Obavestenje

Obaveštenje: Listu sa vašim predlozima možete videti ovde .

уторак, 26. септембар 2023.

Missing (2023)

 

Žanr: Drama | Misterija | Triler
Režija: Nicholas D. Johnson, Will Merrick
Glumci: Tim Griffin, Ava Zaria Lee, Nia Long...

Priča:
Kada joj majka nestane, devojčica pokušava da je pronađe koristeći sve što je dostupno na mreži.

Moj osvrt:
Ceo celcati film gledamo u ekran računara - uh. Posao mi je da preko osam sati dnevno gledam u to i onda dolazi film koji se odvija na računaru. Nije loša ideja, moram da priznam ali da je film bio nešto bolji verovatno bih podneo svo to buljenje u monitor. No film je sklepan i biće zaboravljen posle jednog gledanja tako da mi generalno ovo nije prijalo. S obzirom da je sadržaj slab, dobio sam neki osećaj kao da su klinci pravili film i uspeli da ga prodaju kao nešto super cool napeto. 

 


Kako ovaj film uspeva da vas prevari da pomislite da gledate nešto dobro. Ima odličan tempo. Servira gomilu obrta i novotarija i to takvom brzinom da ne stižete da razmislite o onome što se desilo. Što implicira da film nije nikako dosadan. Druga dobra stvar - u pitanju je dete. Ako nemaš empatije ka detetu onda si teški idiot. Moraš da strahuješ i da se saosećaš sa detetom. Ovo je još jedna stvar kojom film maskira suštinske probleme koji postoje. 

 


Da krenemo od suštinskih problema. Drama se svodi na to da imamo klinku koju "keva smara" i ona nauči svoju lekciju i počne malo više da pazi na taj odnos, shvatajući kakvu žrtvu majka podnosi za nju. To je to. To je BUKVALNO sva drama koja postoji u filmu i sve elemente te drame imate u prva dva i poslednja dva minuta filma. 

 


Ono što film radi do iznemoglosti su obrti. Svaki lik i svaki događaj kriju nekoliko tajni koji dovode do gomile obrta. Kao što rekoh, kako film brzo prelazi sa događaja na događaj, potencijalno vam ne daje vremena da razmislite. Ako razmišljate duže od 5 sekundi o bilo o kom od tih obrta shvatićete da skoro svaki od njih krije kolosalnu rupu i traži sve više objašnjenja. No dobro, možda nije toliki problem ako mi nešto ne objasniš pa mogu da zaključim. Problem je ako napraviš nešto što nema niti smisla niti logike. Ovolikim obrtima dolazimo do takve serije događaja koja verujem da je nemoguća i u najluđim poimanjima. Da se matematički izrazim, dokaz da ova jednačina nema rešenje je trivijalan. 

 


Obično bih u ovakvim situacijama uhvatio nekoliko situacija i pokazao vam koliko je to besmisleno ali kako rekoh, dokaz je trivijalan, ja sam jako umoran - nema potrebe. Za Interstellar morao sam ipak da se malo potrudim, tu su vas ubedili da gledate masterpis. Dokaz da je film tupava zabava je bio nešto komplikovaniji. Ovde zaista nema potrebe. Od prvog momenta u kom vidite kako devojka "hakuje" pa do suludih raspleta nekih događaja i sudbine nekih likova, sve je providno kao planinski potok. 

 


Verovali ili ne, nemam više ništa da kažem posebno o filmu. Nema on dovoljno sadržaja da bih dodatno pisao o nečemu niti je baš neko đubre koje bi mi bilo zabava da pljuckam. Osim brzog ritma ništa posebno mi ovde nije prijalo. Ne mogu da pohvalim ideju da je ceo film na monitoru, previše gledam u monitor da bi me fasciniralo nešto ovakvo, pogotovu ispodprosečnog kvaliteta. No postoji jedna stvar zbog koje moram da odam priznanje filmu. U celoj mojoj istoriji gledanja filmova, serija, čitanja knjiga i stripova, nisam video ovoliko komplikovan plan jednog zločina. To vam valjda dovoljno govori koliko su se scenaristi ovde izlupetali.

Zanimljivosti:

Ovaj film je nastavak filma Searching (2018).

Naj scena:


Mama se ne javlja

Moja ocena: 4/10


четвртак, 21. септембар 2023.

Soleil Ô / Oh, Sun (1967)

 

Žanr: Drama
Režija: Med Hondo
Glumci: Robert Liensol, Théo Légitimus, Ambroise M'Bia...

Priča:
Čovek iz Mauritanije je oduševljen kada ga izaberu da radi u Parizu. No, ubrzo je razočaran kada vidi rasne nejednakosti gde su crnci naterni da rade manuelne poslove a manje stručni belci su privilegovani.

Moj osvrt:
Jako teško se nateram da gledam film koji ima rasizam za temu ili jednu od tema. To je već postalo jako izlizano. Ljudi konstantno promašuju suštinu i zapravo je onaj pravi rasizam sada zanemaren i bačen u zapećak. Onaj koji donosi lovu je nešto sasvim drugo. Besposleni idioti su počeli da ga koriste kako bi imali svoje ja, idioti su počeli da ubijaju svu kreativnost svojim novim pokretima i cancel kulturom. Ne, ne znam ništa da stvorim ali znam da vičem da nešto treba ukinuti. Muka mi je više od toga i verujem kako vreme prolazi svom normalnom svetu će biti. Rasizam nije tema kojom treba da se koristiš kako bi došao do profita ili pažnje. Rasizam nije izgovor za nečiji promašaj iako ga promašeni koriste.  

 


Bez ikakve trunke sumnje mogu da kažem da ovde nije rasizam glavna tema ali da je ovo verovatno prvi film koji prikazuje suštinu. Recimo da ste danas prvi put čuli za taj termin i da pokušavate da ga razumete, trenutna kultura bi vas totalno navela na pogrešan trag. Oh, Sun se bavi suštinskim problemima ali sa istorijske tačke gledišta. On ubada tačno gde treba i priča ovu priču iz srca. Kako? Tako što je film imao režisera, scenariste i glumce koji poznaju i pre svega osećaju ono što pričaju. I kada pogledate ovaj film, sve vam je očigledno, sve vam je jasno, razumete ove ljude u potpunosti. 

 


Zaboravite one jeftine fazone. Pomenuću recimo Green Book gde dočekuju crnog pijanistu i daju mu da se presvlači u ostavi za metle. Ali da bi imali taj srećan kraj vidimo belu porodicu koja ljubazno dočekuje ovog čoveka otvornih ruku. Lagano zar ne? Da, ali u isto vreme pomalo patetično. Glorifikujemo jednu izolovanu porodicu belaca jer je prihvatila ovog čoveka stvarajući od njega jadnika koji treba da bude počastvovan na neki način. Sa jedne strane to je divna priča o tome kako neko ko je imao strah/odbojnost prihvata čoveka druge rase. Sa druge strane priča tog drugog čoveka mi je neubedljiva. Film je trebao više da pokaže kako je ovaj čovek pobedio predrasude i kako je postajao prihvaćen i van te porodice. Da se ne lažemo društvo se transformisalo i danas su ljudi druge rase najnormalnije moguće prihvaćeni u društvu. Da, ima izolovanih slučajeva, ima idiota koji i dalje procenjuju ljude na osnovu boje kože ali da li su oni većina? Da li treba njima da se bavimo?

 


Prvih 10tak minuta filma su nešto najbolje na ovu temu što možete videti i siguran sam da ne postoji još mnogo filmova koji ovo donose na bolji način. Vidimo grupu tamnoputih ljudi koji govore šta su bili. Oni ne govore da su bili vlasnici, gazde, kraljevi, bogovi već govore najobičnije moguće stvari, govore ono što su radili, što su im bili zadaci, običaji i jasno vam je koliko to ume da definiše ljude, regiju pa i naciju. Ne verujete? Zašto je onda roštilj leskovački? Zašto je kupus iz Futoga? Zašto je najlepši džem vaše bake? I onda zamislite da tako jednostavne a lepe stvari oduzmeš nekom i daš im da radi nešto sasvim drugo. Recimo zaposliš ih u fabrici i obučeš im pelene da ne moraju da gube vreme da idu u wc. Tako se ubija identitet jednog naroda. I onda vidite koliko gubitak jednostavnih stvari o kojima ovi ljudi pričaju zapravo boli. 

 


Ali hej, ako je ovaj segment uspeo da nam probudi empatiju, ako je uspeo da nas natera da osetimo šta ovi ljudi upravo gube, naredni segment je takav madrfaking masterpis da vam to ne mogu opisati ali pokušaću najbolje što umem. Prvo vidimo prelazak ovih ljudi u drugu religiju gde dobijaju i nova imena. Ok, još uvek smo na putu gubljenja identiteta. No sledeće scene u kojima ovi ljudi nose krstove a potom ih okrenu i ti isti krstovi postaju mačevi kojima se oni bore između sebe samo da bi tamo neki belci to gledali i uživali u spektaklu nudeći im siću za njihove živote - e to vam braćo i sestre najbolje opisuje tragediju ovih ljudi. Bolna istina je da im je oduzeto ono što jesu, da im je usađeno da veruju u nešto sasvim drugo, da su im obećane nove, bolje vrednosti a zapravo su iskorišćeni kao robovi, radna snaga a njihovi životi su tako ništavni. Posle ovih prvih desetak minuta sam mogao da prekinem gledanje filma i kažem da je ovo remek delo. 

 


Sledeća stvar koja zaslužuje čistu desetku je muzika ali ne sam njen kvalitet već efekat koji ima. Konstantno slušamo afričku muziku i imate utisak da je izvode ljudi koji i te kako razumeju temu filma. Sve pesme zvuče jako emotivno a u isto vreme bolno. Slobodno mogu da kažem da muzika ovde nije dodatak, ona je priča sama po sebi. Ne samo da nosi emociju koju sam pomenuo već u novom svetu u koji ovi ljudi dolaze predstavlja neki tračak kulture koju potencijalno nose sa sobom. Da, većinu stvari gube ali kao što smo pričali, umetnost je besmrtna. 

 


Med Hondo je u potpunosti ozbiljno i studiozno prišao ovoj temi. Tako da nećete samo kroz dešavanja videti kroz šta su ovi ljudi prolazili. Hondo ne priča samo priču jednog čoveka ili grupe ljudi u datom periodu, on pokriva celu priču koja je trajala decenijama. Počašćeni smo brojnim dijalozima gde čujemo rasprave o stanju doseljenika u svim sferama društva i kroz brojne aktivnosti. Jasno je kao dan da su pred nama pametni ljudi koji vode intelektualnu diskusiju potkrepljenu brojnim činjenicama i realnim pitanjima. E tu potencijalno imamo problem. Ti dijalozi nisu tako lagani. Jako brzo se diskutuje o suštinskim temama i ako nismo pažljivi i ne rezonujemo brzo, neke od stvari nam mogu pobeći. 

 


Šta je Hondo dobio ovom realističnošću? Nije se samo bavio rasizmom kao temom, ona je prisutna usput. Pre bih rekao da je ono što nam on govori i na šta potencira, moderno ropstvo. Imamo ljude koji su izmenjeni, pokršteni, oduzeto im je sve što su bili, nudi im se nov svet i onda šta - oni nisu jednaki u tom svetu. Zaštu si ih onda dovodio ako im ne daš ista prava? Eto ga. Jednostavno, efikasno, pametno, lišeno svake patetike a opet dramski jako. Ono što su ovde usputni problemi koji su i te kako važni, u današnjim filmovima su glavne teme ispatetisane do imbecilnosti. 

 


No Hondo me kupuje što ide dalje od ovoga, dalje u priči, dalje kroz vreme i stavlja nas u nekoliko istorijskih momenata. Vidimo prve reakcije belaca na tamnopute ljude koji se dosaljavaju. Vidimo brige koje bi realno ljudi i mogli imati, vidimo strah od nepoznatog, vidimo i mržnju. ALI ALI ALI vidimo i ispitivanje, znatiželju, prilazak i na kraju prihvatanje. Oooo da. Bravo, care, doktore, majstore. Ne završava se ovakva tema tek tako. U jednoj opasno simpatičnoj sceni, bela devojka se pita kako bi bilo voditi ljubav sa crncem. To njihovo zavođenje i flertovanje je predstavljeno maestralno. Kada vidimo taj par, čujemo pesmu ptica. Kada vidimo ljude okolo koji gledaju u njih i snebivaju se, čujemo kokodakanje kokoški kada su žene u kadru i groktanje svinja kada su muškarci u kadru. NEPREJEBIVO.

 


Ali ne završava se priča ovde. Ona se prenosi na kulturu. Rekoh već, iako im je oduzeto ono što su bili, ovi ljudi nose umetnost i kulturu sa sobom. Ne možeš se lišiti svega što jesi i neki identitet nosiš a to je onaj koji rode emocije. Oh, Sun na najbolji način pokazuje prvo sukob a onda mešanje ovih kultura. Prihvatanje upravo kreće kroz umetnost, kroz pesmu. Tada je identitet nebitan jer se ljudi prepoznaju kroz zajedničku emociju. O čemu onda možemo ovde pričati? O uticaju. BUM. Da, Hondo se nije odlučio da plače o problemima, on je ispričao celu priču o ljudima kojima je oduzet identite, koji su dovedeni da rade, o ljudima koji su potcenjeni ali i o ljudima koji su se izborili za svoja prava i mesto, o ljudima koji su uspeli da očuvaju nešto svoje i donesu uticaj u novo društvo. Black Lives Matter naravno, ali ne zbog toga da bi pokretač te inicijative kupio sebi kuće a žrtve ne bi videle ni cent od tog novca. Svi životi jednako znače jer smo svi mi jedno i neodvojivo.. 

 


Robert Liensol je tako dobar u glavnoj ulozi da sam se zapitao da li gledam dokumentarac ili je možda čovek proživeo sve ovo. Ako kažem da je uverljiv potcenio sam utisak koji čovek ostavlja. Jasni su problemi ali on ne ostavlja utisak jadne žrtve koje treba da nam bude žao već borca koji se bori protiv naizgled nepobedivog neprijatelja. Ovako zavređuje našu empatiju i poštovanje. Ubeđuje nas da je čovek koji treba da bude isto cenjen ne zato što ga kinje već zato što je spreman da pokaže vrednosti koje nosi. 

 


Oh, Sun nije za ljude koji će da se opuste uz film. Ovaj film je najbolja studija na temu diskriminacije, kolonijalizma i eksploatacije ljudi, kulturnih mešanja, otpora i solidarnosti. Ovakav, nije lak za gledanje ali ni ne treba da bude. Limunade neka pričaju svoju priču. Hondo je ispričao pravu za sve koji žele da je vide. Oh, Sun nije lak za gledanje jer nemate uvod, zaplet, rasplet, zaključak ali imate sve što treba da sami smislite dobru priču koristeći prave činjenice. Oh, Sun je inteligentan film koji ne bi trebao biti ovako opsukran već bi morao biti cenjen i hvaljen kako zaslužuje. Dajte mu šansu da barem malo ispravimo ovo.

Zanimljivosti:
Naslov aludira na pesmu koja peva o crnaca iz današnjeg Benina koji su odvedeni na Karibe kao robovi.

Naj scena:


Uvodnih desetak minuta su remek delo.

Moja ocena: 8/10


уторак, 12. септембар 2023.

American Gangster (2007)

 

Žanr: Biografski | Drama | Krimi
Režija: Ridley Scott
Glumci: Denzel Washington, Russell Crowe, Chiwetel Ejiofor..

Priča:
"American Gangster" je film  koji se temelji na istinitoj priči o životu Franka Lucasa, afroameričkog narko bossa iz 70-ih godina. Film prati njegov uspon kao moćnog trgovca narkoticima u New Yorku i njegovu igru mačke i miša s detektivom Richiejem Robertsom, dok istražuje kriminalno carstvo Lucasa.

Moj osvrt:
Ako ste gledali Scarface, ako ste gledali Goodfellas, ako ste gledali seriju Wire videli ste onda sve što postoji u ovom filmu. American Gangster je sasvim dobar filmić sa dve mane. Prva je - sve je ovo već viđeno. Druga je - predugo traje. Naravno da sam imao velika očekivanja. Film u kom imamo Denzela i Rasela a koji režira Ridli Skot - realno moraš da očekuješ odličan film. Moram da priznam da mi je na ovo drugo gledanje ostavio nešto bolji utisak ali opet, krajnja ocena je da ako ne pogledaš ovaj film nisi propustio mnogo. 

 


Kako je ovaj film mogao biti uspešniji? Imamo dve strane, dobre i loše momke. Dok je priča koja se bavi ovim lošim besprekorna, ova druga je dosadnjikava i povremeno neozbiljna. Film traje skoro tri sata. Da li mi zaista u njemu trebaju porodični problemi policajca? Mislim ok da je ta drama nešto van klišea policajca kojeg napušta žena jer nije dovoljno uz porodicu. Nije. Naporno je to gledati ovde. Razumem da su hteli onaj veliki dramski momenat gde se junak odriče vremena koje provodi sa svojim detetom kako bi ga zaštitio ali cela priča koja dovodi do tog momenta je suviše klišeizirana i naporna za gledanje. Taj veliki dramski momenat nekako ostane zatrpan u svemu i verujem da će promaći mnogima. 

 


Sa jedne strane vidimo odličan uspon i pad Gangstera. Sa druge strane policijska priča je jako mrljava. Ok, Ridli Skot ju je upakovao tako da nam deluje da je to sve bajno i sjajno ali način na koji ovi ljudi uspevaju da dopru do velikog narko bosa je smejurija. Praćenje automobilima je providno da providnije ne može biti. Svi prelomni momenti u kojima dolaze do informacija su proizvod tako srećnih slučajnosti da mi sve to deluje neozbiljno. Iskreno, sem krajnjeg pretresa aviona ja nisam video skoro ništa što je ovde vredno pomena. Nikakvo posebno planiranje, nikakve akcije, nikakve drame, ničega nema u toj policijskoj potrazi. Čak i sam Rasel Krou glumi ono što može da glumi na autopilotu. 

 


No ceo taj uspon i pad jednog kriminalca je tako pitko napravljen da uspeva donekle da potre veliki broj mana filma. Dva su razloga su zbog čega je ovaj lik i te kako vredan pažnje. Prvi je što je napravljen temeljno gde su nam dali ceo njegov put. Ništa nije propušteno, ništa nije podrazumevano. Ridli nas je uhvatio za ruku i poveo na jedno kompletno putovanje dajući nam da vidimo sve što treba. Na toliko detalja je paženo da moram da se zapitam kako je moguće da je druga strana koja prati Raselovu stranu priče tako štura i neubedljiva. Druga stvar je što je Denzelu očigledno data sloboda da oseti lik koji glumi i toliko je detalja u njegovoj glumi da imaš utisak da on i te kako razume ono što se dešava karakteru kojeg je izneo na odličan način. 

 


Frenka (Denzel) možemo posmatrati kao porodičnog čoveka i kao gangstera. Nije srčan kao Toni Montana (Scarface) ali nekako zavređuje pažnju jer gaji određenu dozu poštovanja prema moralnim odlukama drugih. Vidi se ljubav koju ima ka svojoj porodici i tu dolazimo do praktično jedine slabosti. Kao sam, Frenk je nezaustavljivi biznismen koji ima sve pod kontrolom i koji je isplanirao sve do najsitnijeg detalja. Svi njegovi propusti, sve njegove slabosti dolaze upravo od ljudi koje najviše voli. Obično se ide na "zajedno smo jači" ali Ridli Skot i ekipa su napravili čoveka koji je pravi smisao fraze "one man band". 

 


Hemija koju imaju Rasel i Denzel je jasna od prvog momenta kada se nađu u zajedničkoj sceni. No za to se praktično čeka sam kraj filma. Od momenta kada njih dvojica krenu u diskusiju pomislio sam "sad mi daj sat vremena ovoga". Ne. Morali smo da izguramo dva i po sata od čega je bilo barem pola sata mučenja i dosta stvari koje su već viđene. Mislim da su mogli iseći sat vremena nekih stvari od ranije i ubaciti sat vremena zajedničkih dijaloga ove dvojice, American Gangster bi postao praznik. I kada se film završi nekako je jasno da smo jako uskraćeni za ove scene. Zamislite da jako dugo čekate finale vašeg omiljenog sporta a onda vam neko prikaže prvi minut meča i krajnji rezultat. To je taj utisak.

 


Zašto postoji ovakva hemija. Ok, jasno je i pticama na grani da je reč o glumcima izvanredne harizme ali u ovom filmu to nije glavni uslov. Ono što je film uspeo - napravo je dvojicu ljudi koji najbolje funkcionišu sami. Obojica imaju svoj kodeks ponašanja iako su im moralni standardi drugačiji. Čak nam je i Frenk (Denzel) opipljiviji jer je pristupačniji običnom čoveku. Obojica su autsajderi u svom svetu, gledamo uspon obojice u isto vreme. Iako različiti, jako brzo dolazi do prepoznavanja vrednosti, svesni su jako brzo koliko osoba preko puta vredi. I kada prođe to ispitivanje snaga, sve se lako kotrlja. Recimo da vam isečem samo scenu u kojoj nema dijaloga niti naracije, gde vidite saradnju, mislili bi da su ovo dva sjajna prijatelja. 

 


Postoji dosta stvari koje je film mogao da iskoristi i razvije priču o njima rešivši nas moralnih dilema i klišeizirane drame. Asanteov lik je zanimljiv, mogli smo tu dobiti neku mini priču. Mafijaški milje je solidno osmišljen ali mogli bi dobiti jasniju sliku kako je to ukrojeno i kako funkcioniše cela ta priča umesto da se baziramo samo na Frenkovo učešće u njoj. Rat u Vijetnamu je jako bitan u celoj ovoj priči i vidimo kako se Frenk koristi njime. Nije li ovo bila odlična šansa da se produbi priča o upotrebi ljudi koji su slati tamo. Skot je uspeo vizuelno da dočara istorijski momenat ali još neki detaljčić vezan za Vijetnamski rat je mogao doprineti boljoj drami. 

 


Da zaključim. American Gangster nije ostvario ono što je mogao. Previše je tu klišea, previše stereotipa, previše već viđenih stvari, previše bespotrebne drame, premalo vremena koje zajedno provode glavni likovi. Sa druge strane nam je doneo Američki San i njegove posledice, odlično prikazan lik Frenka i sjajnu Denzelovu glumu. Moram da priznam, iako mi se više svideo na ovo drugo gledanje, nemam nameru da ga gledam više nikada u životu. Ipak previše vremena traži naspram onog što nudi.

Zanimljivosti:
U stvarnom životu Riči je bio Frenkov advokat kasnije pa je čak bio i kum njegovom sinu. Kada je snimano na Tajlandu, neki od statista su bili ljudi koji su zaista sarađivali sa Frenkom Lukasom. U sceni u Medison Skver Gardenu, bilo je 600 statista, ostalih 1500 su bile lutke na naduvavanje. Rasel Krou je tražio audio snimke Ričija Robertsa kako bi mogao da uskladi svoj glas.

Naj scena:


Konačni susret

Moja ocena: 7/10


уторак, 5. септембар 2023.

Les quatre cents coups / The 400 Blows (1959)


 

Žanr: Krimi | Drama
Režija: François Truffaut
Glumci: Jean-Pierre Léaud, Albert Rémy, Claire Maurier...

Priča:
Dečak ostavljen bez pažnje počinje da beži iz škole i od kuće.

Moj osvrt:
400 blows je film od kog sam čini mi se očekivao nešto sasvim drugačije. Nekako sam imao utisak da ću gledati strašnu melodramu sa nizom srcedrapateljskih scena. Ne kažem da je nemamo ovde ali film me je kupio na sasvim drugi način. Ako čitate kritike, videćete da oni koji nisu zadovoljni filmom ne vide ništa posebno u njemu. Kažu da je tu klinac koji malo pobegne od kuće, pravi gluposti, bude kažnjen i to je to. Naravno ne kažem da je to pogrešno viđenje ali kažem da je potpuno pogrešno ono što gledaju. Nije toliko stvar u tome šta ovaj dečak radi (mada ima i tu brilijantnih stvari) već kakav je ovo dečak. 

 


Gledali ste Skorsezeovog Taksistu sa De Nirom. Ako niste ne znam šta čekate. Videli ste čoveka koji se ponaša van svakih normi. Razlog za to - odsustvo socijalizacije pre svega. Ovde imamo još goru situaciju, imamo dete koje ne oseća pažnju niti ljubav. Kako to dete može da odrasta? Videli ste bezbroj puta kod nas na ulicama decu koja prose. Tragedija je što nemaju, to je sigurno. No sa stanovišta jednog deteta, najveća tragedija je što se ta deca ne igraju, što nemaju maštu. Samim tim oduzeto im je pravo da budu deca u pravom smislu te reči. Tako da mi u filmu gledamo dete a zapravo tražimo dete u njemu, žalimo za detetom koje je mogao biti. 

 


Samim tim što mu nije posvećena pažnja on u glavi nema moralna načela i norme. On ne zna šta su validni postupci za dolazak do cilja ali ni ciljevi koje ima nisu definisani već su izgubljeni u apstrakciji. Da, on zna da treba da pokaže da je odrastao ali ne razume pravi način kako to da pokaže i ne razume šta znači "biti odrastao". Najgore od svega što društvo na to gleda kao na njegovu krivicu a zapravo krivci su roditelji. Oni su ti koji treba da ga vode kroz odrastanje koji treba da formiraju zdravo dete. Ovako, dete je bačeno u borbu samo. Ono je žrtva. Roditelj je zločinac. 

 


Ova priča dosta govori i o društvu posleratne Francuske (ali ne samo tom). Forsiranje autoriteta i strogosti jasno vodi do uništavanja individualizma i deca nemaju šanse za svoje ja već su "savijana" po željama autoriteta. Setimo se veličanstvenog "If..." koji nam govori kako decu formiramo po tome da budu potčinjeni, da treba da trpe pa ako dođu na to više mesto, onda ona treba da se odnose prema onim dole kao prema ološu. If... to radi sa dosta simbolike, 400 Blows teži realizmu. I realizam je nešto na čemu film jako potencira. Pogledajte kada ovaj momak pronalazi nešto što ga ispunjava, kada dolazi do nečeg u čemu može biti dobar - kada otkrije Balzaka. Zašto baš Balzaka? Zato što je Balzak jedan od najvećih predstavnika realizma u franucskoj književnosti. Tako da taj izbor nije slučajan. 

 


Jedna od nekoliko stvari koje vidimo a koje moraju da se pomenu je vožnja u zabavnom parku. Ona na najbolji način opisuje situaciju u kojoj se nalazi junak ove priče. Zarobljen je, vrti se u krug sve brže i brže i polako gubi orijentaciju u svemu tome. To bi trebalo biti zabavno za jedno dete a zapravo je na neki način mučenje jer se dečak nalazi u svetu u kom je gurnut bez pažnje i ljubavi pre svega od strane roditelja a potom i društva. Kao što je prepušten toj vožnji prepušten je i društvu i od njega tu ne zavisi ništa. Njemu je na neki način već presuđeno. Da sve bude još bolnije, film pršti od sitnih simbola slobode, pre svega je tu galeb kao jedan od njih. 

 


Jasno je da nema mesta u ovakvom svetu za dete ali nema ni bekstva. Toliko scena imamo gde je mali Antoan na lošim mestima. Skriva se, spava na skučenim, neudobnim i hladnim mestima, završi iza rešetaka, završi u popravnom domu. Konstantno je u situacijama gde je teško biti komforan a kamo li srećan, konstantno je u pozicijama iz kojih svako normalan želi bežati. Ovde bih vas vratio na veličanstveni Cube kada zarobljenici diskutuju šta je van "kocke", čemu mi to bežimo. Antoan konstantno želi pobeći ali postoji li to mesto gde bi on bio srećan, neko mesto koje bi taj beg učinilo logičnim? Poslednja scena u filmu perfektno daje odgovor na ova pitanja. 

 


U jednoj sceni Antoan krade pisaću mašinu. To nije slučajnost. Realno može da ukrade nešto što je dosta lakše i manje. Pisaća mašina na neki način aludira na kreativnost. Pokušaj da dođe u njen posed i iskoristi je za benefit propada i on mora da je vrati nazad. Ima li lepšeg opisa za društvo koje u detetu ubija kreativnost i formira ga po svojim normama. Sada bih se vratio na onu kritiku koja kaže da se u filmu ne dešava ništa spektakularno i da on nije tako suptilan, da ne možete osetiti empatiju prema ovom detetu niti sve užase koje mora da trpi zbog društva koje je pogrešno ukrojeno. 

 


Ovaj film je jako bitan za kinematografiju i sa istorijskog aspekta. Fransao Trufo je uz Žan Luk Godara, Agnes Vardu, Erika Romera jedan od najbitnijih predstavnika nečeg što se zove Novi Talas ("La Nouvelle Vague") u Francuskoj kinematografiji. Novi talas je doneo potpuno drugačije tehnike pravljenja filmova, produkcije su bile niskobudžetne, vidan je bio uticaj literature i umetnosti uopšte, potenciralo se dosta na realizmu... To su samo neke karakteristike ovog pravca i sve njih možete videti u filmu. 

 


400 Blows je na neki način sirov i nadasve iskren prikaz puta jednog deteta; puta u nepoznato koje se pretvara u neprijateljsko, puta u opresiju, u društvo koje želi da pogneš glavu i budeš poslušan, u sivilo svakodnevice i to sve bez ruke roditelja, staratelja ili pedagoga koja bi ga vodila. Njegova borba za nešto drugačije je uzaludna. Njegovo sutra neizvesno. 400 Blows je daleko od jednostavnog filma kojeg lako sažvaćeš i zaključiš da ti ništa nije rekao. On je svedočanstvo jednog odvratnog društva i realan prikaz naše budućnosti u njemu.

Zanimljivosti:
Svi glumci koji su bili na audiciji za ulogu Antoana su izabrani za uloge njegovih školskih drugova. Engelski prevod naslova filma (400 Blows) je potpuno promenio značenje originalnog naslova. Originalni naslov bi mogao da se prevede kao "Živeti divlje" a bukvalni prevod bi bio "izvesti 400 prljavih trikova". Kada Antoan odgovara na pitanja psihologa, on je imao savete kako da odgovara ali nije zaista znao pitanja.

Naj scena:


Gde/Šta sada...

Moja ocena: 8/10