Obavestenje

Obaveštenje: Listu sa vašim predlozima možete videti ovde .

уторак, 22. март 2022.

Toy Story 2 (1999)

 

Žanr: Animirani | Avantura | Komedija | Porodični | Fantastika
Režija: John Lasseter, Ash Brannon, Lee Unkrich
Glumci: Tom Hanks, Tim Allen, Joan Cusack...

Priča:
Kada Vudija ukrade kolekcionar igračaka, Baz i njegovi prijatelji kreću u avanturu da spase Vudija pre nego što on postane vlasništvo muzeja igračaka.

Moj osvrt:
Toy Story 2 kreće akcijom sličnom onoj koju smo gledali u prvom delu - spasavanjem prijatelja. Zli jezici bi rekli da je ovo recikliranje ideje ali ne idimo tako daleko. Iako u većem delu filma gledamo spasavanje uslovno rečeno, glavnog lika, film otvara Vudijevo žrtvovanje za drugara ali ta igračka nije jedna od poznatih - ova je čamila oštećena na jednoj polici. Kao što rekoh nedavno, u animiranim filmovima je bitno i koje vrednosti se prodaju klincima. U svetu postoji jedno carstvo, u njemu caruje drugarstvo je jedna od najlepših ideja. Da, znam, nastavak filma se pretvara u spasavanje Vudija od strane ostatka ekipe ali to nije glavna stvar već ono što nam Toy Story 2 priča uz put. 

 


Ne sećam se da li sam o tome pričao kada sam pisao o prvom delu ali genijalnost ideje ovih filmova je davanje emocija igračkama. Zašto mislim da je to genijalno? Zato što kada smo deca, mi te igračke posmatramo kao najbolje drugare. Pokrivamo ih kada ih stavljamo da spavaju, spavamo sa njima, kupamo se sa njima, patimo kada su pokvarene. Mi im zapravo dajemo osobine živog bića. Film je to samo otelotvorio i podigao na viši nivo - ne samo da su žive, već mogu da osećaju. Kada je ovo u pitanju, Toy Story 2 odlazi korak dalje u poređenju sa prvim delom.  

 


U prvom delu smo kao opasnost imali nevaljalog klinca koji uništava. To je destrukcija. Kod igračkica ona će dovesti do straha. No destrukcija nije sveprisutna. Dovoljno je da nema bezobrazne dece u okolini. U Toy Story 2 kao potencijalnog neprijatelja imamo nešto što je neminovno - dečije odrastanje. Momenat u kom igračke ne budu ono čime se dete bavi je momenat u kom je isto to dete odraslo. Strah od uništenja je ovde zamenjen strahom od napuštanja. U slučaju igračkica, prijatelji ti mogu pomoći da izbegneš destrukciju. Problem je što je napuštanje od nekog koga voliš bolno a ovde i jako neminovno. No film je pametno išao ka svetlijim tonovima. Ne treba puno sekirati klince, zar ne. 

 


Još jedna sjajna paralela koju Toy Story 2 pravi je odnos između dečije igračke i kolekcionarskog primerka. Ne bih išao na to da su kolekcionari odvratni. Ne priča to ovaj crtać. On govori koliko su odvratni likovi koji na sve gledaju bez emocija i kroz zaradu. Ovde je to čovek koji želi da proda Vudija kolekcionarima tj. muzeju. Možda su trebali malo dalje otići i prikazati divljenje igrački kao kolekcionarskom predmetu. To je skroz lep odnos prema igrački. Ali onda bi tek bilo zanimljivo poređenje sa dečijom igračkom. Zašto? Zato što bi obe stvari bile jako lepe ali i tu prevagnulo nešto što je najlepše na svetu celom - dečija sreća. 

 


Koliko god to zvučalo čudno, ovde bih se vratio na neki od Resident Evil filmova. U jednom od njih vidimo kako je glavni lik kloniran u stotine primeraka. I upravo to oduzima jedinstvenost liku. To je bio momenat u kom sam totalno izgubio interesovanje za bilo šta u tom filmu i bilo kakvu konekciju sa glavnim likom. Ovde dolazimo do scene gde vidimo na stotine Baz lutaka. To je ok jer on je samo igračka koja se masovno proizvodi i prodaje. No ovde za nas postoji samo jedan Baz. U čemu je onda razlika između ove situacije i one pomenute u Resident Evilu? U čemu je razlika tamo između prave Alis i gomile klonova. Nema je. Prava Alis više nije jedinstvena. Nebitna je. Zamenjiva. Šta je ovde razlika između Baza kojeg smo ranije gledali i ovih novih. Novi imaju napredniji pojas sa novim funkcijama? Naravno da nije to. Originalni Baz je Endijev. On pripada detetu. Koliko god ovaj drugi bio simpatičan, originalni Baz je taj koji je usrećio dete. Zato je on taj kojeg volimo. 

 


Moram da pomenem timski rad. Pričao sam već o tome kada sam pisao o How to train your dragon. Ali opet moram da povučem paralele. Tamo su tek na kraju shvatili da je timski rad nešto što nas vodi ka uspehu i tek tada su nam pokazali da svako ima ulogu. To je bio fini obrt. No ovde bih dao prednost Toy Story 2 iz prostog razloga što bi sve lepo što se dogodilo u filmu bilo nemoguće bez bilo koga od ovih likova. Ne postoji lik koji nije pomogao u celoj ovoj priči. U svakom segmentu je neko ključan za uspeh misije. Povucimo sada paralelu sa dečijom igrom. Svaka igračka ima svoju ulogu - čak i one koje su negativci. Svaka igračka donosi sreću u nečemu što je jedna od najvećih magija našeg života - u igri. 

 


Moram da priznam da se nisam radovao ovoj reprizi. Iskreno, prvi put kada sam ovo gledao nije me film tako privukao i nisam uživao u njemu. Sada kao odrastao vidim ono što je trebalo videti. Da, premisa jeste jednostavna - igračke idu u misiju da vrate svog izgubljenog drugara. Ali upravo tom jednostavnom pričom koja nikada ne preuziuma primat nad suštinom, Toy Story 2 uspeva da nam posadi u glavu toliko usputnih priča, poruka i paralela. Tako dobro se igra našim emocijama i ostavlja toliko prostora za nove priče. I tu upravo dolazi priča o odrastanju - nešto što je neminovno bolno. No to je tema nekog našeg budućeg razgovora. Do tada ima vremena. Do tada, evo kratke priče o mojoj najdražoj igrački. 

 


Sa dve godine sam dobio plišanog medu. Dobio sam ga od tete iz Švajcarske. To je bio moj nerazdvojni drugar. Ako se nisam igrao sa njim, bio je tu da me gleda kako se igram. Imam fotografiju u nekom starom albumu na kojoj smo mala seka, ja i on koji sedi između nas. Spavao sam sa tim medom, pokrivao ga pred spavanje. Tata mi je pričao da kada bi noću došao da me obiđe, proveravao je da li sam ja pokriven i čak pokrivao i medu da kada ustanem, vidim da se i on nije otkrio. Čak mu je mama obukla odelce koje sam ja nosio kao beba. Kako sam odrastao, naravno nisam više spavao sa tim medom ali je uvek bio prisutan u sobi u kojoj spavam. Uvek je sedeo u nekoj fotelji, nekoj stolici ili krevetu. Ovde se zastavljam. Zašto? Zato što je nastavak ove priče vezan za neki drugi film. 

 


Dotle, prisetite se nekih vaših dragih igračaka. Ispričajte mi nešto o njima, koliko god bilo blesavo i smešno. Raspišite se. Verujte mi, podsetićete mnoge na davno zaboravljene igre. Oraspoložićete ih i nabaciti im osmeh na lice. Možda je to najveća glupost koju napravimo u životu, taj momenat u kom prestanemo da se igramo, u kom prestanemo da maštamo. Ako imate dete, ne dajte mu da prestane da se igra. Nek njegova mašta živi. Nek njegove igračke budu neprocenjive. Učinićete im uslugu. Biće srećniji a to je veliko, baš veliko... To infinity and beyond.

Zanimljivosti:
Tokom produkcije, neko je slučajno izbrisao 90% materijala sa snimanja. Animatori su pokušali na sve načine da povrate to što je napravljeno ali nisu uspeli. Srećom, tehnički direktor Galin Sasman se porodila u vreme snimanja pa je ponela materijal sa sobom kako bi radila na njemu od kuće. Tako da je zahvaljujući njoj film spašen. Scena Vudijeve noćne more je ideja koja nije iskorišćena za prvi film. Henks (Vudi) i Alen (Baz) su zajedno gledali Džesinu pesmu prvi put i obojica su plakali. Toy story 2 ima više referenci na film A Bug's Life (1998).

Naj scena:



Džesina pesma

Moja ocena: 8/10

уторак, 15. март 2022.

Delicatessen (Marc Caro, Jean Pierre Jeunet, 1991) – okusi bolje sutra


Boris Tiosavljević

     U potrazi za poslom, bivši cirkuski izvođač, Louison (Dominique Pinon), pojavljuje se u istrošenom stambenom bloku koji nastanjuje gomila čudaka koji preživljavaju u katastrofom razorenom svetu. Ova nadrealna crna komedija prati njihov svakodnevni život u zgradi koja u prizemlju ima naslovnu mesaru/prodavnicu suhomesnatih proizvoda. Stanodavac Clapet (Jean-Claude Dreyfus) je istovremeno i njen vlasnik. Ovo je od ogromnog značaja u svetu gde je meso čist luksuz te ga on, usled devalvacije novca, prodaje stanarima u zamenu za biljno seme. U takvoj situaciji, Calpet vlada zgradom i njenim žiteljima gvozdenom pesnicom, ili u ovom slučaju, čeličnom satarom. A kada mesa ponestane, improvizacija znači da će jedan od njegovih pomoćnika, u uzaludnom pokušaju da pobegne u kanti za đubre, završiti kao supstitut za šunku. Ili da će na meniju biti tašta jednog od stanara koji ne može da isplati kiriju. Julie (Marie-Laure Dougnac), zgrožena očevim postupcima koliko i poštarovim (Chick Ortega) udvaranjem, razvija romansu sa dobrodušnim ali naivnim Lousionom. Shvativši da će on sledeći pod sataru, ona bezuspešno moli oca da mu poštedi život te se u očajanju okreće tajnom pokretu otpora Triglodita koji sada imaju zadatak da, u zamenu za zrnevlje kukuruza, kidnapuju Louisona i tako ga otrgnu kandži kanibalističke mašinerije. Pandorina kutija se otvara... 

 


     Mesto dešavanja je ratom razorena Francuska i uvodna scena to odlično oslikava. Sve je tamno i mračno, ulice su puste i posute đubretom, ograde pokrivljene, zgrade poluporušene. I sama atmosfera je takva, sa naglašenom žutom bojom, svojvrsnim smogom koji se provlači kroz svaki kadar, u mnogo čemu nalik na prugu sa patrolama iz Stalkera (1979) Andreja Tarkovskog i naglašava da je i ovde vazduh toksičan i smrtonosan.

 


     Ne možemo biti potpuno sigurni kada se radnja dešava, jer nam vizelni motivi (odeća jedina dva deteta u filmu, garderoba koju nosi Julie, televizori sa crno-belom slikom...) govore da je u pitanju posleratni period. Međutim, pomenuti Trogloditi deluju kao omaž na francuski Pokret otpora, što evocira ratne 1940-te. Sam period je značajan za razvoj najbitnijih tema filma, a to su raspodela hrane ugroženima, tajni, podzemni pokreti (otpora) i raznovrsne metode ubijanja.

 


     U vezi sa prvom temom, ona je namerno prenaglašena motivom kanibalizma. Ne samo da kasapin stanarima prodaje ljudsko meso već su oni toga i svesni ali ne mare mnogo. To govori o očajnim uslovima i gladovanju za vreme i nakon Drugog svetskog rata. Ovo nam dodatno stavlja do znanja sam Lousion pričom o njegovom partneru u cirkuskim tačkama, šimpanzi Livingstonu. Živahni majmun je jednog dana misteriozno nestao da bi kasnije bili pronađeni samo njegovi oglodani ostaci.

 


     Tajni pokreti otpora savršeno se uklapaju u priču i vremenski period jer su upravo i nicali kao odgovor na brutlnosti Hitlerovog režima u okupiranim zemljama. Činjenica da su Trogloditi iz kanalizacije ispod zgrade vegeterijanci dok su stanari iznad mesojedi dodatno podcrtava kontrast između fašista i boraca za slobodu, koje oni predstavljaju. Tajne operacije i špijuniranje su prikazani i kroz mnogobroje audio-vizuelne motive kao što su senovita kanalizacija i rezonirajuće cevi koje s lakoćom prenose sve zvuke i olakšavaju prisluškivanje.

 


     Na kraju se nameće i možda najznačajnija tema, ubijanje i mnogobrojni načini da se ono počini, kao što u toku Drugog svetskog rata i jeste, naročito nad Jevrejima. Upravo ovde najviše dolazi do izražaja crnohumorni stil filma, kada u više navrata (naizgled) neurotična gospođa Interligator (Silvie Laguna) neuspešno pokušava da izvrši samoubistvo. Svaka (komplikovana) metoda koju koristi odraz je neke od onih koje je i Hitler koristio. Prvo pokušava da platnom koje prolazi kroz mašinu za šivenje povuče lampu u kadu sa vodom u kojoj sedi. Onda podmeće glavu ispod šivaće mašine koja visi s plafona. Na kraju pokušava da uposli nekoliko tehnika ispovremeno – pokušava da se ubije pilulama, vešanjem, puškom i gasom dok na podu lagano gori fitilj Molotovljevog koktela.

 


     Vizelno, film očarava jakim, kontrasnim bojama provučenim kroz filter pomenute žute izmaglice i podseća na filmografiju Vesa Andersona. Uglovi kamere, igra svetlosti i senki u kombinaciji sa brojnim bizarnim motivima odaje utisak neke strašne bajke te samim tim podseća i na stil Giljerma del Tora. Kao i u filmovima Panosa Cosmatosa (Beyond the Black Rainbow i Mandy), kadrovi prosto plene lepotom čak i ovom haotičnom svetu nad koji se nadvilo jedno od najvećih zala u ljudskoj istoriji. Čak i animirana najavna špica izgleda spektakularno, sa upotrebom odsečene ruke kasapinovog pomoćnika, listom kuvarskih narudžbina sa imenima ljudi iz produkcije, pokvarenim fotoaparatom na kojem stoji ime direktora fotografije i polomljenim CD-om na kojem je ime kompozitora muzike. Sve ovo, praćeno veselom muzikom, naglašava ironiju situacije i „upozorava“ da ono što ćemo gledati nije klasična već crna komedija. I zaista, zvuk i slika su u savršenoj harmoniji što se naročito vidi u dve scene koje pokazuju ritam svakodnevice stanara i kako zgrada „diše“. Samim tim i ne čudi da je film osvojio (između ostalog) nagradu i za najbolji produkcijski dizajn.

 


     Ovo je priča o mukotrpnom preživljavanju u doba rata koji stvara verziju sveta u kojem vlada pravilo „jedi ili ćeš biti pojeden“ shvaćeno na bukvalan način. Louison shvata da očajna vremena prisiljavaju ljude na očajničke mere kada kaže „niko nije skroz zao, okolnosti ih učine takvim ili ne znaju da je ono što rade zlo“. Delicatessen je čežnjiv, romantičan, tragikomičan i nalik snu ili noćnoj mori. Film je mračan ali istovremeno pun briljantno umetnuth komičnih situacija. Može se reći da su Mark Karo (Marc Caro) i Žan Pjer Žune (Jean Pierre Jeunet) odličan yin & yang duo te da su odlično izbalansirali svetlost i tamu i uspešno realizovali svoju prvu dugometražnu kolaboraciju. Epilog je, međutim, znatno vedriji i poručuje da nada i dalje postoji. Kraj filma, na krovu koji je po prvi put okupan sunčevom svetlošću umesto zloslutnim oblacima i tamom, naglašava da je ovo kraj i nacističke diktature. Pretapanjem (eng. dissolve, prim. aut.) sa kadra gde dva dečaka sviraju violončelo i muzičku testeru na kadar gde sviraju Julie i Louison, režiseri šalju jasnu poruku da je najgore prošlost i da će svet imati (bolju) budućnost.

понедељак, 7. март 2022.

Angst \ Fear (1983)

 

Žanr: Drama | Horor | Triler
Režija: Gerald Kargl
Glumci: Erwin Leder,  Robert Hunger-Bühler, Silvia Ryder...

Priča:
Posle izlaska iz zatvora čovek provaljuje u kuću jedne porodice gde ostvaruje svoje sadističke planove.

Moj osvrt:
Angst je učinio nešto što ne pamtim da sam video odavno - kreirao je užasan osećaj nelagode bez i jedne jedine eksplicitne scene. Ne shvatite pogrešno, ovaj film ima eskplicitnih scena ali pre i nego što se počelo sa njima, već mi je bilo užasno teško gledati najobičnije moguće stvari koje se odvijaju na ekranu. Angst je zaista dobar film ali ne spada u one koje je baš lako odlgedati. 

 


Filmu veoma lako uspeva da nas stavi u sedište koje se nalazi u glavi bolesnog čoveka. Vezani smo, ne možemo da se odvojimo, da pobegnemo već osećamo to ludilo i lagano ludimo i sami. To je neki najpribližniji opis onog što sam osećao tokom gledanja filma. Kamera, zvuk, muzika, naracija, sve to nas stavi u takvu atmosferu da ni kraj filma ne donese neko veliko olakšanje. To je jedan od načina na koji nam film kaže da ovde nema raspleta, nema rešenja, nema oprosta, spasa, otrežnjenja. Samo surova, odvratna realnost. 

 


Čovek izlazi iz zatvora i prvo što gleda je kako ponovo da ubije. Ne šokira više ubistvo kao ubistvo jer svega smo se nagledali. Ono što je jezivo je odsustvo ikakvog rezonovanja i poimanja stvarnosti. Ne vidimo ni najmanju šansu da je ovaj čovek u zatvoru "naučio lekciju", ne vidimo mogućnost kajanja niti milosti. Samo slepa potreba da se ubije i ludilo kojem nema leka. I onda kada odgledamo sve ovo, čujemo dijagnozu koja zvuči užasno suvoparno i teoretski. Da smo je čuli na početku, prihvatili bi je kao nešto što je normalno za osobu koju gledamo. No, kada nam se prvo da osoba pa njeno "tumačenje" svesni smo koliko je ono površno. Ne možeš definisati ludilo. 

 


Ne očekujte ovde neka "spekatkularna" ubistva. Nije namera ovog filma da vas kupi time. Sve je na neki način veoma "sirovo" i upravo time doprinosi većoj realističnosti. Sve izgleda kao da je snimano iz prvog pokušaja i sve deluje jako prirodno. Ne vidite neki plan i očekivani sled stvari. Haotičnost je dominantna i to je još jedan razlog zašto ćete biti sluđeni celom ovom pričom. 

 


Znate kako psiholozi vole da se vrate na traume iz detinjstva. Upravo u momentima kada je najbrutalniji, Angst se dotiče ove teme i udara jako u stomak. I opet imamo tu paralelu između glupe teorije i jasnog pokazatelja ludila. Čovek priča o svojim traumama i upravo to što priča se oslikava u zlu i grozotama koje čini. Na najsuroviji način daje pokriće za te tvrdnje o teretu koje nosi od kada je bio nesrećno dete. I pričom te tera da ga zagrliš, da se identifikuješ sa njim i razumeš njegov bol, ali ono što vidimo je previše zlo da bi ga taj bol opravdao. Bez obzira što čovek sipa zlo, žao nam ga je. Nema izlečenja, nema nade, nema oproštaja, nema milosti. 

 


Ceo film prati naracija glavnog lika. S obzirom na ono što se dešava, na tenziju, ludilo, užase i zlo, očekujete da čujete širok spektar emocija u glasu ovog čoveka. Nema ništa od toga. Sama naracija predstavlja misli ovog čoveka i umesto da čujemo bes, mržnju, haotičnost, nervozu, njegov glas je jako smiren i skladan. Kao da je sve što gledamo najnormalnija i najobičnija stvar na planeti Zemlji. Zamislite kakav mora da bude čovekov um kada bi sve te užase smatrao normalnim, prirodnim. Već smo videli da je ubistvo njegova potreba a on ga je prestavio esencijalnim poput disanja. 

 


Ono što mora da se pomene je to da se akcija ne zaustavlja niti jednog jedinog momenta. Non stop smo u pokretu, nema odmora, sedenja, izležavanja. Ovaj čovek je uvek u pokretu, kamera je takva da stvara osećaj vrtoglavice posle jako malo vremena. Imao sam utisak da gledam sve iz prvog lica. Neki zvukovi su pojačani i to stvara dodatnu tenziju. I kada dođe do nemilih scena, već smo jako uznemireni, tako da filmu ostaje samo da nas gurne preko ivice. 

 


Da, ovaj film sigurno zaslužuje veću ocenu zbog svega prikazanog. Majstorski je usnimljen i odglumljen. Ludilo je dočarano na jedinstven način. Osećaj nelagode i beznađa je sveprisutan. Niža ocena je ipak nešto subjektivno što nosim iz ovog filma a to je da mi sveukupno film nije prijao. Nije bio šokantno iskustvo kojeg ću se podsetiti već sam posle njega poželeo da mogu da resetujem glavu i raspoloženje. Sa jako malo stvari je ispričano mnogo ali čini mi se da bi film imao isti efekat i da je i ovako kratak, nešto kraći. I mislim da će tu najveći broj ljudi pronaći problem, u očekivanju nečeg mnogo većeg. U svakom slučaju Angst smatram odličnim filmom i ako nemate osetljiv stomak, verujem da ćete biti i više nego zadovoljni odgledanim.

Zanimljivosti:
U filmu je korišćena svinjska krv umesto veštačke. Narator citira neke od ubica iz stvarnog života. Film je zasnovan na slučaju serijskog ubice Vernera Knieseka. Kada ubica slomi staklo, nije korišćeno veštačko već pravo. Ervin Leder je tražio tako i čak se povredio prilikom lomljenja prozora. Zbog zabrana i kontroverzi koje je doživeo posle ovog filma, Kargl više nije režirao ni jedan film. Gaspar Noe tvrdi da je ovaj film gledao barem 40 puta.

Naj scena:

 


Priča o detinjstvu i užasi koji se odvijaju pred nama dok ona ide.

Moja ocena: 7/10