Obavestenje

Obaveštenje: Listu sa vašim predlozima možete videti ovde .

понедељак, 26. март 2018.

La piel que habito / The Skin I Live In (2011)


Alternativni naziv: The Skin I Live In
Kod nas nazvan: Koža u Kojoj Živim
Žanr: Drama | Triler
Režija: Pedro Almodóvar
Glumci: Antonio Banderas, Elena Anaya, Jan Cornet ...

Priča:
Dok ga proganjaju tragedije iz prošlosti, genijalni estetski hirurg uspeva da stvori kožu otpornu na sve. Njegovo zamorče je misteriozna žena koja drži ključ njegove opsesije.

Moj osvrt:
The Skin i Live in nije toliko pametan film koliko se čini ali je pametno napravljen. Jedno je sigurno, krije gomilu šokova i iznenađenja. Do jednog momenta u filmu gledam nešto što liči na solidnu kritiku pa posle toga me išamara, izbaci iz sedišta i nisam više siguran ni šta gledam. Upravo u tom momentu pomislim "Možda je ovaj film mnogo pametniji od mene". Ohladih malo glavu, sabrah emocije i zaključih da ne bih toliko ipak potcenjivao svoju moć rezonovanja. 

Zašto kažem da je pametno napravljen? Zato što vam priča jednu priču koja izgleda čudno i otvara pitanja. Malo vas tu uljuljka i navede da mislite da znate u kom smeru ide. Ok, jasno mi je, priča se o izgubljenom, o neprežaljenom, o nečemu što ne možeš vratiti. Potom nas Almodovar prošeta kroz vreme i upravo tada nas ubaci u košmar. Tada nas šokira i taj šok nas kupi toliko da ne tražimo suštinu. Teško je otresti se utiska koji ostavlja. I dalje me to drži. I dalje je to jako intrigantno, i dalje mi stoji kamen u stomaku.

Ono što sam pomenuo, film donekle funkcioniše kao kritika. Nema tu ničeg epohalnog. Možeš operisati, seći, kratiti, praviti nešto što nije, pokušavati da stvoriš izgubljeno ali to je nemoguće. Unutra ostaje ono što jeste - izgubljeno je neprebolno, neizrečeno najviše odjekuje u glavi, neučinjeno proizvede najgore rezultate. Gledali smo to više puta. Almodovar to malo zanimljivije predstavlja kroz jako intrigantnu temu. 

Nema dileme, obrt je šokantan, neverovatan, neočekivan. Ima tu malo (više) preterivanja ali nije u tome stvar. Stvar je što ne vidim motiv. Za neke stvari ne moraš baš da imaš opravdanje ali za nešto ovako bolesno moraš. Nebitno je koliko je nekom um pomućen, on se i dalje vodi emocijama. Emocije koje vidimo teško da mogu da vode do prikazanih rezultata. Način na koji se prezentuje bes je odličan, doziran ali ta transformacija iz besa u druge emocije je užasno pomućena. Gledamo sve to dok u glavi imamo bezbroj neodgovorenih pitanja koja stoje iznad gomile rupa i nejasnoća. Ovo je klasičan primer gde trikom pokušavaš da učiniš suštinu manje bitnom. Stvar je u tome što je ovde taj trik tako prokleto dobar. 

Možda mi je najžalije od svega što je Almodovar mogao da se bavi istom temom kao današnji politički korektni filmovi ali na pravi, pametan način. Ova tema je bila idealna da se secira, kritikuje, karikira, istakne, išamara odnos između žene i muškarca. U jednom momentu sam i pomislio da je to Almodovarova ideja vodilja. Pripremio je teren tako da ne može bolje. Imao je dovoljno materijala da naporavi šta god je hteo. Moga je biti bezobrazan, intrigantan, pravedan. Problem je što je upravo u tom momentu povukao ručnu. Nije odabrao stranu pa smo dobili banalnu završnicu bez nekog zaključka. 

The Skin I Live In je film koji na žalost nije pametan koliko izgleda. Iako prodaje priču na odličan način, nije nam ispričao ništa naročito. Bez obzira na to, vredi ga pogledati. Suviše je tu dobrih detalja, odličnih scena, vrhunski soundtrack što svakako ne bi trebalo propustiti. Sama ideja je baš horor. Kada sam ovo već pomenuo, film me je pomalo podsetio na Les yeux sans visage (Eyes Without the Face) kome treba da se vratim. Siguran sam da je bolji nego što sam ga doživeo. Na žalost, The Skin I Live in nema dubinu kao pomenuti klasik ali je toliko dobar da i bez navedenog mogu da kažem da je vredan pažnje.

Zanimljivosti:
Almodovar je tražio od Banderasa da izbaci sve prepoznatljive tikove kako bi njegov delovao zatvorenije i nepristupačnije.

Naj scena:

Transformacija...

Moja ocena: 7/10

1 коментар: