Obavestenje

Obaveštenje: Listu sa vašim predlozima možete videti ovde .

среда, 2. новембар 2016.

Judgment at Nuremberg (1961)


Judgment at Nuremberg (1961) on IMDb
Kod nas nazvan: Nirnberški Proces
Žanr: Drama | Ratni
Režija: Stanley Kramer
Glumci: Spencer Tracy, Burt Lancaster, Richard Widmark ...

Priča:
1948, Američki sud u okupiranoj Nemačkoj sudi nemačkim sudijama za ratne zločine.

Moj osvrt:
Judgment at Nuremberg je film pravljen sa mudima do zemlje. Nije jedini razlog ove tvrdnje to što je pravljen vreme kada je pravljen već i kada bi neko danas napravio ovo, skinuo bih mu kapu. Retko koji film uzima jedan istorijski događaj pokušavajući da prodre tako duboko u suštinu, zanemaruje generalizaciju i pokušava da pronađe uzrok, čoveka, ideju a opet, ne dozvoljava da se zaboravi ni jedan jedini detalj, ne dozvoljava da šira slika nestane. Toliko je ovde detalja i toliko scena koje će vam dati odgovor na svako pitanje. Zamislite da ste porota. Gledajte svaku scenu pažljivo i videćete da svaka vodi ka presudi koju treba da donesete.

Na optuženičkoj klupi su sudije koje su bile u službi Hitlerove Nemačke. Prva stvar oko koje se film trudi je da vam pre svega da čoveka, a tek onda sudiju, Nemca, Nacistu ili koju god ulogu imali ti ljudi. To je majstorija. Pogledajte gomilu filmova. Daće vam ulogu koju čovek ima, njegov jedan postupak ili zanimanje. Čak i u nekim glupavim filmovima sam se pitao zašto je neko zao. Iz svega što vidim u tim filmovima deluje da samo kratkovid može biti zao. A tu je suštinska greška. Zli ljudi su neretko jako inteligentni. Hoćete da kažete da je Hitler bio glup? Čovek kojeg su pratile mase u njegovom suludom pohodu. Ne mešajte inteligenciju i pamet sa moralom i pravdom. Ne povlače jedno drugo. Zato ovaj film želi pre svega da vam da čoveka. Upoznajte nekog pa će vam tek onda biti jasno zašto je on uradio to što je uradio. Možda će on dobiti priliku da se iskupi ili će vas razočarati. To je sada nebitno. Bitno je da vidite čoveka a ne simbol. 

U nekoliko scena gledamo kako glavni sudija šeta ulicama razrušenog grada. Te slike uništenja izgledaju jako tužno. Nije bitno što gledamo zemlju koja je pokrenula svo zlo. Ne pričamo o ljudima koji su to uradili, pričamo o velelepnim građevinama. Pričamo o veličanstvenoj tvorevini ljudske ruke i ljudskog uma. I onda sa druge strane vidimo do čega je taj isti ljudski um doveo. Znate šta je suludo u celoj priči. Taj koji je gradio mogao je biti isti onaj koji je išao negde da bi rušio. Rušenjem tuđeg doma, srušio je i svoj. Tako da krivica za kojom u filmu tragamo nije samo zbog nanošenja zla drugim. Imamo ljude koji su naneli zlo i svom narodu. 

Poslednja rečenica iz prethodnog pasusa može da izazove polemike. Da li možemo da kažemo da nas nije briga za narod koji je proizveo takvo zlo. Taj isti narod nije učinio ništa da zlo spreči. Slažem se donekle. Ali nemojmo generalizovati. Nemojmo nikada stavljati sve u isti koš. To ovaj film sa velikom hrabrošću pokušava da nam kaže. Onima koji generalizuju lako je da presude bilo kome. Lako je suditi gledajući u simbol. Lako je karakterisati gledajući u grupu. Lako je odrediti se prema ideji. Ali hajde da gledamo dalje. Hajde da zagrebemo malo dublje i pogledamo u suštinu, u srž, u čoveka. 

Sada može da vam izgleda da se u filmu traži opravdanje za neke od ljudi koji su bili deo Hitlerovog sistema. Ne mislite tako. Rekao sam već, ovaj film je jako pametan i ide u detalje. Tako da ni oni koji su se sklonili iz cele priče nisu zaobiđeni. Kao pojedinci nisu mogli ništa i sklonili su se u stranu. Pisao sam već, to što ništa nisi uradio je isto kao i da si uradio nešto. I nedonešena odluka je odluka. Ako si mogao spasiti jedan život, promeniti dan barem jednoj osobi a nisi to uradio iz straha za svoj život, da li te to i u kojoj meri lišava odgovornosti. Da li zaista nisi mogao da učiniš ni jednu jedinu stvar? 

Da li ste se ikada zapitali šta je bilo u glavama običnih ljudi za vreme Hitlerovog režima? Judgment at Nuremberg vam daje odgovor na to. Videćete razgovore sa običnim ljudima koji će pokušavati da poreknu, koji će se stideti, koji će se plašiti. Videćete sve strane ali što je najbitnije, nećete videti karikature formirane delima već ćete videti ljude koji su imali određen stav. Lako je reći "Nemci su voleli i vole Hitlera". Ali to je generalizacija. Mislite li da postoji iko koga možete podvesti pod nju? 

U početku mi je delovalo da je izbor za glumce koji su advokati pomalo pogrešan. Dok je Maksimilian Šel delovao dominantno u ulozi koja je definitivno inspirisala Kristofa Volca za neke od njegovih uloga, Ričard Vidmark mi je delovao jako mlako. Ne dajte da i vas to prevari kao i mene. U pitanju je situacija, priča koja se razvija, stanje i generalno sveukupni uticaj na same likove. Ok, Šel svakako deluje kao mnogo bolji glumac ali to ovde ipak nema uticaj. Vidmark će zasijati baš kada zatreba. Obojica su odglumilio ono što treba da odglume na najbolji mogući način. 

Kada smo već kod glume, prosto je neverovatno koliko je ovde i malih uloga za koje bih rekao da su deset puta vrednije oskara nego većina današnjih a verujem da vrede oskara i u ono vreme. Čoveče, Montgomeri Klifta nisam nikada doživljavao kao neku veličinu. U ovih desetak minuta koje ga gledamo ovde, ovo je prokleta perfekcija. Prosto je neverovatno kako je čovek u stanju da vas dirne ovakvom glumom i ubedi da jeste ono što glumi. A nije jedini. Bert Lankaster - najbolja uloga u kojoj sam ga gledao. Majstorstvo. Džudi Garland neverovatna u jedoj od svojih poslednjih uloga. Maks Šel zaslužen oskar. Spenser Trejsi - odličan. Marlen Ditrih - sjajna. Postoji mnogo filmova gde ćete videti sjajne uloge ali premalo sa ovoliko veličanstvenih predstava. 

No da se vratimo na suštinu. Rekoh već, film će vam dati čoveka i onda njegove postupke. Kada nekog znate, kada se nekom divite zbog onog što jeste, kada vidite da je neko vredan poštovanja, svakako vam teško pada nešto loše što može da se dovede u vezu sa tom osobom. E tu vas Judgment at Nuremberg majstorski baca u dilemu. Teraće vas da zaista tražite krivicu, da tražite izlaz, da tražite način za oproštaj. Nateraće vas da zavolite i zamrzite, da zagrlite i pljunete čoveka. Rekoh već, lako je na prvu loptu uraditi bilo šta. Teško je osuditi čoveka, teško je videti na šta je čovek pao, teško je presuditi, teško je oprostiti, teško živeti sa svim tim. 

Postoji još jedan sjajan kontrast pored onog sa ruševinama koji sam pomenuo gore. Dok sudija i Marlen šetaju ulicama, čuje se Lili Marlene. Ulice su prepune ruševina. Pesma u njima zvuči jako tužno. Marlen Ditrih opsuje originalne stihove sudiji i oni zvuče setno i prelepo u isto vreme. I onda imamo pesmu kao pokretač emocija ali se ona širi ruševinama i na neki način postaje rekvijem. Ne možeš ostati ravnodušan prema nečemu ovakvom i ne možeš a da se ne diviš ovakvoj perfekciji u pravljenju scene. 

U jednom delu filma se prikazuju autentični snimci iz logora. Braćo i sestre, ne verujem da iko ima stomak za ovakvo nešto. Tu vidimo rezultat mnogih zverstava prema čoveku. Scene su potresne, jezive i bolne ali su tu sa razlogom. Kada pogledaš tako nešto zapitaš se šta je u glavi čoveku kada može da nanese takvo zlo. Ali to nije ovde tema. Ovde sada imamo vraćanje na širu sliku. Ovde imamo ljude koji direktno nisu činili takvo zlo, ali njihove odluke ili neodluke su svakako mogle dovesti do ovoga. Zato kažem da ovaj film ide u sitna crevca ali vam ne dozvoljava da izgubite širu sliku ni jednog momenta. Iako najupečatljivija scena u filmu, ne mogu da je izaberem za najbolju jer su to ipak autentični snimci jedne neprolazne patnje. 

Ovaj film se smatra za tzv. dramu u sudnici ali ne bih spuštao ovaj film na te niske grane. Retko su filmovi u sudnici masterpisovi ovog reda. Obično je to jako zabavno za gledanje ali ne donosi ništa bitno. Ovde nećete videti usrane preokrete, svedoke niotkuda, prevare i patetične replike. Nema ovde skrivenih stvari. Ovde su realni likovi, njihova svedočanstva i njihovi životi. Ne očekujte onu dramu oko presude. Kada već dođe do presuda videli ste sve, upoznali sve, film vam je skoro sve i rekao. Neće vas zanimati presuda koliko istina o likovima. Presuda je tu forme radi. Činjenice su ipak tu da opominju. Zver je zver a čovek je čovek, držao ih iza rešetaka ili ih pustio da šetaju prirodom. 

U nekoliko scena vidimo kako je život u Nemačkoj nastavio da teče normalnim tokom. Ljudi su u restoranima, piju, pevaju, provode se i vi se pitate da li je moguće da su toliko bezosećajni ili da su već zalečili rane iz rata. Braćo i sestre, nije samo problem u njima. Svi zaboravljaju. Zaboravljamo nepravde koje su nam nanete, zaboravljamo nedela koja su nam učinjena, zaboravljamo dobrote koje su nas preporodile, zaboravljamo svoje heroje, zaboravljamo kulturu, zaboravljamo istoriju. Zaborav je isto što i nepoštovanje. Pre nego što uperite prstom u drugog, pogledajte se u ogledalo i shvatite da postoji mogućnost da niste ništa bolji od njega. 

Evo dva razloga zašto umalo nisam dao filmu ocenu manje. Ono što upada u oči je konstantan engleski. Likovi non stop nameštaju slušalice kako bi čuli prevode ali ne čujemo ni jednu jedinu reč nemačkog. Ok, kontam da ameri neće da čitaju prevod ali me to ne zanima. Imao si nemačke glumce pod jedan. Pod dva, ne možeš da me ubediš da veličina poput Lankastera nije mogla da savlada nemački za ovo malo teksta što izgovara. Jedini razlog zbog kog imam primedbu na ovo je konstatno namicanje slušalica da bi se čuo prevodilac a mi non stop slušamo engleski jezik. Druga zamerka je što na nekoliko mesta u dijalozima i monolozima imamo teatralnosti. To nije tako strašno ali opet u ovakvom masterpisu, to malo bode oči. 

Na kraju, Judgment at Nuremberg je vrhunski film. Hrabar je što upire prstom ne samo u očigledne krivce već u sve one koji su mogli nešto da promene, u sve one koji su učestvovali, u sve one koji su možda i na strani koja tuži. Šta vam to govori? Za svako zlo na ovom svetu ne postoji samo jedna odgovorna strana, ne postoji samo jedan zločinac, ali postoji samo jedan koji je nastradao, a to je čovek. Slava mu.

Zanimljivosti:
Završni govor sudije koji traje 11 minuta u izvođenju Spensera Trejsija snimljen je iz jednog pokušaja. Marlon Brando je želeo da glumi Hansa Rolfa, ulogu koja je na kraju pripala Maksu Šelu. Maks Šel je vlasnik oskara koji je bio najmanje plaćen za svoju oskarovsku ulogu. Dok je film snimljen, svi ljudi koji su bili osuđeni u ovim procesima su već bili na slobodi. Većina glumaca je zvog važnosti filma prihvatila da radi za manju platu. Posle smrti Šela (2014), Vilijam Šetner je jedini preostali živi glumac koji je glumio u ovom filmu. 

Lili Marlen je pesma koja je bila popularna među nemačkom i britanskom vojskom tokom Drugog Svetskog rata. Tu pesmu izvodi Marlen Ditrih. Montgomeri Klift je imao problema da zapamti svoj tekst tako da je veći deo onog što je izgovarao bila improvizacija. Gledajući Maksa Šela, Spenser Trejsi je rekao Ričardu Vidmarku "We've got to watch out for that young man. He's very good. He's going to walk away with the Oscar® for this picture." što se na kraju i desilo. 

Marlen Ditrih je imala problema da snimi scenu u kojoj njen lik govori da obični ljudi nisu znali za logore. Ta rečenica joj se gadila. A sama je radila za saveznike protiv nacista za vreme rata. Snimano je u Nirnmbergu. Kada se Džudi Garland pojavila na setu dobila je veliki aplauz. Ovo je bio njen prvi film posle više godina. Lankaster je pristao na ulogu pod uslovom da neće snimati van Holivuda.

Naj scena:

Završni dijalog

Moja ocena: 10/10

4 коментара:

  1. Moja preporuka svakome ide i za "The Apartment" (1960). Interesantna priča, likovi, odlična gluma, zanimljivo, lepo, drži pažnju i popravlja raspoloženje!

    ОдговориИзбриши