Obavestenje

Obaveštenje: Listu sa vašim predlozima možete videti ovde .

четвртак, 30. новембар 2017.

Prince of Darkness (1987)


Kod nas nazvan: Princ Tame
Žanr: Horor
Režija: John Carpenter
Glumci: Donald Pleasence, Lisa Blount, Jameson Parker ...

Priča:
Tim naučnika istražuje misteriozni cilindar u napuštenoj crkvi. Njegovo otvaranje bi moglo da znači i kraj sveta.

Moj osvrt:
Od prvog momenta filma je jasno da postoji konstantni osećaj pretnje. Karpenter je to pre svega postigao muzikom koja se naizgled provlači kroz svaku scenu. Čak i u scenama gde vidimo najobičniji dijalog, stiče se osećaj da će neko megasranje da zadesi likove i da je apokalipsa na pomolu. 

Sledeća velika stvar je upoznavanje sa pretnjom. Nije u centru zbivanja opasnost po pojedinca, serijski ubica, neka zaraza ili Vučić na svakoj televiziji. Ovo čime se preti je mnogo više od toga. Ovo ide na globalno. I u samom početku Karpenter je tek zagrebao ovu temu. Vidimo ljude koji više nemaju svoju volju i to je sasvim dobar početak. Tera te da se zapitaš šta je sledeće, šta će se desiti, ko će se pojaviti, ko to tamo peva. Najbolje od svega je što postoji taj osećaj da ako dođe do najgoreg, spasa nam nema i lijte kiše, hladne vode... 

Samo zlo o kom se ovde radi je odvojeno od čovekove volje. I to je jezivo u smislu da smo nemoćni prema nadolazećoj katastrofi. Zlo je poseban entitet protiv koga nema odbrane, pred kojim volja i svest padaju. I sa svim ovim navedenim do sada Karpenter je napravio takav uvod i takvu predigru da samo možeš da mu kažeš "uzmi me, tvoj(a) sam". Šta realno ovde može poći po zlu? Imaš ovakav uvod i priču u rukama čoveka koji je režirao takve klasike poput The Thing-a i Noć Veštica. A šta, nije Noć Veštica već Sveti Trifun? 

Najavljuje se to mega zlo, apokalipsa, propast sveta i štatijaznam a dobili smo malo pojedinačnih tragedijica, nešto ludila i bukvalno ni traga od onog globalnog. Film se pretvara u borbu grupice ljudi protiv nečeg nepoznatog a lošeg. Mogla je ova grupica da se i izbori protiv tog lošeg a da imamo osećaj šta bi se to zapravo desilo svima nama. Ali ne, Karpenter se zadržao na tome da nam da borbu dosadnih likova protiv dosadnih zlih likova koji nemaju baš kefalo i vođeni su nečim mračnim ali tako bleje sa strane ili se nakazno blamiraju. Što je najgore, oni bi trebali predstavljati nešto a zapravo su mrsomudi. Ne, ne pričam o naprednjacima.  

Sa jedne strane, nije loša ideja da se dovedu naučnici da istraže zlo koje preti. Na neki način ne želiš da naučnik ili ateista ili kogod zanemaruje zlo koje je najavila crkva samo zato što ne veruje u nešto. Ovde su želeli da to zlo naprave dostupnim svima. Neko vreme to radi posao, dok nam objašnjavaju za šta je to zlo sposobno (mada je to moglo da se uradi kroz nekoliko efektnih horor scena). Sa druge strane napravljen je overkill jer ti njihovi dijalozi na kraju krajeva počnu da zvuče toliko dosadno i glupavo da ne možeš da poželiš da već jednom čika Satana izađe, ponabija ih na trozubac i strpa ih u sarmu majku im dosadnu. 

Likovi su priča za sebe. Ovo je toliko mrljavo, toliko nebitno i toliko generički napravljena ekipa da vremenom postane nepodnošljivo. Izuzeću dobrog starog Donalda. Ostali su užasno neubedljivi. Neki su čak nepotrebni i tri dana posle gledanja filma sam se zapitao "čekaj bre, jel ovaj glumio tu i ako jeste, čemu je služio". Na žalost, nisam ga poznao ni po mraku po pjesmama ni meraku a ni po lepoti što ne prolazi. Nikakve priče, dosadni generički dijalozi, patetični odnos brkatog pornstara osamdesetih i zamišljene deve sa epilogom Đurđevdan je a ja nisam s onom koju volim. Na sve to dodaj užasno iritantnog azijata koji priča vic demonima bez ikakvog razloga. Ne zezam se, lik je zaključan u nekoj prostoriji i kroz prozorčić priča vic posednutim devojkama i altimet zlu koje je u susednoj sobi. Mada se tu i postavi pitanje zašto altimet zlo ne može da reši zaključana drvena vrata ali hajde sad. 

Postoji jedna kratka sekvenca koju likovi sanjaju. Ona najavljuje nešto što se može desiti. Kada sam to video, brk mi se nasmejao. Da je film imao jajca da anlišuje zlo kako treba, oprostio bih mu prejadne likove i njihovu užasnu glumu jer bi završili pod kopitama nečastivog. Što je najbolje (ili najgore) ova scena se plasira nekoliko puta i svaki put mi deluje sve sablasnije. Karpenter je na kraju čak i nju uspeo da izvrne zbog jeftinog trika. 

Ne mogu da ne zažalim kada vidim u šta se film pretvorio a šta je mogao biti. Očekivao sam jako crn film, očekivao sam neku nenormalnu apokalipsu a dobio sam Walking Dead pri čemu zombiji vladaju samo u jednom dvorištu. Očajni likovi sa očajnom glumom i očajnim odnosima i očajnim dijalozima svakako ne pomažu kvalitetu filma. Da ne budem crn, film nije ni jednog momenta dosadan, ali kako prođe ovaj velelepni uvod, svesni ste okrnjenosti nečega što je trebalo da stoji čvrsto. Na kraju moram da pomenem i niskobudžetni End of The Line. Šteta što ti likovi nisu pored jajca imali i malo budžeta. Njihov film bi mogao da bude ispravljena verzija ovoga.

Zanimljivosti:
Piter Džejson je povredio rame u sceni u kojoj treba da provali vrata i kaže da mu se i dan danas taj bol vrati. San koji vidimo je snimljen i onda prikazan na TV-u i onda je tako snimljen kao finalna verzija. Bicikl koji koristi Alis Kuper u filmu je iz njegove opreme koju koristi na koncertima.

Naj scena:

San (prva varijanta)

Moja ocena: 6/10

петак, 24. новембар 2017.

La isla mínima (2014)


Alternativni naziv: Marshland
Kod nas nazvan: Najmanje Ostrvo
Žanr: Kriminalistički | Triler
Režija: Alberto Rodríguez
Glumci: Javier Gutiérrez, Raúl Arévalo, María Varod ...

Priča:
Dva detektiva moraju da izglade razlike kako bi istražili slučaj serijskih ubistava devojaka u jednom zabačenom mestu.

Moj osvrt:
Hteo sam da pitam zašto mi ovo niko nije preporučio ali i sam sam slučajno naleteo na ovaj film. Nije mi jasno zašto ovo nije popularnije među filmofilima. Da se razumemo, ne radi se o nekom epohalnom filmu niti nečemu što će da vas obori s nogu ali u današnje vreme dobar triler je prava retkost. Kada se ima u vidu da se snima pizdilion serija na sličnu temu plus da se hajpuju neki prejadni trileri ovo dođe kao pravo osveženje. Ako ste fan trilera a muka vam je od CSI, NCIS, Crminal Minds i sličnih mlaćenja prazne slame La isla minima je vaša konjska mast kada išijas ne popušta. 

Da ne mlatim dalje, šta je to što ovaj film izdvaja od gomile detektivskih trilera? Pre svega atmosfera. Sećate se atmosfere iz Se7en? Sećate li se atmosfere iz Memories of Murder? La Isla Minima ne zaostaje ni milimetar za njima. Naprotiv. Ovo je prelepo uslikan film. Kada je vreme ok, preovladava zlatno žuta boja koja deluje jako melanholično. Kada vreme nije ok, tu su kiše koje deluju sivlje nego one u Se7en. Od prvog do poslednjeg momenta, La isla minima je praznik za oči. 

Samo mesto na kom se radnja filma odvija i te kako doprinosi utisku. Ni jednog momenta ne popušta utisak učmalosti. Močvarni teren, pustara, stare kuće, ruinirani brodovi. Tačno imam utisak da je ovo neki zaboravljeni deo Španije od koga su svi digli ruke. Samim tim, posao koji ova dva detektiva rade deluje ne naročito bitno iako su u pitanju jezivi zločini o kojim bi sve trebalo da zvoni. 

Ljudi u mestu su isti kao i samo mesto. Propali, zapušteni, izgubljeni. Kada se priča o nekim mlađim non stop se potencira da bi pobegli odatle. I kada se zločini dogode, umesto da mesto bude uzdrmano, ne vidite da se to odražava na ljude, na zajednicu. To i jeste tuga, gledanjem u sopstvenu bedu ne vidimo da tonemo sve dublje. 

Što se tiče atmosfere, ne mogu da ne pomenem muziku. Možda grešim, ali ovo malo podseća na Inarituov Babel s tim što tamo muzika doprinosi emociji a ovde atmosferi. Odlično je ukomponovana u svaku scenu. Ne iskače nigde, ne preuzima glavni utisak, samo sjajno prati ono što već gledamo. 

Kada su zločini u pitanju nije ovo nešto neviđeno. Surovo jeste, jezivo jeste, udara u stomak ali toga smo se nagledali. Stvar je u tome što je prvenstveno La Isla Minima ovde išao na kritiku. Pazite, ovo je zločin koji odzvanja, koji ne bi smeo proći neopaženo, koji bi uzdrmao celu državu. A šta ovde vidimo? On dotiče tek neke ljude u malom mestu. Pogledajte na kraju kakav članak u novinama dobija, pa to je zaista suludo. Ali vratimo se u stvarnost. I kod nas se desi da zločini ostanu skriveni od neke veće javnosti. Tako da je razumljivo ovo što gledamo. Još jedna stvar koju film kritikuje da postoje oni koji su zaštićeni, koje ne možeš da kazniš. Povodom toga su mi pomešane emocije. To delimično nerasvetljavanje priče ume da bude jako efektno ali ovde ne vidim da je doprinelo nečemu. 

Za jedan film sa temom ubistva i rasvetljavanja istog ovo je sjajno tempirano. Na početku vidimo jeziv zločin i upoznajemo se sa zajednicom. Potom sledi totalna konfuzija i zapetljavanje priče. Kada to krene ka raspletu, tada iz scene u scenu raste napetost. I onda se pitate šta je iza sledećih vrata, šta se krije iza naredne krivine. Zajedno sa tenzijom raste i tempo filma pa su scene dinamičnije što sjajno legne kao finale. 

Ako smem tako da se izrazim, film jako malo priča a mnogo govori. Sve ove stvari o kojima pričam su uglavnom nastale iz utiska a ne dijaloga i akcije. Odnos dva lika se skoro i ne vidi kroz njihove retke dijaloge ali ova dva čoveka pričaju gestovima više nego rečima. Nema nikakve patetične priče o njihovom odnosu, nema onog "dvoje su se tako smuvali" momenta. Kao što rekoh, jedan drugog procenjuju kroz gestove i njihov odnos imate u nekoliko scena. Svaka od tih scena je sjajna, nosila ona negativni naboj, neko saznanje ili lepu emociju. 

La Isla Minima (poznat i pod imenom Marshland) je dobar film, prelepo uslikan, odlično režiran, sjajno odglumljen, bez jedne jedine scene viška. Iskreno, od filmova na ovu temu sam već odavno digao ruke zbog pomenute eksplozije serija koji se bave njom. E onda se pojavio ovaj film i fino išamarao sve te šablonjare koje žive na smešnim preokretima i beskranim trkama sa vremenom. U zadnje vreme, ni jedan triler niije nudio ovakav prikaz i kritku društva, ovakvu sliku ljudi i likove koji su mnogo više od akcionih heroja.

Zanimljivosti:
Fotografije iz vazduha sa početka filma je obradio Israel Milan a fotografisao ih je Hektor Garido. Ovaj fotograf je objavio knjigu "Armonía fractal de Doñana y las marismas" (Fractal Harmony of Doñana and marshes) u kojoj se vide neke od fotografija iz filma. Fotografije odgovaraju raznim močvarama Andaluzije. Neke od fotografija iz filma su inpirisane izložbom fotografa Atina Aye.

Naj scena:

Jurnjava od koje kreće rasplet.

Moja ocena: 7/10

среда, 22. новембар 2017.

Kimi no na wa. (2016)


Kod nas nazvan: Tvoje Ime
Alternativni naziv: Your Name
Žanr: Animirani | Drama | Fantastika | Ljubavni
Režija: Makoto Shinkai
Glumci: Ryûnosuke Kamiki, Mone Kamishiraishi, Ryô Narita ...

Priča:
Dvoje stranaca su povezani na bizaran način. Veza se ostvaruje kada oni zamene mesta u snu.

Moj osvrt:
Obično sam jako oprezan kad je ovoliki hajp u pitanju ali kako ovo dolazi iz Japana, bio sam spreman poverovati tom hajpu. Ono što me je ipak činilo malo uzdržanim, Ameri su ovo već krenuli da rimejkuju. Ok, reći će neko da oni rimejkuju sve što iole valja ali ne zalećimo se. Gde su rimejci za Spirited Away, Princess Mononoke, Porco Rosso, Howls Moving Castle, Grave of Fireflies... Nema ih, pre svega što je magija koju ti animirani filmovi imaju neuhvatljiva za ciljnu grupu rimejkovanih limunada. To je nešto što ne možeš da učiniš jednostavnim prepakivajući ga u oblik koji široke mase razumeju. 

Ne znam da li je postojao japanski animirani film a da nisam uživao u animaciji. Bez obzira iz koje je godine, animacija je perfektna a čini mi se da sa svakom novom izvedbom oni nadmaše sebe. Skoro svaku scenu sa prirodom iz Your Name sam vraćao nekoliko puta. Čak mi je ova animacija bila spektakularnija od nekih pravih slika prirode. Skoro svaki krupni plan deluje jako realistično. Scene u kojima kamera rotira oko likova dok vidimo prirodu oko njih - neprocenjivo. 

Japanske mitologija i tradicija su neiscrpni izvor motivacije. Recimo Mononoke ima toliko toga da ne možeš pohvatati. Taj filmić sam već ubacio u listu za repriziranje. Sprited Away isto tako. Your Name provlači dosta toga ali čini mi se da su neke stvari pomalo izmeštene iz priče i ne igraju nikakvu ulogu. Ono što je dobro, čak i te stvari su na kraju krajeva prepuštene prirodi. Upoznaju nas sa nekim običajem, nekom tradicijom i pričom i onda prepuste da priroda odradi svoj posao što naravno izgleda velelepno. Nije to ni blizu Mijazakijevog skila ali je i dalje jako dobro. 

Pola filma gledamo ovu priču gde dvoje sanjaju jedno drugo tj. menjaju uloge u snu. Taj deo filma je tek donekle zabavan. Iskren da budem, nisam ni video neko zaljubljivanje niti sam video nešto toliko fascinantno. Tu je propuštena neka šansa da sa dve ili tri emotivnije, ozbiljnije scene započnu ovu ljubavnu priču baš kako treba. Ovako, nakon vremena koje nam je potrebno da pohvatamo šta se zapravo dešava, imamo tek nekoliko zabavnih trikova koji se ponavljaju više puta.  

Prelomni momenat filma u kom momak kreće u potragu za devojkom, dolazi do grada i na kraju putuje kroz njen život je izgledao fenomenalno, emotivno, grandbrejking. Tad me je film zaista dirnuo i naterao da pomislim da će ovo biti nešto veliko. Scena u kojoj momak ima šansu da vidi ključne slike iz života devojke i da ih proživi spada u one najbolje koje možete videti na filmu. Emocija je tu onakva kakva treba da bude i tih par minuta ima veću vrednost od svega prethonog i svega narednog što smo gledali. Na žalost, posle toga film odlazi najviše u solidnost kada se ima u vidu šta je mogao biti.

Mnogi od vas će ovaj film doživeti kao nešto magično. Mene je do samog kraja držao utisak da gledam film koji je fino pozajmio gomilu stvari iz Butterfly Effect i The Lake House. Ideje su tu ali su čak i neke scene prisutne. Završna scena iz Butterfly Effect je skoro 1 na 1 sa jednom iz ovog filma. Samim tim što su ideje pozajmljene film nije uspevao da me iznenadi skoro ni sa čim. Odajem mu priznanje da je to upakovano perfektno i film jeste praznik za oči i uši. 

Jedan od fazona u filmu je da se likovi trude da ne zaborave imena jedno drugom. Čini mi se da je cela ta priča oko zaboravljanja ubačena da se napravi neka jača drama kako bi mi kao gledaoci strahovali da li će se ovo dvoje setiti jedno drugoga. Sa jedne strane to radi posao u smislu da će ih emocija i osećaj voditi ka prepoznavanju. Sa druge strane, to je ubačeno niotkuda i nekako mi je isforsirano. Kada likovi počnu da pate zbog tog zaboravljanja pomisliš da će sve izbledeti iz njihovog sećanja ali ipak se vidi da taj trenutni zaborav ne radi punom snagom pa i bez tog imena likovi mogu da nastave sa pričom. To zaista čini ovu ideju pomalo neiskorišćenom.

Pogledajte ovo jer će većina vas ovde naći neku magiju. Za mene je ovo lep filmić. Prelepo je animiran ima momente magije ali ni blizu toliko kao kod Mijazakija. Iako krade ideje dva pomenuta filma, Your Name ih fino pakuje u nešto što ne smrdi na kopiju ali na žalost ne odiše ni originalnošću. Po meni, mogli su ići na malo mračniju varijantu pogotovu posle ove prelomne (Naj) scene. Tada bi film imao više logike za Holivudski rimejk jer holivud ne trpi mudadžijske poteze. Ovako, rimejk nema šta da radi osim da prevede ovaj film onima koje mrzi da čitaju titl.

Zanimljivosti:
Prvi animirani film koji nije pravio studio Gibli ili Hajao Mijazaki a da je u japanu zaradio preko 10 miliona Jena. Prema japanskoj tradiciji, crvena traka koju Micuha nosi predstavlja crveni konac sudbine koji po predanju treba da poveže nekog sa suđenom osobom. Micuha znači "tri lista". Itomori je plod fikcije.

Naj scena:

Putovanje kroz Micuhin život.

Moja ocena: 7/10