Obavestenje

Obaveštenje: Listu sa vašim predlozima možete videti ovde .

уторак, 5. март 2013.

Cop Out (2010)


Cop Out (2010) on IMDb
Kod nas nazvan: Dva Pandura
Žanr: Komedija | Akcija | Kriminalistički
Režija: Kevin Smith
Glumci:  Bruce Willis, Tracy Morgan, Juan Carlos Hernández...

Priča:
Priča o policajcu veteranu čija je bejzbol kartica ukradena. Pošto je prodaja te kartice jedina nada kako bi on platio kćerkino venčanje, uz pomoć svog partnera on kreće u potragu za lopovima.

Moj osvrt:
Od samog početka je jasno da ovo treba da bude film o dva murjaka koji su naizgled nespojive ličnosti. Znate onaj fazon, jedan užasno iritantan a drugi tanak sa nervima ili šta već. E, ovde se vazda precenjeni Kevin Smit odlučio za nešto sasvim drugačije, nešto epohalno i revolucionalno. Umesto onog standardno iritantnog policajca, imamo lika koji izgleda kao da se igra policajca, imamo lika za kojeg su emocije koje pokazuje Terminator pojam osećajnosti... 


Nije fazon u tome što Brus Vilis izgleda kao da su ga naterali da glumi ovde i kao da mu je prokleto svejedno što snima eto tamo neki film. Fazon je u tome da kada bi ste na mesto Vilisa postavili npr. Paris Hilton, ne biste primetili nikakvu razliku u kvalitetu karaktera, niti u uticaju tog lika na film. Toliko jadno je ova uloga osmišljena. Brus Vilis je pojava sam po sebi i njemu samom ne treba puno da nasmeje gledaoca. Ja se nisam ni osmehnuo u toku ovog filma, to dovoljno govori koliko je sve ovo jadno. 


Partner tog nervoznog treba da bude neko iritantan, npr. neko kao Edi Marfi, Kris Taker, Kris Rok... To su momci koji umeju da budu simpatično iritantni. Kevin Smit se odlučio da taj lik ne treba da bude iritantan na taj način, već je stvorio lika koji nije komično iritantan. Lik je jednostavno dosadan i konstantno pravi gluposti. To nisu gluposti koje će vas nasmejati, to su gluposti od kojih vam je neprijatno da budete u prisustvu osobe koja ih čini, iz prostog razloga što vam je žao te osobe. I to treba da mi bude smešno ili/i zanimljivo? Šta tek reći o usputnim likovima. Imamo drugu dvojicu policajaca koji su kao i ovaj pomenuti očajni lik. Tu se kao Kevin Smit sprda o velikom poštovanju mlađeg kolege prema starijem, a rezultat toga su nekolicina "šta je bre ovo" scena. 


A pazite sad ovu originalnost, glavni lik je razvedeni policajac čija žena se udala za bogatog lika a ovaj naš siromašnjak ne može da finansira ćerkicino venčanje. Zašto na prste jedne ruke mogu da nabrojim filmove gde imamo dva partnera murjaka koji imaju normalne brakove? Možda je to bilo zanimljivo u Die Hard, ali dvadeset i kusur godina kasnije, to je već kretenizam. Ovaj drugi jadnik ima ženu u čiju odanost sumnja i to je sve što ćete tu videti. Imamo i usputnog ludaka. Iskreno sam se obradovao kada sam video Šon Vilijam Skota. Pomsilih "odlično, barem će ova budala da me nasmeje nečim". On je lik koji ponavlja nešto što drugi pričaju. Sjaaaaajno majstore. Zadnji put kada sam mislio da je to zanimljivo Kebini brkovi su bili poslednji krik mode. Ko stariji od 5,6 godina uopšte i ponavlja tuđe reči pokušavajući da ga iznervira ili da nekog nasmeje? 
 

Karikaturu od negativca neću ni pominjati, kao i celu priču koja ne da ne postoji, već se pitam da li postoji scenario za film. Imaš komediju bez humora, imaš bezlične likove koji su tako loše kreirani da ih ne biste ni primetili da ih tumače Rokstedi i Bibop glavom i bradom, imaš priču takvu da je telefonski imenik bogatiji fabulom od nje, imaš neiskorišćenog Brus Vilisa i od mene imaš velikodušnu trojku. Eto, gotivim Vilisa pa ću podići filmu ocenu za 1. Moram da overim Dogmu, da vidim čime je Kevin Smit zaradio toliko poštovanje. Realno, da je počeo sa ovim, ili onim pokušajem od horora Red State, tu bi i završio.

Zanimljivosti:
Prvenstveno, ovaj film je snimao Gold Circle Films gde su u glavnim ulogama bili Robin Vilijams i Džejms Gondolfini, ali su oni odustali od projekta. Originalno, naziv filma je trebao biti "A Couple of Dicks" pa je to promenjeno u "A Couple of Cops" jer mnoge televizije nisu htele da reklamiraju film pre 21. čas. Kevin Smit je jednom u razgovoru sa producentima rekao "God that title is going to feel like such a fucking cop out." Zbog toga je film dobio ovaj finalni naziv. Kevin Smitov film sa najvećom zaradom.

Naj scena:


Ispitivanje... tragovi humora se naziru

Moja ocena: 3/10

понедељак, 4. март 2013.

Django Unchained (2012)


Django Unchained (2012) on IMDb
Kod nas nazvan: Đangova Osveta
Žanr: Avantura | Drama | Triler
Režija: Quentin Tarantino
Glumci:  Jamie Foxx, Christoph Waltz, Leonardo DiCaprio...

Priča:
Uz pomoć nemačkog lovca na ucene, oslobođeni rob kreće da spasi svoju ženu od brutalnog vlasnika plantaža u Misisipiju.

Moj osvrt:
Kao fan vesterna, davno sam već konstatovao da je ovaj žanr na samrti. Ne mogu da se složim da ga je vreme pregazilo jer i dan danas, mnogi filmovi ovog žanra su i dalje relevantni kada je kvalitet u pitanju. Ne tražim da mi danas naprave The Good, The Bad and The Ugly, ne tražim ni Once Upon a Time in the West, ne tražim čak ni Magnificent Seven... ali daj mi nešto sjajno poput recimo El Dorada. Kontam, nemaš danas šmekera tipa Džon Vejn... realno, malo je takvih šmekera u glumi ikada i bilo, ali stvori nekog, napravi nešto originalno, a opet daj mi esenciju vesterna. Braćo i sestre, Kventin Tarantino je uspeo u tome. 


Iako je Inglorious Basterds odličan film, osim Kristofa Volca, u njemu nisam bio impresioniran ničim posebno. Sa Đangom je sasvim druga priča. Film otvara scena u kojoj se čuje stara vestern muzika, i ta scena je snimana kao stari vestern filmovi. Bravo za uvod. Ceo film obiluje takvim scenama i Tarantino upravo donosi ono što je stari vestern i dostavljao, donosi taj duh i donosi scene koje smo voleli u tim filmovima. I ovde se potvrđuje ono što tvrdim oduvek za Tarantina. Čovek je broj jedan kada je dijalog u pitanju. Možete lagano da gledate scenu u kojoj dvadesetak minuta likovi razgovaraju i uvek znate da će ta priča da vam drži pažnju. Uvek su ti razgovori obogaćeni i "da vam ispričam jednu priču" fazonima, i te priče budu obavezno upečatljive. 


Već vam predstavih da je Tarantino oživeo duh starog vesterna. Uz to, on je dodao još gomilu njemu prepoznativih fazona. Teško da neko od njega bolje pravi film u kom je humor zaista smešan, u kojem su brutalnosti zaista bolesne, u kom je šok zaista upečatljiv... teško da neko pravi filmove koji obuhvate ovoliko žanrova. Iskreno, plašio sam se da mi se film neće dopasti iz jednog prostog razloga, a to je Džejmi Foks. Čovek je ispodprosečan glumac. Može on povremeno da dostavi nešto dobro, ali ne može da drži film na svojim plećima. E pa vidite braćo i sestre, i Tarantino je bio svestan toga. Bukvalno ceo film na svojim plećima, za Foksa nose drugi likovi i omogućavaju ovom zaista prosečnom glumcu da u filnalu zablista kao da je velikan. Imamo Kristofa Volca koji nosi najveći deo filma, njemu se pridružuje i odlični DiKaprio, na njih se nadovezuje Semjuel L. Džekson i kada svi oni obave ono što najbolje znaju, Foks je tu da bude uz njih i da na kraju konačno pokaže malo svog arsenala i osvoji publiku. 


Humor je ubačen tako da ide sasvim prirodno uz priču. Kako je film velikim delom i ozbiljan, ne možeš tek tako da ubaciš nekog idiota ili da praviš kretenske fazone koliko god oni bili dobri. Time možeš da napraviš propast jer lako ćeš pogubiti ozbiljnost cele priče i situacije. Tarantino zbog toga inteligentni humor veže za bitne likove dok simpatične budalaštine vezuje za usputne likove nipošto ne umanjujući njihovu ulogu. Ono čime sam prilično iznenađen su ipak neke scene na koje me Tarantino nije navikao. Predstavljao je on dosta scena u kojim vidimo opasnosti i tragedije glavnih likova, u kojima vidimo brutalnosti, ali nikako nije uspeo da pogodi nešto zbog čega bi mi se želudac okrenuo. Ovde je to uspeo i to više puta. 


Neću spoilovati ništa kolosalno niti konkretno jer ne želim ni da predvidite nijedan šok. Scene u kojima se bičuju robovi sam video mnogo puta. I ne samo robovi, bilo kakva surovost prema nekom je nešto što se lako nađe u filmu. Problem je u tome što su zaista retki filmovi u kojim mi se stomak izvrne zbog toga što vidim... ne zbog gadosti već zbog toga što se zaista saosećam sa likovima. Mel Gibson je mama za takve stvari i svaki njegov film nosi barem jednu scenu koja vas ohladi u momentu. Tarantino je po prvi put dostavio tako nešto, posebno u jednoj sceni i nju, iako kratku, razvio je do savršenstva. Ne vidite vi tu mnogo stvari, ali zvuk je ono od čega će vam se slediti krv. Evo i sat vremena po završetku gledanja filma imam osećaj kao da me je neko gadno šutnuo u stomak. Što je najbolje, zbog nekoliko takvih scena, očekivaćete i mnogo crnih stvari tokom filma... rezultat, nepredvidivost u mnogim ključnim momentima... dodatak na to neizbežno je i napetost koja začini scenu. 


Ono što je savršeno, to je način na koji je muzika uklopljena. Van tih vestern pesama, bukvalno imamo sve vrste muzike ubačene. Uz mnoge scene ide muzika koju ni u tri života ne bih očekivao tu, ali ono što je neverovatno, takva muzika je svaki put pojačavala efekat onog što vidim. Koliko to može biti grandiozno, posebno znaju ljudi koji su gledali filmove Serđa Leonea koje je začinio besmrtni Morikone. Tarantinov Đango je bukvalno posveta i poštovanje tim velikanima. Kakvi bi bili vesterni bez pucnjave... Možda sam malo više očekivao u tom segmentu, pre svega zbog genijalnog preterivanja u scenama sukoba u Kill Bill filmovima. Ovde imamo nešto što podseća na Kill Bill, ali je kraća verzija toga. Ne moram da pominjem da su te scene odlične, da nose grandiozna krvoliptanja i da nema onih "sad ću da ispadnem faca pa ću da mu oprostim" kenjarija. Mudadžijsko pucanje, litre i litre krvi, opaka akcija... Tarantino, veliko hvala. 


Svi glavni likovi su napravljeni nešablonski, svi likovi su nešto što će se lako zapamtiti. Kristof Volc da glumi kamen, ja bih to pamtio do kraja života. Čovek je brilijantan i zaista mi je drago da je dobio oskara za ovo što je prikazao. Foks fino kontrolisan do momenta kada dođu njegovih pet minuta gde on blesne, njegovo preglumljivanje izbačeno jer lik ne priča puno (hvala Tarantino). DiKaprio... tu sam malo bio skeptičan, jer ipak mi on nema lice negativca, ali opet sam loše procenio. Čovek je odlično odglumio opako bolesnog ludaka od kojeg ne znate šta vam sledi. Deluje kao budala, ponaša se kao ludak a opet predstavlja veliku opasnost. Naravno, u svim svojim manama takav lik krije mnogo... zato i jeste opasan, ali pravu sliku kakva je to dileja vidite mnogo kasnije. Semjuel L. Džekson, upravo onakav kakvog očekujete, ne bih o njemu trošio reči. Napomenuo bih još da se u filmu pojavljuje i originalni Đango, Franko Nero, dobro poznat publici sa prostora bivše Jugoslavije jer se pojavljivao u mnogim domaćim filmovima. Možda i najpoznatiji kao Banović Strahinja iz istoimenog filma i moje velike traume iz detinjstva. 


Šta da vam kažem braćo i sestre. Da ovaj film nije toliko dobar, ne bih bio u bioskopu do 1:00 sat posle ponoći  i ne bih pisao odmah posle toga o njemu... a sutra je radni dan i verovatno ću ujutru mrzeti sebe zbog ovoga. Veliki naklon velikom Tarantinu jer nam je doneo jedan od najboljih vesterna još od perioda Leonea, Vejna i ostalih majstora. Poživi nam još dugo i obraduj nas sa vremena na vreme ovakvim draguljima.

Zanimljivosti:
Tarantino je pisao naslovnu ulogu sa Vil Smitom u glavi ali je poznati glumac odbio da se pojavi u filmu. Džejmi Foks je u filmu koristio svog konja. Ovo je šesti Tarantinov film u kom se pojavljuje Semjuel L. Džekson. Film je sniman 130 dana što je rekord kada je Tarantino u pitanju. Reč "nigger" je izgovorena 110 puta. Đango na romskom znači "Ja budan".

Naj scena:


Odbegli rob

Moja ocena: 9/10

недеља, 3. март 2013.

Zardoz (1974)


Zardoz (1974) on IMDb
Žanr: Fantastika | Naučna Fantastika
Režija: John Boorman
Glumci:  Sean Connery, Charlotte Rampling, Sara Kestelman...

Priča:
U dalekoj budućnosti, čovek koji je obučen samo da ubija pronalazi put do zajednice apatičnih besmrtnika koji su sačuvali sva znanja i vrednosti čovečanstva.

Moj osvrt:
Zardoz sadrži ne mnogo već previše simbolike. Na samom početku biće vam jasno da se ceo film prilično naslanja na priču o Čarobnjaku iz Oza. U svemu što vidimo imamo dve grupacije, a zapravo se priča o tri a na kraju sve se svodi na jednog čoveka. Kako je to moguće? Evo ovako. Pre svega imamo odnos čoveka i božanstava. Prikazano je kako čovek slepo sluša svoje bogove, što bi kao trebala biti kritika religije jer se jasno vidi da on izvršava sulude stvari loveći druge ljude ne razmišljajući ni trunku o tome šta zapravo čini. Potom se u tom odnosu vidi kako zapravo čovek koristi boga kao opravdanje da radi to što radi, zapravo sve dok radi to što hoće, on će tvrditi da su bogovi zapovedili tako. 


U svemu tome imamo i odnos čoveka sa vlašću, ali neću o tome pričati jer dosta stvari koje važe za ovaj pretnodno pomenut odnos, važe i za ovo. Imamo i odnos između bogova koji jasno oslikava sukob religija. Jasno se vidi šta im je zajedničko ali ipak izbijaju i mnoge razlike. Najjednostavnije se to vidi kroz scene gde neki od tih besmrtnika traže da se čovek ispita, dok drugi ne želi odgovor već samo smrt čoveka. To u prenesenom značenju pokazuje onaj sistem kada religija jednostavno ne želi da vam da odgovor, već to morate prihvatiti tako kako jeste... to i jeste stvar vere. Recimo imamo i scenu u kojoj jedan besmrtnik prikazuje čoveku zgradu u kojoj su senilni, stari besmrtnici - genijalan prikaz za stare, izumiruće religije od kojih je praktično sve počelo, i čiji se detalji provlače i kroz ove današnje. 


E sada, Borman se ovde dosta poigravao sa nekim temama. Recimo način na koji besmtrnici (ili zapravo bogovi) posmatraju čoveka. Tu ima dosta simpatičnih ideja kroz koje se pokazuje kako je čovek zapravo ponegde moćniji od bogova (pre svega se tu potencira polna moć), ali ima i zaista previše scena koje nose gomilu različitih simbolika, a čije ideje me nisu baš fascinirale. Sve ovo što sam do sada naveo zvuči dobro, ima pregršt dobrih ideja, ima odličnu simboliku koja prikazuje sve vidove poštovanja i nepoštovanja bogova, prikazuje i zanimljive ideje koje su zapravo pitanja koja se otvore ako malo porazmislimo o tim bogovima, i na kraju, opet na originalan način pokazuje zapravo čovekovu nadmoć nad bogovima. 


Sve je to dobro u teoriji ali postoji nekoliko gadnih problema. Pre svega, film je užasno naporan za gledanje. Jednostavan razlog za to je što su sve te simbolične scene očajne. Govore ono što treba, ali sve one izgledaju trapavo, ružno, negledljivo, likovi ne deluju kao ono što predstavljaju. Jednostavno, jedina stvar koja vredi je da vi mislite o tome i to je to. Druga stvar koja mi se još manje dopada je prenagomilavanje i ideja a samim tim i simbolike. Po meni, mnogo je bolje bilo da su se fokusirali na jedan vid, da su išli u jednom smeru, film bi bio mnogo bolji a verujem i uspešniji. Mogli su da idu linijom da čovek zapravo blati ime bogova i da ga koristi da radi šta želi i kada kasnije dospe u njihov prostor, da napravi haos koji napravi, da ubaci raskol među bogovima itd. Ovako film nema normalan tok. Prikazuje nam se jedno, pa se skače na drugo i onda ne možeš gledaocima da serviraš neki poučni rasplet. Ok, sve je to dovelo do nečega, ali dato nam je previše razloga da bi svi oni rezultirali na samo jedan način. To konačno shvatanje da što više zna, čovek sve manje veruje i postaje sve moćniji je ok, ali nema to dovoljno dobru podlogu u prethodno prikazanom.


Ono što sam već pomenuo, neke ideje mi deluju prilično besmisleno. Jesu originalne, ali jednostavno mi ne leže u ovakvoj temi. Recimo imamo ideju da je bogovma(besmrtnicima) polna moć strana... Hm, ako ste čitali malo o grčkim bogovima, onda znate da su se oni razmnožavali kao zečevi, tako da mi nikako nije jasno šta je polnom nemoći bogova pisac hteo kasti. Osim toga, sami ti bogovi izgledaju kao deca cveća, što me je u startu onemogućilo da ovaj film shvatim ozbiljno. Na kraju, previše je ovde dobrih ideja i previše simbolike, a sve to je prikazano zaista slabo. Realno, sa ovakvim pregomilavanjem ideja, teško da je moglo bolje.

Zanimljivosti:
Zedov revolver je Webley-Fosbery kalibar 455. Unikatan je zato što je poluautomatski. Vlada Irske u kojoj je i sniman film je prvenstveno zabranila unos oružja za potrebe snimanja zbog tadašnjih terorističkih napada.

Naj scena:


Otkriće

Moja ocena: 5/10