Obavestenje

Obaveštenje: Listu sa vašim predlozima možete videti ovde .

среда, 15. март 2017.

Manchester by the Sea (2016)


Kod nas nazvan: Mančester Na Moru
Žanr: Drama
Režija: Kenneth Lonergan
Glumci: Casey Affleck, Michelle Williams, Kyle Chandler...

Priča:
Depresivni stric mora da se brine o sinovcu kada dečakov otac umre.

Moj osvrt:
Neki ljudi nose prazninu u sebi. Deluju kao da nemaju šta da kažu, da nemaju šta da daju, nemaju volju da išta promene. A opet idu dalje. Pitamo se šta im je cilj? Pitamo se kuda ide sva ta usamljenost, sva ta udaljenost? Zašto su ti ljudi izmešteni u vremenu i prostoru? Neretko mislimo da je to ljudska osobina, da su neki ljudi takvi od rođenja, ili možda da ih stavovi odvoje od svih, da su takvi jer su to želeli. Praznina nije nastala ni iz čega. Tu je bilo nešto, nešto veliko, nešto važno, nešto voljeno. 

Prazninu čovek ne nosi samo u sebi, on je vodi svuda sa sobom. Samim tim što je takav, takvo mu je okruženje u kom živi, takvi su ljudi u njegovom prisustvu. On kao takav izgleda kao neko kome je teško prići, neko ko zapravo ne želi kontakt. Samim tim stvara tišinu oko sebe, tišinu koja prerasta u zidove koji postaju neprelazna granica za sve ostale. Na kraju nam to izgleda kao da osoba želi da bude okružena tim zidovima, da ne želi dodir, reč niti pogled. 

Praznina nije dosada. To nije nepostojanje nečeg što bi pokrenulo osobu. Dosada je nemanje plana, dosada je odsustvo želje. Praznina je gubitak pokretačke snage, praznina je odsustvo nečeg za šta bi se borio, praznina nije ubila želju ali ju je izmenila. Želja više nije plan za promenom, želja je očaj jer je neostvariva. Kako god izgledalo, praznina nije bezosećajnost. Bezosećajnost ne postoji. Osećanje definiše čoveka. Čovek koji ne oseća, ne živi. Za one koje kažemo da su bezosećajni osećaju i te kako, samo imaju pogrešnu percepciju. Praznina nije odsustvo osećanja. Naprotiv. Praznina je neizbrisiv i nepodnošljiv bol. 

Rekoh da je praznina nastala velikim gubitkom. Bol je veliki ali kada te nešto podseti na gubitak, on je neizdrživ. Kako se nosimo sa tim? Sklanjamo se od svega što nas podseća na gubitak, skrećemo misli na nešto drugo. Samim tim što se sklanjamo od svega što nas podseća na nešto što smo izgubili, oprezni smo i trudimo se da sprečimo nešto slično. Kako se to najbolje izvodi? Prvi način je da se okružimo ljudima. Drugi, onaj neuporedivo gori je da se klonimo ljudi ne shvatajući da u toj samoći bol iz prošlosti odjekue kao eho. Skretanje misli na nešto drugo je isto što i mišljenje o nečemu što nas ne zanima. Tu nemamo šta da kažemo. Tu se okružujemo tišinom. Tu smo nebitni, besni, ostavljeni, udaljeni. Tu smo stranci. 

I dok sediš tako na obali i toneš u svoje misli pored tebe protiče reka koju i ne vidiš. Upravo ta reka je život. Šta god ti se desilo, koliko god to bilo potresno i bolelo, koliko god se to lomilo u tebi i odjekivalo u svakom tvom danu, život ide dalje. Bio ti svestan toga ili ne, tvojim gubitkom se ništa ne zaustavlja. Tvoj gubitak je samo tvoj. Misliš da i druge boli isto što i tebe? Može da ih boli, i te kako, ali to je njihov gubitak. I dok te gvozdene ruke prošlosti drže, na samo jedan trenutak se osvrni, ne mari za njih, i videćeš da sve i dalje teče. Kiša pada isto kao i pre, lišće šušti kao i do sada, ljudi odrastaju, vole, mrze, stare, varaju, kradu, grade, ruše daruju, daruju život ali ga i oduzimaju. I sve ide. Ništa ne stoji. Ništa osim tebe.

Vreme nikada neće rešiti taj problem, neće popuniti prazninu. Vreme ne leči ništa, vreme te samo nauči da živiš sa tim. Možeš pronaći nešto što je isto poput onog što si izgubio, to što si pronašao možeš i više voleti ali praznina ostaje. Svaki izgubljen momenat, svaki neostvaren tren, svaka namera koja nije osvanula barem kao pokušaj, sve što si izgubio, sve što su ti uzeli, sve to je neizbrisivo, nepopravljivo. Možda si doživeo na stotine novih dodira, ali onaj jedan koji si propustio ti ne može ništa zameniti. Možda si osvojio svet, ali i dalje postoji ona planina na koju nisi uspeo da se popneš. Možeš biti najsrećniji čovek na svetu, ali praznine i dalje ostaju. Ne zaboraviš ih, ne potisneš ih, ne ignorišeš ih, samo naučiš da živiš sa njima. 

Ako je bol toliki, zašto ga trpeti? Zašto ga ne prekratiti? Imamo li razlog da nastavimo? Kako god to izgledalo u određenim moementima, imamo. Zašto, ako nikada nećemo povratiti izgubljeno, ako taj bol nikada neće proći? Zato što postoji još stvari u životu, ne toliko bitnih kao ona koju više nemamo, ali ta manje bitna, možda je nekom drugom sve. Naš odlazak će drugima biti upravo taj bol koji jedva sami trpimo. Da li drugom želimo napraviti isto to? Da li smo toliko sebični da nam nije bitno da li neko drugi oseća istu patnju? Možda je teško, možda je nepodnošljivo, možda izgleda bezizlazno, možda jedva nalaziš način da nastaviš dalje. Ali sve dok boli, znaš da je vredelo, znaš da si imao nešto veličanstveno. Sve dok boli, znaš da si imao za šta da živiš. Sve dok boli, znaš da si živ.

Zanimljivosti:
Manchester-by-the-sea je stvarno ime grada. Kevin Grondin koji glumi pogrebnika zapravo i jeste pogrebnik. 2014 godine je scenario za ovaj film proglašen za jedan od najboljih po kojim nije snimljen film. Kejsi Aflek je dobio oskara za ulogu.

Naj scena:

Gubitak

Moja ocena: 8/10

5 коментара:

  1. kakav je ovo film, odgledao sam ga pre manlo manje od mesec dana i i dalje me drzi utisak. najbolji film ove decenije, nakon Mommy i Jagtena.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Na koji Mommy misliš? Tri mi padaju na pamet a da imaju isti ili sličan naslov, Giljermo Del Toro, Aronofski i Havijer Dolan. Hajd izvuci neki četvrti :)

      Избриши
    2. dolanov je u pitanju, a ja skroz zaboravih na postojanje ostalih 😂

      Избриши
  2. "When someone dies their silence becomes a sort of held note, a key on the piano pressed down for so long it becomes an ache in the ear, a new sonic register from which we start to measure our new, ruptured lives. A white noise. Maybe this is why there is so much music in dying: the funerals, the singing, the hymns, the eulogies. All those sounds crowding the air with what the dead can't say" - Ocean Vuong "The Weight Of Our Living: On Hope, Fire Escapes, And Visible Desperation"

    Prijatelju, predivan tekst, predivan solilokvij da ga tako nazovem... Ovaj blog je davno prevazišao verovatno inicijalnu formu recenzije filmova i postao esejistički dijalog i sa filmom i sa čitaocem

    ОдговориИзбриши