva unutrašnjih konflikata, nesigurnosti i spontanosti koje karakterušu stvarne živote. Umesto da nas podstaknu na razmišljanje i dijalog o kompleksnim pitanjima života jedne stvarne osobe koja je definisala kulturu, istoriju doba, ovi filmovi se svedu na "popcorn" verziju istine.
ОдговориИзбришиIzvinjavam se na rantu, sinoć pogledah biografski film o Dilanu pa sam morao da se izjadam negde:)
Ne izvinjavaj se, prijatelju. Uvek je zadovoljstvo čitati tvoje komentare. Moram da priznam da sam se pitao gde si, nisi se javljao neko vreme :)
ИзбришиZapravo nisam ni ja pisao dugo tako da je sve jasno ali drago mi je da si se javio.