Obavestenje

Obaveštenje: Zvezdice ispod postova koristite da ocenite kvalitet filma a ne kvalitet mog prikaza. Još jednom bih vas zamolio da se ne potpisujete sa Anoniman već ukoliko nemate neki od ponuđenih naloga, koristite opciju ime/url gde možete upisati samo polje ime.

недеља, 16. јул 2017.

Fences (2016)


Žanr: Drama
Režija: Denzel Washington
Glumci: Denzel Washington, Viola Davis, Stephen Henderson ...

Priča:
Afro - Amerikanac iz radničke klase pokušava da izdržava svoju porodicu a u isto vreme pokušava da se pomiri sa stvarima koje su mu se dogodile u životu.

Moj osvrt:
Od svih filmova koje sam gledao mislim da ovaj ima najviše dijaloga. Osim što su glumce birali po kvalitetu, verujem da su im merili i kapacitet pluća jer ovoliko teksta je trebalo izgovoriti a ne ostati bez vazduha. Likovi toliko pričaju da ćete neretko proveravati da li iko od njih zapravo udahne za vreme scene. Ako bih izbacio sve scene bez dijaloga, sve scene u kojima samo gledamo nešto bez da čujemo da neko priča, film bi verovatno izgubio dva do tri minuta na trajanju. 

Da je ovaj dijalog perfektan, ne bih imao nikakav problem, ali ovde niko ne priča normalno ni sa kim. Ovde se toliko filozofira, toliko obilazi oko poente, toliko se kreće od Kulina bana da na kraju izgubite nit i ne shvatite šta likovi zapravo hoće da kažu. Ako želiš da nekom saopštiš nešto, ispljuneš mu. Ne pričaš mu istorijat vašeg odnosa i divljenje njegovim kaarakteristikama, ne pričaš mu dogodovštine pomoću kojih ćeš potkrepiti to divljenje i vaš odnos. Jedna obična rečenica ovde skrati nekoliko minuta filma i mudroserije koju ste primorani gledati, tačnije slušati. Ovde se nižu metafora za metaforom da na kraju od nečeg što je delovalo pomalo pesnički dođemo do nečeg što je isforsirano prekenjavanje koje teško pada na stomak. Kako film odmiče, čim čujete da neko kreće da priča nešto, pomislićete "ne opet". 

Svaki dijalog, bez obzira nosio pozitivnu ili negativnu notu, je zapravo jedna rasprava. Ovde se svako sa svakim raspravlja uz gomilu metafora, mudrijanja, podsećanja, obilaženja, raspričavanja. Ok je to u smislu da konstantno kreira tu atmosferu neprijateljstva i nerpeljivosti pa gledamo porodicu i prijatelje kojima su odnosi upravo ugroženi ovakvim nastupima. Iako ti odnosi deluju dobro, nekako ovakvi razgovori pokazuju dozu nesloge. Ono što je zaista dobro, upravo ta netrpeljivost i te rasprave su napravile lik Troja (Denzel) ovakvim kakav jeste. 

Jasno je da je film o teškom životu jedne crnačke porodice u tadašnjoj Americi i mnogo je ovde šablona i floskula. No ne stavlja se akcenat na to već na porodicu koja je na neki način žrtva stavova strogog oca koji iznad svega voli da mudruje i filozofira. U nekim momentima to je prajsles. Odlično je dočarana ta osoba sa kojom je teško sarađivati kao i odnosi ostalih članova porodice sa njim. Ali opet, ubistveno besmisleni metaforični dijalog je ubijao u pojam. Pre svega što je retko šta od toga bio neki veliki izliv emocija. Emocija je zakopana u mudrovanju. Jedina scena u kojoj sam osetio nešto opasno emotivno je ova koju sam izabrao za najbolju. Iako i to nije lišeno metafora, barem je iskrena, živa emocija izrečena iz srca a ne iz pera pisca koji prezire normalan razgovor. 

Veliki problem je što nam film ne daje puno Trojevu stranu priče. Ok, on je težak čovek, vidimo kako se porodica bori sa tim, ali on je konstantno skriven iza tone mudrovanja i odbijanja da prihvati stvari onakve kakve jesu. Ok bi to bilo da se Troj otvorio u nekom momentu i izbacio iz sebe sve. Zapravo imamo jedan kratak momenat priznanja poraza, momenat u kom je svestan da nije ništa postigao uprkos trudu. Ali preko toga se brzo pređe. Sve ostalo je mudroserija promašenog čoveka koji otežava život ljudima koje voli i koji ga vole. Generalno cela priča je neupečatljiva. Ništa ovde nema što već niste videli. Nije ovo ispričano ni na kakav spektakularan način. Samo je prenatrpano besmisleno razvučenim dijalozima. 

S obzirom na količinu dijaloga, bez obzira koliko on smešan bio, moraš ipak da imaš glumce koji to mogu da dostave. Ovde su likovi dobri, odlični pa i sjajni u nekim momentima kada im smešni dijalog dozvoli da to budu. U najgorem slučaju, likovi su uverljivi u onom što pričaju. Ok, od Viole i Denzela možeš da očekuješ dobru glumu. No, za mene je šou ukrao Mikelti Viliamson. Ovo je jedno od boljih i simpatičnijih dostavljanja ludila na fimsko platno. Lik je tragičan, jako tragičan, ali je u svoj toj tragediji simpatičan i drag. U svakoj sceni u kojoj se pojavi, svetlost je na njemu, bez obzira što gledate nešto što ga se i ne tiče. U raspravi između žene i muža on je treći, suvišan je, a opet na njemu ta rasprava i oslikava tragediju. On nosi emociju jer razbija usrani dijalog, jer je i tako lud iskreniji i konkretniji od svih ostalih. 

Ok je ovo film bez ikakve sumnje ali nije ni blizu onog za šta se prodaje. Nadao sam se da će na samom kraju poentirati ali nije, išao je na neku romantičnost, na totalno mlačenje priče, na "ko zna zašto je to dobro", na "nije to baš tako kako izgleda". Ne znam, braćo i sestre, ali to je za mene neki pokazatelj bezmudosti i bezidejnosti. Ne treba ti spektakl na kraju ako si priču već ispričao. Ne treba da mi menjaš mišljenje o nekom bez preke potrebe jer se jako trudiš da ga kreiraš prethodna dva sata filma. Zbog toga, Fences je ostao i jako nedorečen. Ima svetlih momenata, ima odlične glume, ima solidne karakterizacije ponegde ali film je bukvano ubijen, pomalo izlizanom pričom, a nadasve očajnim dijalogom.

Zanimljivosti:
Film je zasnovan na istoimenoj pozorišnoj predstavi. Pre snimanja filma, Denzel je već u pozorištu igrao ovu ulogu 114 puta.

Naj scena:

”I’ve been standing with you! I been right here with you, Troy. I got a life too. I gave eighteen years of my life to stand in the same spot with you. Don’t you think I ever wanted other things? Don’t you think I had dreams and hopes? What about my life? What about me. Don’t you think it ever crossed my mind to want to know other men? That I wanted to lay up somewhere and forget my responsibilities? That I wanted someone to make me laugh so I could feel good? You not the only one who’s got wants and needs. But I held on to you, Troy. I took all my feelings, my wants and needs, my dreams…and I buried them inside you. I planted a seed and watched and prayed over it. I planted myself inside you and waited to bloom. And it didn’t take me no eighteen years to find out the soil was hard and rocky and it wasn’t never gonna bloom. But I held on to you, Troy. I held on tighter. You was my husband. I owed you everything I had. Every part of me I could find to give you. And upstairs in that room…with the darkness falling in on me…I gave everything I had to try and erase the doubt that you wasn’t the finest man in the world. And wherever you was going…I wanted to be there with you. Cause you was my husband. Cause that’s the only way I was gonna survive as your wife. You always talking about what you give…and what you don’t have to give. But you take too. You take…and don’t even know nobody’s giving.”

Moja ocena: 6/10

Нема коментара:

Постави коментар