Obavestenje

Obaveštenje: Listu sa vašim predlozima možete videti ovde .

недеља, 30. мај 2021.

Mortal Kombat (2021)

 

Žanr: Akcija | Avantura | Fantastika | Naučna Fantastika | Triler
Režija: Simon McQuoid
Glumci: Lewis Tan, Jessica McNamee, Josh Lawson...

Priča:
MMA borac Kol Jang zajedno sa najboljim borcima na zemlji pokušava da se suprotstavi borcima iz drugog sveta.

Moj osvrt:
Nije lako praviti Mortal Kombat film. Naravno pod uslovom da želiš napraviti nešto iole smisleno i kvalitetno. Zbog toga su dva prethodna filma zapravo guilty pleasure bućkuriši koji nas matore vrate u vreme dvodimenzionalnih šibanja dok smo besomučno lupali po dugmićima sega kontrolera nadajući se da će to proizvesti neki poseban potez ili magiju. Nekog kvaliteta nije tu bilo ali opet, sve te viđene elemente smo uklapali u dečiju viziju voljene igre. Zašto je problem praviti film? Zato što imaš previše likova i previše priča. Treba to sve ispričati i na kraju doći do tog sudbonosnog turnira. Premalo je vremena za to. Ako se ne varam, Machinima je pravila te neke male serije koje su dostupne na YT. Pogledao sam nekoliko i delovalo mi je pristojno ali na žalost nisam završio tako da ne mogu doneti neku krajnju presudu o kvalitetu. 

 


Novi MK počinje začuđujuće dobro. Realno ta priča o sukobu Sub-Zeroa i Scorpiona jeste nešto najupečatljivije i film svojim surovim otvaranjem stvarno ulaže napor da nam je dostavi na jako dobar način. Prelepe scene, dobra atmosfera, krvopljusna šibanja, surova sudbina Hasašijeve (Scorpion) porodice, glumačka postava koja obećava... Zaista izgleda kao da je neko konačno odlučio da nas počasti sa nečim vrednim pažnje. 

 


Još jedna stvar koja me je i više nego obradovala - Hirojuki Sanada. Čovek je sjajan glumac i njegov odabir za ulogu u narodu vazda omiljenog Scorpiona je zaista dobar. I prvo razočaranje je kada je taj uvod završen, kreće se sa totalno blentavom pričom i glumcima koji nemaju ni trunke talenta niti harizme. Užasava ovolika količina neprirodnog dijaloga i ponašanja. Čoveče, sediš/stojiš i pričaš i ne možeš da zvučiš normalno. Smejurija jedna i od heroja i od negativaca. 

 


Vidi se da će borbe biti i te kako forsirane. E sada ću da se žalim na to i to u filmu po imenu Mortal Kombat. Gledajmo na tu tuču kao na sportski duel - moraš da imaš neki uvod i neku pripremu, zar ne. Ovde su životi u pitanju. Daj mi barem neko građenje sukoba dok on ne krene. Barem nešto. Koliko smo samo čekali finalni sukob u Enter the Dragon, Bloodsport, Kill Bill itd. Zašto? Zato što je taj sukob kreiran i pre fizičkog okršaja. Ima li toga ovde?  Ma kakvi. Eto nam nekih nasumičnih likova da se šibaju. Kao što rekoh, krvopljus je ok zato što je ipak ovo Mortal Kombat ali već u duelu Jax-a i Sub-Zeroa sam bio hladan kao špricer. 

 


Još jedan veliki problem je Sub-Zero koji deluje kao nezaustavljiva sila. Na samom početku filma deluje kao lik koji bi sam mogao da razvali celu vojsku. I to je ok ako praviš film o Godzili ili negativca protiv koga treba da se bori ceo odred superheroja. Ali razmislimo malo. Ako odmah vidim Sub-Zeroa kojeg naizgled vojska ne može da zaustavi, kako misliš da mi ga predstaviš u borbi 1 na 1. Mislim šta, zabranićeš mu da koristi desnu ruku ili nešto? I bez nje deluje kao da bi mogao da razvali ili zaledi bilo koga. Onda se zapitaš, zašto se negativci brinu za predstojeći turnir pored ovakvog ratnika. Sub-Zero mi je omiljeni lik iz igrice, i to onaj plavi nindža. Kada je on u pitanju, u starom filmu je jedan običan vic kojeg je lik porazio kantom vode. U drugom je nezaustavljiva sila od samog početka. Ovo drugo je bolje ali generalno ni jedno nije dobro. 

 


Elem, problem sa kojim se film nosi je taj kako okupiti taj elitni tim boraca koji će se boriti za našu čast. Mislim da bi logičnija odluka od viđene bila da nađu najveće fanove Mileta Kitića i daju im da se šibaju nego ovo što su uradili. Kao ti likovi su obeleženi nekim simbolom. Zašto? Kako? Na osnovu čega? Sledeća glupost, ako neko ubije tog lika koji je obeležen, on postaje obeležen. Pa sjajno. Tehnički moja baba je mogla da kolima pregazi odabranog i dobila bi taj žig. I onda bih ja sedeo u publici i vikao "ajmo baba, šutni tog Goroa u guzicu". A rešenje ovog problema je užasavajuće jednostavno. Lord Raiden je mogao da poseti svakog, odvede ih na neko fantastično mesto i održi im govor i predavanje. To bi trajalo desetak minuta. Ovo mučenje sa objašnjavanjem i otrkivanjem podataka je baš neubedljivo i smešno. "E vidi, istraživala sam, postoji neki turnir na svakih par stotina godina, tu se odučuje o sudbini zemlje, ti si obeležen i moj stric isto koji je ubio neku obeleženu babu pa idemo da se šibamo za sudbinu sveta". Idi beži. Najgore od svega što likovi to tako jednostavno prihvataju. Šta, pa to je najnormalnija stvar na planeti. Mislim, ljudi veruju i Vučiću, ovo nije tako strašno. 

 


Film boluje od onih propusta koji su karakteristični za scenariste koje baš mrzi da razmisle o tome što pišu. Jednostavno moram da navedem dva primera. Prvi: Ekipa sakuplja te podatke o turniru i šampionima i vidimo gomilu papira na zidu u sobi Sonje Blejd. Elem, kada plamen zahvati te papire ona kaže kako su uništene godine istraživanja. Zaista!?!? U 21. veku svu dokumentaciju držiš na stikerima na zidu? I ti treba da budeš spas ovog čovečanstva. Majko mila. Druga stvar, turnir se bliži. Raiden je okupio ekipu kako bi ih što pre istrenirao za ovo kratko vreme. Ok, onda imaš klasični primer idiotskog drevnog boga kome nije palo na pametd da barem 10 godina ranije, ako ne i od detinjstva, krene u trening. Prvo bi svi oni bili utrenirani kao Novak, agilni kao Rafa i magični kao Rodžer. Ali neeee, veća dramaturgija je u poslednjim momentima kada kao ne znamo da li će svi likovi da otkriju svoje super moći. 

 


Užasava nepostojeća hemija među likovima. Previše je klišea u njihovom stvaranju, previše je šablonskih dijaloga i petoparački humor tu ne doprinosi ničemu. O lošoj glumi sam već pričao. Bukvalno jedina dva lika koja me zanimaju su Scorpion i Sub-Zero, pre svega jer su imali dobru scenu na otvaranju filma. E tu si izgradio neki temelj gde će mi njihovo šibanje značiti. Ostali likovi su jako antipatični i jako mi zvižde jajca za njih. Jednostavno loša gluma i još lošije napisani likovi nisu mogli rezultirati nečim dobrim. Kliše za klišeom za sobom vuče predvidivost i ništa u filmu me nije pozitivno iznenadilo (sem tog otvaranja). Negativci su takođe teška smejurija. Pored toliko boljih mogućnosti, očekivao sam barem pristojnije efekte likova međutim ovi ništa bolje ne izgledaju od onih iz 1995. Negativci bi trebali da nas zastraše. Sub-Zero jeste odličan. Ostali su neubedljivi a naročito baba u crnoj venčanici. Nje se ne sećam iz igrice. A šta, to je Šeng-Tsung? Auuuu. 

 


Sa druge strane moram da priznam da su se trudili da budu dosledni igrici. Nekoliko okruženja je i više nego prepoznatljivo. Šteta što nije bilo još više tih scena poput jedne krakte borbe na mostu. Za jedan Mortal Kombat film, zaista imamo finu dozu krvi, fatalita, magija, likova i film se kako-tako trudi da ne luta u nepoznato. Ono sa čim imam problem, uz činjenicu da skoro ni jedna borba nije naročito izgrađena je i ta što su generalno te borbe ravne. Pod ravne mislim na nezanimljive. Vidno su išli na kvantitet umesto na kvalitet pa im je bilo bitnije da ubace što više kratkih borbi sa jednim memorabilnim momentom i to je to. 

 


Još jedna stvar za kojoj filmu moram da odam priznanje, pokušao je da ispriča priču i složi likove. Ne ne, nije on to uradio ni malo dobro. Naprotiv. Ali je na neki način pokušao da napravi tim boraca. U starom filmu su se oni tu zadesili i eto hajde sad u šibanje. Drugo, ako se vratimo na stari film, nikom živom nije jasno kako je taj turnir koncipiran. Gomila nasumičnih borbi i to je to. Nema žreba, nema plana, nema određenih pravila, nema određenih arena, nema logike. Ovde su lukavo zaobišli celu tu priču pa nas još nisu ni vodili do turnira. Obavili su borbe ranije i to je to. Sa jedne strane to je sigurnije rešenje nego da sada koncipiraju taj turnir ali imamo tu jedan veliki problem. 

 


U čemu je problem? U tome što si ubio gomilu likova. Lepo su tizovali nastavak. Jako pametno i taman da ti zagolica maštu ko glumi Džonija Kejdža. Ali problem je što si ubio toliko negativaca da u narednom filmu moraš: a) da uvodiš nove i da ih zaista predstaviš kao pretnju jer su ovi trenutni bili teški buljson od boraca. b) vaskrsneš stare u nekoj formi što bi bilo jako neozbiljno jer su se em loše borili u ovom filmu, em ćeš to teško da mi objasniš kao logično. Da se ne lažemo, ima tu još dosta prostora za nove likove. Ali opet, moraćeš da praviš novu priču i nove razloge. Što nas dovodi do pitanja, čemu zapravo služi ovaj film. Ovde si mogao da nas uz manje borbi uvedeš u likove i da izgradiš sve te buduće borbe. Nastavak ti je mogao služiti za trijumf. 

 


Kao što rekoh, teško je napraviti normalan film na temu Mortal Kombata. Ali ovde svm video neku nameru što mi zapravo pokazuje da ima nade. Ok, ima nade ako ne daš kompletnim dilejama da ti pišu scenario. Prelep uvod je vodilja kako su trebali da prave film. Na žalost propali su pod težinom očajnih glumaca, užasnog scenarija, previše propusta i neubedljivog bilo čega u filmu. Gomila nasumičnih ideja koje su ili loše ili im nisi dao logičan sled kako bi se primile nisu uspele da iznesu ovaj film ni do nivoa loše zabave poput onog starog. Želeo sam da ovo ispadne dobro pa da dubokim glasom napišem na kraju "Well done" (Dobro, teško bi bilo "Superb") ali ništa od toga. Setite se kada posle rečenice "finish him" niste uspeli da kombinacijom tastera pokrenete fatalit i protivnik se samo srušio u mestu. Upravo taj utisak ispuvka ostavlja i ovaj film.

Zanimljivosti:
Hirojuki Sanada se spremao za snimanje ovog filma tako što je danima igrao Mortal Kombat. Maks Huang je jedan od statista u filmovima Džeki Čena i konstantno je imao ideje kako poboljšati scene borbi. Džo Taslim (Sub-Zero) je morao da uspori prilikom snimanja scena borbi jer je njegova kretnja bila prebrza. Film je inicijalno bio brutalniji ali je režiser odlučio da izbaci veliki broj scena nasilja.

Naj scena:


 

Uvod

Moja ocena: 4/10

среда, 26. мај 2021.

Loong Boonmee raleuk chat / Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives (2010)


 

Alternativni naziv: Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives
Žanr: Drama | Fantastika
Režija: Apichatpong Weerasethakul
Glumci: Thanapat Saisaymar, Jenjira Pongpas, Sakda Kaewbuadee...

Priča:
Čovek koji umire od bolesti bubrega provodi svoje poslednje dane sa porodicom koju čak čine duh njegove žene i šumski duh koji je bio njegov sin.

Moj osvrt:
Ujka Bonmi (ne znam da li se tako izgovara ali ću ga tako zvati) je jedan od tzv. umetničkih filmova. Nemam izražen stav ka takvim filmovima. Naučio sam da ih gledam na utisak bez da pokušavam da otključam svaku simboliku i značenje. Prepustiš se i vidiš gde će te film odvesti. Pa onda uživaš u filmovima poput npr. Borgmana. Nije ti najjasnije šta se desilo ali doživiš ga na jedinstven način i pokušavaš dugo da razmišljaš o njemu. Želiš da ga gledaš opet da možda uloviš još nešto. Znam, većini nije lako gledati tako nešto i to je ok. Stvar je samo da se prepustiš i osetiš film. 

 


Dakle, ne moram da razumem film ali ako je kao takav kompleksan, mora da me natera da razmišljam, da mi usadi želju da ga gledam opet, da ono što sam video mogu da tumačim na više načina. Takav film mora da intrigira, mora da nosi neku boju, neku emociju, nešto što ga izdvaja od drugih. Ujka Bonmi nema ništa od toga. Užasavajuće je naporan za gledanje, ravan celom dužinom trajanja (osim u jednoj kratkoj magičnoj sceni). I onda mi tražiš neko razumevanje i neku opčinjenost dubinom onog što sam video. Ovo me podseća na u narodu vazda omraženog Koelja. U prvim knjigama čovek je pronalazio magiju u običnim stvarima. U poznijim knjigama zbog kojih sam odustao od daljeg čitanja, vidi se da je izgubio magiju i besomučno dodaje filozofiju koja ne postoji, dodaje elemente u koje sam ne veruje i onda ispada da traži magiju u svrabu u mošnjama. Nije ubedljivo. 

 


Nema veze što je ovaj film pravljen pomoću štapa i kanapa. Postoji toliko filmova sa ekstremno malim budžetima koji su uspeli doneti nešto veliko. Bitna je ideja kojom ćeš da vežeš ljude za ekran i bitna je dinamika. Ima filmova koji su jako spori. Recimo Roma mi pada na pamet ali taj film, koliko god užasavajuće sporo razvijao priču, pršti od emocija. Nudi neku nagradu na kraju. I dalje mi je lik te služavke jako drag. Ujka Bonmi to nema. Bukvalno me zabole za bilo kog od ovih likova. Nisu uspeli da im posvete dovoljno vremena da bi njihov život bio iole važan. Zašto je to bitno u nečemu što je umetnički film? Pa ovde je taj "život" zapravo jedan od hajlajta. Tek na nekoliko sekundi mogu da osetim šta je bitno u životu ovog čoveka. Ujka Bonmi zahteva ogromno strpljenje ali to što sam čekao nije rezultiralo nečim što me je zaintrigiralo. 

 


Ono što je jasno u filmu, on je velika posveta prirodi. Ima momente koji su obećavali: uvod, scena sa princezom i ratnikom, delić scene u pećini. To je nešto na šta je film mogao više da igra. No u svakoj sceni sem na kraju imamo prirodu. Šuštanje lišća se čuje non stop, ako smo u sobi vidimo zelenilo kroz prozor, kada nas priča vodi na posao koji se odvija i on je u prirodi. Kako naslov kaže da se neko seća svojih prethodnih života, i ti životi su vezani za prirodu. Sin koji se pojavljuje je zapravo neki duh iz prirode. Jasna je povezanost čoveka i prirode. Čak i scena u pećini izgleda kao rađanje čoveka i to rađanje potiče iz same prirode. Tako da je jasna ljubav koju ova priča ima za prirodu i koliko je priroda važna za nas. 

 


U najboljoj sceni u filmu imamo princezu i zaljubljenog ratnika. I tu imamo možda i najvredniji momenat kada se vidi da se ljudi vezuju za masku. Ratnik nije opčinjen princezom kao ženom već tom njenom titulom i nedodirljivošću što je poražavajuće za nju samu. I onda krećemo u prelepu scenu gde se ona prepušta prirodi. Ok, ta scena je otišal možda predaleko ali bez obzira na to, pred prirodom smo ono što jesmo. Priroda nije impresionirana titulama već nas prihvata onakve kakve jesmo, kakve nas je rodila. Mi smo njen deo i ta ljubavna scena nije trebala imati ribu ali odnos ove žene sa prirodom govori dosta. Nadovezaću se na ovo sa još jednom scenom kada čovek pokazuje sve što ima i to je stalo u plastičnu kesu. Kada je već došao do kraja svog puta, to pokazuje koliko je taj imetak zapravo mali ali i nebitan. On se i ne osvrće to već samo ja ključne momente u svom životu. 

 


Kako se uključujemo u poslednje dane života glavnog junaka ove priče, pojavljuju se duh njegove supruge i taj šumski duh koji je nekada bio njegov sin. I tu film može da nam priča priču o tim narednim životima. Ovde je ostalo na tom potencijalu. Vidimo fascinaciju prirodom i razloge zašto je momak na kraju postao taj šumski duh ali nam se ne priča puno o duhu supruge. Ok, ona kaže u jednom momentu da se duhovi vezuju za ljude a ne za stvari ali opet... Sve je to nedorečeno. Film traje dva sata i zaintrigira sa određenom temom a potom davi odsustvom dinamike i predugim prelaskom na ostale stvari koje zaista nešto govore i znače. Postoje stvari koje treba da usporiš kako bi stekli neki utisak. Pogledajmo Odiseju u Svemiru, toliko je scena koje traju dugo ali čoveče, mogao bih ih gledati sa uživanjem da traju još toliko. Ovde je sve to nepodnošljivo sporo i beznačajno. 

 


Braćo i sestre, verujem da postoji razlog zašto je ovaj film dobio Zlatnu Palmu. Na žalost, ja ga nisam pronašao. Postoji toliko filmova koji su teški za gledanje ali opet mogu im se vratiti nekada. Ovaj to nije. Postoje filmovi koje ne razumem u potpunosti ali su i te kako vredni narednog gledanja, ovaj nije takav. Ne vuče me ničim da ga gledam ponovo. Sem nekoliko svetlih momenata film nije uspeo da me zaintrigira niti uvuče u priču. Kada sam pomislio da je na pravom putu i da ima nešto što može da razvije, brzo je odustajao od toga ne prelazeći ni na šta određeno već traćeći toliko dragocenog vremena. Premalo je ovde sadržaja za skoro dva sata filma. Da je ovo kratki film, bio bi značajno vredniji pažnje. U ovoj formi, iziskuje previše strpljenja i tolerancije a premalo nudi kao nagradu.

Zanimljivosti:
Prvi Tajlandski film koji je dobio Zlatnu Palmu. Publika je odlazila iz sale posle 6 minuta filma.

Naj scena:


Prepuštanje prirodi

Moja ocena: 4/10


петак, 14. мај 2021.

Slumdog Millionaire (2008)

 

Kod nas nazvan: Milioner sa ulice
Žanr: Drama | Ljubavni
Režija: Danny Boyle, Loveleen Tandan
Glumci: Dev Patel, Freida Pinto, Saurabh Shukla...

Priča:
Tinejdžer iz Mumbaija se priseća stvari iz života kada ga optuže da je varao u kvizu "Ko želi da postane milioner?".

Moj osvrt:
U akciji "repriziramo filmove koje nismo voleli", posle Američke lepote došao je na red i Slumdog Millionaire. Zašto nisam voleo ovaj film? Više je razloga a centralni je ljubavna priča koja mi se uglavnom nije dojmila a nafilovana je gomilom patetičnih scena i scenica. No, kao i kod prethodnih repriza i ovde mi se krajnji utisak donekle izmenio. Doduše ne značajno ali opet, film je prihvatljiviji nego što mi je bio ranije. I dalje smatram da je ovo vazda precenjen filmić ali opet, ima svoje momente koji su jako upečatljivi i ima onih zbog kojih ćemo se osetiti lepo. 

 


Gledajući prvu polovinu, ovo je odličan film. Sviđa mi se kako nam kroz svaku scenu govore više stvari. Recimo kada klinci beže od policije imamo tu neku zabavnu akciju i vesele klince što uvek želimo videti. No kada se kamera udalji i vidimo gde klinci jure, gde obitavaju u svom detinjstvu i gde žive, ne može da nam bude svejedno. Gledajući te ruševine nesreća ove dece i te kako dolazi do izražaja. Sa te strane, Slumdog Millionaire poprilično liči na City of God. Čak bih rekao da je uticaj očigledan. No, City of God te uhvati, pretuče, polomi, sažvaće, ispljune i ostavi te tako. Ne osećaš neku nadu već samo tragediju čovečanstva. Slumdog Millionaire je išao ka tome ali je ipak umotao sve to u šareni papirić tako da se ne vidi trulež. Lepota prevladava. I to je ok. Volimo da nas film oraspoloži. Ali istina je daleko negde. No bajke svakako prijaju. 

 


Postoje stvari koje će nas neupitno zainteresovati. Recimo sportski filmovi, sudske drame i slične stvari. Koliko god ti filmovi umeju biti trubadurski, osim ako ih ne prave totalne budale, zanimaće nas rezultat suđenja ili utakmice. Ljudi vole takmičenja, ljudi vole pobednike. To je to. Uzeti svetski poznati kviz kao nešto što ti vozi film je iskusan potez. Kvizovi su za nas gledaoce popularni iz više razloga: takmičenje, provera znanja, šansa da se osvoji nešto što nisi mogao ni da sanjaš. I mi ćemo gledati ovaj kviz navijački, pogotovu što nam se njegovi kreatori smešno predstavljaju kao ljigavi negativci. Zanimaće nas da li će heroj da pobedi i naravno, da li ćemo znati odgovore na pitanja. Tako da je sam kviz bio sigurica. No ono što je Deni Bojl genijalno iskoristio je to da nam za svaki odgovor na pitanje nudi životne scene kako je došlo dotle da glavni junak dođe do znanja. I svaka scena je upečatljiva na svoj način, pogotovu one u prvoj polovini filma. Tako da respekt za koncept. Lako ćeš privući ljude da ovo gledaju. 

 


Već sam nagovestio šta je to što mi je prvo zasmetalo. Nije nešto preko čega ne može da se pređe ali opet... Vi koji ste gledali "milionera" kada se prikazivao u zemljama bivše Juge, možete li da zamislite Ivana Zeljkovića ili Tarika Filipovića kao ljigavca koji će da prijavi nekog uspešnog takmičara da je lažov i policiju koja će da hapsi učesnika bez ikakvih dokaza? Meni je to i više nego besmisleno. Nemojte molim vas "ali ovde je reč o Indiji" jer onda imamo taj potcenjivački stav prema jednoj naciji. Ako ne volite da vašu naciju gledaju sa potcenjivanjem i podsmehom, ne radite ni vi to drugima. Mislim super je to što glavni junak razoružava zle policajce istinom. Sve je to bajno i sjajno. Ali su mi razlozi za hapšenje i mučenje neubedljivi. Potparački mi je taj duel između zlog voditelja i dobrog takmičara. Takve stvari koristiš da izazoveš bes kod gledaoca i ništa drugo. Taj negativac zaista ničemu ne znači i ništa ne govori. Ne vidim zašto bi njegova pobeda bila u tome da momak ne osvoji ništa. 

 


Najupečatljiviji momenat filma su scene kada vidimo kako su jadna deca iskorišćena. To je onaj momenat kada se po ko zna koji put zapitamo kuda je ovaj svet otišao. Ali već sam pisao o tome u Blood Diamond, svet jednostavno zabole patka. Premalo je empatije. Sve dok problem nije pred našim vratima, on zapravo ni ne postoji za nas. Šokiramo se, bude nam žao i to je najviše što uradimo. No mnogi pređu preko takvih stvari kao da ništa nije bilo. Tužno je kada shvatiš da je toj deci jako malo potrebno za osmeh a još tužnije kad shvatiš koliko nemaju a koliko smo mi blagosloveni. I tu me je film potresao i prilično oneraspoložio. Kao što rekoh, nemam ništa protiv lepe priče ali čini mi se da je ovde previše pobegao od onog u šta je trebalo jako upirati prstom. 

 


I upravo posle tog momenta film postaje previše mlak. Baš kada sam imao taj utisak kao u City of God, Slumdog Millionaire okreće ka zabavi i ka ljubavnoj priči koja nije baš najsjajnije izneta. Ovde su krenuli da prave negativca od voditelja milionera što je baaaaš jeftin potez. Potom, imamo gomilu klinačkog zezanja i zevzečenja. Mislim, povremeno je to ok. Recimo scene gde se klinci snalaze da zarade nešto ali tu se ide u potpunu krajnost i film više ne šeta po ivici komedije već baš postaje sprdnja. Da su scene pre toga bile nešto blaže, možda bi ovo prošlo bez trzavica ali ovo se naslanja na scenu gde je detetu naneseno veliko zlo. Ne mogu da se primim na smešne fore i fazone ako sam gledao jadno dete minut pre toga. Film kao da mi kaže "jebigica, dešavaju se takve stvari ali vidi sad ovo kakva je ovo zajebancija". Ne ide to tako, braćo i sestre. 

 


E sad o toj ljubavnoj priči. Svi vole ljubavne priče ako su one servirane lepo, ubedljivo i sa minimumom ili umerenom dozom patetike. Ovde imamo previše tih loših stvari koje ova veza doživljava. Prvo je to neko bratovo izdajstvo koje mi je došlo niotkuda. Brat rizikuje život zbog brata i onda mu zabija nož u leđa. Hoće to ali takve priče se u našem narodu nazivaju "sapunice". I to nije bilo dovoljno već posle svih nevolja imamo situaciju gde devojka postaje mafijaševa žena. Zaista??? Samo sam čekao da momak zapeva legendarnu pesmu Milana Babića "Baš mi se ne da". Jednostavna potraga je dovoljna, bez ovolikih problema i komplikovanja. Pronalazak može da bude jako emotivan bez svih tih smicalica. Sećam se da mi je Wicker Park ostavio sjajan utisak na kraju. (Kasno sam saznao da je to rimejk pa ako je loš film u poređenju sa originalom, prihvatam kritike.)

 


I sam dijalog ovde ne radi posao. Ona je jadna, pretučena u rukama mafijaša i kada joj momče ponudi da beže, ona ga pita "od čega ćemo živeti". Wat??? Jel ugnjetavanje, nesreća i batine postanu prihvatljivi kad imaš love od koje ćeš da živiš? Ova scena je započela jako loše ali hajde da pređemo preko ovoga. Scena se nastavlja pogledom koji je sve rekao. Nije potreban dijalog. Sve je tu. Iiiiiiiiii onda momak kaže "od ljubavi". Jel vidite kako je malo potrebno da odličan ljubavni momenat odleti u patetiku. Bukvalno ti nije potreban dijalog ali ti ga ubaciš da bi to bilo upečatljivije. Ovo je kretenski na toliko nivoa. Ima još tu fila sa klišeiziranim "zaboravi me" porukama itd. Na kraju jedini normalan dijalog ispada onaj kad se nenadano čuju u TV programu. Manje više ništa nisu rekli jedno drugom ali sve je rečeno. Tako se pravi scena. One ranije nisu baš lake za gledanje. 

 


Rekoh već, prvi deo filma je odličan, drugi je sa dosta jeftinih fazona oborio utisak. Film jako brzo iz tragedije prelazi u veselje i to mi se nikako nije svidelo. Ljubavna priča je prekomplikovana i nafilovana lošim dijalozima i klišeima svih vrsta. Aliiii za razliku od prvog gledanja, moram da priznam da mi je ovo repriziranje prijalo. Da, Slumdog Millionaire jeste precenjen. Ali opet, ima dovoljno upečatljivih scena koje imaju zavidan kvalitet. Zabavan je od prvog do zadnjeg momenta i na kraju ostavlja nam neki lep utisak. Ok, laže nas ali opet, neke laži nam namaknu osmeh na lice. Kada sam prvi put gledao, Dev Patel mi je delovao nekako smušeno. Sad mogu da kažem da je odličan. Ubedljiv je i jasan je karakter ovog čoveka od prvih godina do ovih koje sada gledamo. Mislio sam da će mi ova repriza teško pasti. Drago mi je da sam pogrešio.

Zanimljivosti:
Deni Bojl je ostavio novac za tri glavne uloge klinaca i oni će dobiti taj novac kad završe osnovnu školu. Takođe, plaćen im je prevoz u školu sve dok je ne završe. Ovo je prvi strani film koji je dobio oskara. Prve uloge na filmu za Deva Patela i Fridu Pinto. Oni su bili par i u stvarnom životu do 2014. Mercedes je tražio da se njihov logo ukloni iz svake scene gde se automobili pojavljuju u siromašnim delovima grada.

Naj scena:


Darshan Do Ghanshyam

Moja ocena: 7/10


субота, 8. мај 2021.

Close Encounters of the Third Kind (1977)

 

Kod nas nazvan: Bliski susreti treće vrste
Žanr: Drama | Naučna Fantastika
Režija: Steven Spielberg
Glumci: Richard Dreyfuss, François Truffaut, Teri Garr...

Priča:
Život Roja Nirija, električara, okreće se naglavačke posle susreta sa NLO

Moj osvrt:
U akciji "repriziramo filmove koje smo voleli" došli smo do Spilbergovog, opšteobožavanog sci-fi ostvarenja. Mnogi ljudi imaju strah da repriziraju nešto što su voleli kao klinci. Ja naprotiv. Obožavam reprize klinačkih fascinacija. Recimo Clash of the Titans mi je i dan danas opasan film. Kickboxer sa Van Damom mi je bolji od svake današnje usrane akcije. Ukakim se od straha kad god gledam Omen. Čak i užasni filmovi poput Crvene Sonje mi nisu gubljenje vremena. Ima tu još doooosta stvari koje želim da pogledam. Tu su klasici poput Robot Jox (1989), Arena (1989) itd. Jednostavno ta klinačka ljubav prema tim (ne)delima i dalje živi tako da mogu samo da se radujem gledanju. No, Bliski susreti je ipak čuveniji film od ovih pomenutih pa stoga spektakl mora da bude veći. 

 


Potpisujem, od svih filmova koje sam naveo u prethodnom pasusu, ovaj film je verovatno najgori mogući. Ovo je loš film. Ovo je film bez priče, bez ideje, bez likova, bez objašnjenja, bez trunke logike. Ovo je dosadan film koji nema nikakav sadržaj. Iskreno, ne razumem kako sam bio fasciniran svim ovim. Ok, bio sam klinac a tada nije bilo ni briga ni pameti. Ali opet, kako nisam prekinuo ovo posle pola sata i otišao da se igram sa onim metalnim ratnicima iz kinder-jaja, zaista mi nije jasno. Kada razmišljam o filmovima, ovaj je ubedljivo najgora klinačka ljubav koju sam imao. Reprizirao sam He-Man crtaće nedavno. Imaju više smisla, priče, drame i atmosfere od ovog filma. Upozorenje. Spojleri će da pršte na sve strane mada je teško nazvati spojlerima bilo šta u filmu koji nema ništa. 

 


Moram da priznam, početak me je opet "naložio". Misteriozne pojave brodova, aviona i raznoraznih artefakata iz prošlosti su zaista dobar mamac. Ali kada saznate odakle oni ovde, kako su nestali, zašto su vraćeni, nećete baš biti oduševljeni. Čekaj, šta, nećemo saznati to nikada? Čekaj pa zašto je vanzemaljcima trebalo to? Da spreče rat? Da spreče otkriće nečega? Da spase nekog? Gde su uštekali to i kako je ostalo očuvano do dana današnjeg da i dalje radi? Zašto su sada vratili? Jesu li to iskoristili za nešto? Jesu li ispitali, napravili "mejd on mars" verziju toga pa prodaju ispod cene? Da li su se vozali tamo negde pa izgustirali dobrano? Da li su pimpovali te brodove i avione pa sad oni idu i lete ko popizdeli? Ma ništa. Eto ih na početku, pojave se i to je to. Ništa drugo ne saznajemo do kraja. Čemu onda to služi? 

 


Likova nema. Mislim ima ali ovo je nešto što nije ni moralo da nam se servira. Prvo su mi išla na nerve ta konstantna porodična trvljenja i netrpeljivosti. Čemu to služi? Ničemu. Nema ovde drame. Likovi su ravni kao zaleđeno jezero. Ali hej, hajde da guramo tu non stop neku decu koja se dernjaju i bračne sadrugove koji se ne razumeju ni kada požele dobar dan jedno drugom. Kako da se povežem sa likovima koji su tako napravljeni da nam samo idu na nerve. O njima ne znamo ništa od prve do poslednje scene. Kako onda da me zanima njihova drama i motivisanost da urade nešto. Odakle želja glavnog lika da ode sa vanzemaljcima na putovanje? 

 


Pojave se vanzemaljci. Veliki broj ljudi ih vidi. U celom gradu nestaje struje. Vanzemaljci su ogromne svetleće letelice na nebu. Iz cele ove priče, jasno je kao dan da nikom nije moglo ništa da se učini. Oni su tu. Nema dileme, nema diskusije i nema potrebe da se bavimo tim da li oni postoje. But nooooooo. Hajde da naguramo 2 sata filmu koji ima sadržaja za 3 minuta. Postavlja se pitanje da li su ljudi videli to što su videli. Booooring. To ima smisla ako praviš priču oko toga da li vanzemaljci postoje ili ne. Ovde postoje, videli smo. Ovo je kao da mi praviš veliki dokumentarac koji treba da dokaže postojanje čudovišta iz Loh Nesa. Dokumentarac traje 2 sata. U prva 2 minuta mi pokažeš čudovište i kažeš da zaista postoji. I onda ostalo vreme gledamo ekipu kako traži to čudovište ne pričajući ni o čemu posebnom osim što se kenja po ovima koji smatraju da postoji. Čemu služi ostatak filma? 

 


Ali neeeeeee. Hajde da idemo još dublje u to. Nepoverenje se odražava loše i po porodične odnose. I cela priča postaje lična tako što vanzemaljci odabranim ljudima u glave usađuju viziju odsečenog stojka. Prvo ova dramaturgija vezuje dvoje odabranih koji su imali viziju zanemarujući porodične odnose. Drugo, glavi lik ludi ni iz čega praveći formu odsečenog stojka na sve strane. Čemu to služi? Ali ali ali outsideru, to vodi ka klimaktičnom finalu gde se vidi šta je taj odsečeni stojko. E sad da vam čika outsider dokaže koliko je ovo idiotski. Prvo, troši se naše vreme ni na šta. Na budalu koja formira taj oblik u čemu stigne. Pre ću da gledam neko lepo žensko čeljade koje vaja ćupove nego ovo sranje. Drugo, čemu služe ovi odabrani? Na kraju se ispostavlja da su svi znali da za dolazak vanzemaljaca i spremali se za komunikaciju sa njima. Čemu je onda služilo usađivanje slike u glave nekolicine njih od kojih su dvoje došli do kraja od kojih je samo jedan bio taj koji je otišao sa njima? Zašto su ti odabrani zapravo odabrani? Šta ih razlikuje od drugih? 

 


Komunikacija sa vanzemaljcima je posebna priča. Tu vidimo da je ovo prvi dolazak i dve strane pokušavaju da komuniciraju. Paaa komunikacija izgleda kao da si stavio legendarne Boru Dugića i Bokija Miloševića jednog naspram drugog i rekao "majstori, improvizujte neke melodijice". Vazda precenjeni Arrival je utrošio silno vreme na ostvarivanje komunikacije i izneo je to dobro. Ovde imamo svirku na obe strane. Šta to znači? Koga boli patka, čuj melodije i preposti se sviranju odsečenom stojku. Ali outsideru, tu postoji nešto transcendentalno što ti ne razumeš. Šta znam, ako si hteo da ih impresioniraš tonovima, mogao si dovesti Džona Lorda. Kontam da bi ih usrao od oduševljenja na klavijaturama. 

 


Rekoh da je ovo prvi dolazak vanzemaljaca jer eto učimo komunikaciju sa njima. 2 minuta kasnije iz svemirskog broda izlaze ljudi koji su nestali jako davno pri čemu naši likovi precrtavaju na tabli svakog ko se vratio. Čekaj, znali samo sve vreme da su ti ljudi oteti. Hm. Čudno zar ne. Ali ček, spremili smo i novu grupu koja će da putuje prostranstvima svemira. Zašto? Jel imamo dogovor o studiranju u inostranstvu? Jel moguće da smo možda jeftina radna snaga za vanzemaljce? Jel šaljemo ekipu da nešto nauči? Što oni ne ostave nekog pa da imamo razmenu studenata? Fuck you that is why. Eto, grupa ljudi se vratila, druga otišla. Zašto moraš da znaš? Koristi maštu. Aha evo koristim je i maštam kako ovaj odron od filma nikada nije snimljen. 

 


Evo razmišljam šta bih mogao da pohvalim u filmu. Sem tih prvih momenata kada se misteriozno pojavljuju avioni i brodovi iz prošlosti, ama baš ništa. Ne mogu ni Drajfusovu glumu da pohvalim jer glumi totalnog, nebitnog idiota. Nema nikakve posebne ideje oko koje se vrti film. Film nije uspeo da ispriča ama baš ništa. Dao nam je seriju trikova, davio i gnjavio dok nije prikazao skrnave vanzemaljce i to je to. Ovo je prvi put da sam zažalio što sam pogledao nešto što sam voleo kao klinac. Kontam, tad nas je bilo lako prevariti. Danas ovo nije zastarelo već sam samo uspeo da vidim o kakvom dosadnom smeću se radi. Neke stvari treba ostaviti u prošlosti i sećati ih se kao dobrih. Ova nije takva. Ovo je valjalo izvući iz prošlosti  i izbrisati tu davnu fascinaciju. Nije je vredan.

Zanimljivosti:
Dok glavni lik pravi odsečenog stojka od pirea, ćerkica kaže  "There's a dead fly in my potatoes." To nije postojalo u scenariju ali su odlučili da se zadrži u filmu. Kjubriku se svidela gluma Keri Gufija (dečak) tako da je želeo da ga uzme za ulogu Denija Torensa u Shining ali to se nije ostvarilo zbog rasporeda snimanja. Spilberg je izjavio da mu je snimanje zadnjih 35 minuta ovog filma bilo najteže u karijeri (kao i meni gledanje istih). Spilberga je na ovaj film inspirisao događaj iz detinjstva kada su ga roditelji u sred noći odvezli na mesto gde su se svi okupili da gledaju meteorsku kišu. Rej Bredberi je rekao da je ovo najbolji sci-fi film ikada.

Naj scena:


Misterija na početku.

Moja ocena: 3/10