Obavestenje

Obaveštenje: Listu sa vašim predlozima možete videti ovde .

уторак, 28. јун 2022.

Hiroshima and Nagasaki: 75 Years Later (2020)

 

Žanr: Dokumentarni | Istorijski
Režija: James Erskine

Priča:
Hirošima i Nagasaki: 75 godina kasnije, ispričano iz prvog lica od strane učesnika iz redova vojske, naučnika i preživelih.

Moj osvrt:
Na kraju gledanja ovog dokumentarca mogu da kažem i da on pogađa tamo gde treba ali i da ne pogađa ni približno jako koliko je trebalo. Ne možeš ovu temu da staviš u jadnih 80 minuta. Ovo je morao da bude dokumentarac od 3 prokleta sata jer imao je sve uslove da šokira, da opomene da upozori da prikaže šta se to dešavalo, da potegne moralne teme. Ovako je samo pretrčao preko svega toga. Nagurao je sav sadržaj u ovo smešno trajanje i dao nam je premalo vremena da osetimo priču kako je trebalo. Ovo je nešto što treba da doživimo kroz film, ovo je nešto što treba da boli i nešto što pokazuje da nikada nećemo naučiti lekciju. 

 


Verovali ili ne, u ovako malo vremena, dobićete priču o ekipi koja je okupljena oko ideje pravljenja bombe. Dok polako dodaju jednu po jednu osobu slušamo njihove komentare i ovde sam opet i oduševljen i razočaran. Veliki, možda i najveći plus je što čujemo glasove učesnika u celoj ovoj priči. Kolosalan minus je što ne vidimo lica dok daju izjavu. Vidimo fotografije ali smo bombardovani serijom ličnosti i jako je teško pohvatati ko je ko. Toliko naučnika, fizičara, pripadnika vojske, prilično je teško staviti to sve u glavu i sačuvati informaciju za kasnije. 

 


Sa strane čoveka koji voli fiziku, jako sam bio zainteresovan procedurom pravljenja bombe. Film posvećuje i tome nešto vremena ali opet, fali mi više informacija. Ovo je samo skelet cele priče: malo informacija šta su ideje, malo informacija sa kakvim preprekama su morali da se izbore i to je to. I dalje pričamo o strogo informišućem delu ove priče. Nisam stigao do morala, zato mogu da kažem da me kao nekog ko voli fiziku zanima ovo. Kao čovek sam naravno zgrožen. 

 


S obzirom šta bombardovanje Hirošime i Nagasakija predstavlja, naravno da moramo da se bavimo moralom priče. Hajde prvo da pričamo o vojsci. Naravno svako normalan osuđuje ovo što je učinjeno, neću da drvim o tome. No hoću da pomenem trenutni slučaj gde jedna velika sila preti atomskim naoružanjem i kaže da joj je potrebno za odbranu. Većinska javnost u našoj zemlji koja je prepuna ožiljaka iz ratova to podržava. Ok, ako ste jedan od njih, nemate nikakvo pravo da pričate o Hirošimi i Nagasakiju kao lošim slučajevima. Zašto? Zato što je ideja atomske bombe bila da se natera Japan na kapitulaciju da bi se, gle čuda, DOŠLO DO MIRA. Jel vidite besmisao svega ovoga? Pa ako sad vaš iskompleksirani kepec kog favorizujete ili senilni idiot sa druge strane potegnu atomsko naoružanje, vi uzmite kokice, sedite na tribinu koja vam se više sviđa i navijajte. I dok se vodite tim vašim idiotskim rezonima, samo budite svesni da vaši unuci verovatno neće imati taj benefit da dišu normalan vazduh. Nema veze, neka vaš favorit pobedi. Budite duševno ispunjeni nečijom patnjom i smrću. 

 


No da se vratim na temu filma. Već sam u prethodnom pasusu ponovio da je uništenje bilo u cilju mira. Koliko je to samo besmisleno. No drugi izgovor je nešto što me je još više razbesnelo. Čovek pravda bacanje atomske bombe time što bi majke poginulih vojnika bile razočarane kada bi saznale da imamo silu kojom bi zaustavili rat i kaznili ubice njihove dece a nismo je upotrebili. Koliko je samo ovo zao komentar. Ali zašto se zgražavamo na ovo? Ista sranja vam prodaju u dnevnoj politici. Bukvalno svaku idiotsku odluku vlast će da vam pravda patetikom, borbom za naše bolje sutra, patnjom koju oni podnose. U srži toga je zlo koje živi na patnji drugih pa možda i na vašoj. Užasava me što to uspešno prolazi i to tako lako. 

 


No hajde da se bavimo naučnicima. Užasavajuće je što su tako veliki umovi radili na nečemu ovako zlom. Mislim da ovde film trpi najviše. Ako od vojske i političara očekuješ da će da opravda ovako nešto, od fizičara želiš da čuješ i drugačiji stav. I preko ovoga je pretrčano i ovo je glavni razlog što filmu dajem ocenu manje nego što zaslužuje. Zbog toga što su žurili i jurili nismo baš uspeli da pohvatamo ova imena. I kada krenu u njihova rezonovanja ne vidimo lice koje priča. Iskreno, većina njih deluje fascinirano nečim što su napravili. Samo za jednog mi izgleda da je iskren i razočaran jer je napravio nešto što donosi smrt. Ostali su očigledno ponosni ali su uspeli da nađu zanimljiv predlog kako upozoriti Japance na to koliko je atomska bomba jaka pa bi oni mogli to upozorenje shvatiti ozbiljno i prekinuti rat. I umesto da vidimo diskusiju oko ovoga, čujemo jednu rečenicu predstavnika vojske i to je to. AAAAAAAAAAAAAAAAA. Film na sjajan način drži činjenice na jednoj strani, moral i emocije dodaje dobro na to, ali previše propušta da igra na kartu morala. Ne možeš ovakve stvari da mi zatrpaš u pola minute. 

 


Iako se narator filma drži samo činjenica, emocije i moralni deo priče čujemo iz govora drugih. Ponavljam, veliki problem je što nemamo snimak ljudi čije izjave slušamo. Tek na kraju imamo nekoliko sekundi ali to je premalo. No pravi užasi kreću kada čujete izjave onih koji su preživeli bombardovanje. Film tu pakuje užasavajuće slike u nizu i čujete potresne priče od ljudi koji su prošli kroz sve to. Braćo i sestre, zaplakao sam kao kiša u jednom momentu. Ne treba ti karikiranje, ne treba ti smišljanje priče, ne treba ti patetika i lažni moral. Sve što je bilo dovoljno je priča nekog ko je preživeo ovaj užas. Samo ta jedna priča je dovoljna da prikaže koliko je čovečanstvo otišlo u tri lepe kada su nam ovakva zlodela rešenja problema. Samo jedna priča je dovoljna ovde da vas udari u stomak tako da ne možete danima da se oporavite. Ne mogu reći da film ne daje dovoljno prostora ovome ali morao je da da više prostora žrtvama. 

 


I onda ide segment u kom se priča kako SAD šalju doktore i naučnike da sagledaju posledice. I pomisliš da su doktori poslati da pomognu. Zapravo i oni i naučnici treba da analiziraju posledice. Ono što je više nego primetno, naučnik koji se smeje na svakoj od slika dok nam daje izjave kako je šokiran svim tim. Svaka čast za film kako je uspeo da bez naratora prikaže dvoličnost ovog nečoveka. I sve ovo povlači još jedan zaključak, ako ovi izučavaju posledice atomske bombe, dobijamo jasnu sliku jednog eskperimenta. Iskreno o tome nikada nisam razmišljao ali mi gledano ovako izgleda i više nego očigledno da je ovo uz demonstraciju sile bio i jedan odvratan eksperiment. E sada, što imamo stotine hiljada žrtava, koga boli patka. Vidi šta smo postigli tim? Čućemo i govnare koji se hvale postignućem pravdajući sve ovo. Na žalost film prekratko traje tako da njihova imena ostaju zatrpana negde. 

 


Film se zove Hirošima i Nagasaki 75 godina kasnije. Za očekivati je da vidimo Hirošimu i Nagasaki 75 godina kasnije. To dobijamo u prokleta 2,3 minuta. Posle toliko slika uništenja neverovatno je kada vidite koliko su sad to lepi gradovi. I vidite napokon ljude koji su preživeli to. Ali 2,3 minuta za ovo, to je jednostavno premalo a i bezobrazno. Umesto da mi daš slike uništenja i onda bukvalno isto mesto kako sada izgelda, umesto da mi daš ljude koji šetaju tim delovima grada i objašnjavaju šta su proživeli, umesto da se posvetiš i tome kako su ovi ljudi obnovili nešto što je uništeno, ti zanemaruješ to. To je snaga čoveka da preživi i stvori, da pobedi destrukciju kreacijom. Ali ne, to izgleda nije zaslužilo da bude prikazano.

 


I na kraju dolazimo do onog "naučili smo lekciju". Imamo Openhajmera koji je praktično bio otac Atomske bombe koji je išao na sve strane i pričao o opasnostima. Koji je pokušao da dočara koliko to može biti pogubno i za njegovu zemlju ako dođe do bombardovanja SAD. Imamo sve te slike užasa, imamo izjave žrtava, imamo jedno jasno predočeno zlo kojeg treba da se stidimo kao čovečanstvo. Takvo nešto nam se ne može ponoviti zar ne? Kao što ni Hitler ne može da nam se ponovi, zar ne? Zar ne? Pogledate Die Welle pa recite da je nemoguće. Čekaj, film nije dovoljno dobar dokaz? E pa ovaj filmić vam je spremio rasplet koji će vas ubediti da ne da nismo naučili lekciju, gluplji smo nego ikada. Kada vidite seriju demonstracija atomskog naoružanja od strane velikog broja država kroz sve ove godine, sve će vam biti jasno. Ovaj film je morao da bude barem duplo duži i bio bi jedan od najznačajnijih dokumentaraca koji su napravljeni. Ovako izgleda kao gadno isečen film koji su morali da spucaju u jako kratko vremena. Da, on sigurno zaslužuje veću ocenu ali ovaj tema zaslužuje više vremena a film joj to nije posvetio.

Zanimljivosti:
Svi audio snimci izjava su autentični.

Naj scena:


Probe...

Moja ocena: 7/10


среда, 15. јун 2022.

Noël Coward's Present Laughter (2017)

Žanr: Drama
Režija: David Horn
Glumci: Kevin Kline, Kate Burton, Kristine Nielsen...

Priča:
Egocentrični glumac u krizi srednjih godina žonglira između bivše supruge, ludog dramaturga i personalnih problema svojih prijatelja.

Moj osvrt:
Na početku bih napomenuo da je već nekoliko dana prošlo od jedanaestog rođendana bloga. Iskreno, čini mi se da sam pre mesec dana pisao tekst za deseti tako da nemam šta pametno da vam kažem. Vi ste razlog zašto ja ovde nešto smatram, vi me terate da učim i otkrivam, vi me edukujete, izazivate, hvalite, kritikujete. Nekad pokušate da me iznervirate ali veća je armija mojih saboraca tako da sam neuništiv. Braćo i sestre, vi ste deo ljudi koji mi pomažu da pronađem najbolju verziju sebe. To je to. Hajde sada da pričamo o nečemu vrednom pažnje. Rođendanski tekst ćemo ostaviti za neku narednu godinu. 


 

Pred vama je nešto više od dva sata sjajne predstave u čijem centru je sredovečni glumac koji u jednu priču povezuje još nekoliko likova gde sa svakim ima neki posebni odnos. Kroz ovaj performans možemo reći da je tema glume ono što blista. Dinamika se gradi odnosima između likova i glavnog protagoniste ove priče. Kevin Klajn je brilijantan. Naravno, treba pomenuti i ostale ali svi oni imaju kratke momente sjaja. Ovaj čovek je glavni razlog zašto je ova predstava smeštena u serijal "Great Performances"

 


Hajde da se prvo držimo najboljeg a to je deo predstave posvećen glumi. Glavni junak ove priče glumi svakog momenta. Površno, možemo da kažemo da je gluma njegov život ali mislim da nije njegova tačka gledišta ono na čemu se ova priča bazira. Ovo je priča o našoj tački gledišta. U suludim i komičnim dijalozima sa drugim likovima ovaj glumac je na neki način providan. Jasno je da glumi ali nije u tome fazon. Stvar je u tome da nam on iz momenta u momenat konstantno prezentuje drugačije emocije, drugačiji karakter. Od zavodnika i srcelomca do slomljenog starca, od samouverenog majstora do nekog ko je na izdisaju snage, od čoveka prepunog emocija do nekog ko je mizantrop. 

 


Znate li šta je najlepše? Volimo ga u svakoj ulozi. Svuda je perfektno zabavan i svuda nas zasmejava. Čekaj stani, zar slomljeni starac treba da nas nasmeje? Naravno da ne. Osmeh je ovde ocena ljubavi koju imamo za glumca. To je prihvatanje onoga što nam on pruža. Mi oberučke grlimo sve što on želi da nam dostavi. Upravo je to ono što nam film savršeno prodaje, braćo i sestre. Mi ga volimo u svim izdanjima jer iako nam prodaje priču, lako ćemo poverovati u nju. To je odraz njegove veličine ali i naše fascinacije. 

 


Čekaj, upravo sam rekao da nam on prodaje priču, zar ne? Hajde da uzmemo nekog ko je poznat svima. Recimo uzmimo Brus Vilisa. Zbog svih njegovih uloga mi ćemo već da podrazumevamo da je on harizmatični, druželjubivi opasni lik koji sipa sjajan humor. I onda nas pomalo iznenadi kada čujemo drugačiju priču. To je upravo moć glumca da nas natera da verujemo u ono što jeste. Pisao sam nedavno o filmu CODA kada sam pominjao onaj momenat kada verujemo u ono što nam se peva. Sjajan glumac će nas uvek ubediti u ono što želi a mi smo tu da budemo u zabludi. Mi verujemo u tu laž. Još bolje, mi volimo tu laž. 

 


Manje-više svako od likova iz priče voli ovog glumca ali svako projektuje na njega nešto što mu odgovara. To je upravo ona tačka iz koje mi gledamo. Ovo nije vezano samo za glumu i glumce jer takvu projekciju imamo i kada se zaljubimo. U predstavi su na perfektan način uspeli da nas zabave svim ostalim karakterima ali upravo kroz odnos i dijalog sa glavnim. Svaki od likova je karakterističan i vredan pažnje ali ni jedan ako iz priče isključimo glavnog junaka. Neko može da kaže da su to sporedne uloge koje su nebitne ali tu ova predstava odlazi korak dalje. 

 


Postoji momenat kada heroj ove priče ostaje sam i to je momenat u kom prvi put vidimo nesigurnost i strah. U svim ostalim momentima, kakvi god bili dijalozi i situacije, koliko god situacije bile prijatne ili neprijatne, on savršeno vlada njima. Jedini momenat kada je izgubljen je onaj kada je sam. Tada ne vlada, tada ne zna šta da radi, tada je nesiguran, tada je njegova veličina irelevantna jer nema ko da joj svedoči. Trebaju mu svi ovi koji ga hvale ili kritikuju. Oni ga teraju da se oseti živim. Jel i dalje mislite da sporedni likovi nemaju naročitu funkciju? Bez njih, glavni ne bi mogao da postoji. 

 


Ono što je beskrajno zabavno su jako brzi dijalozi prepuni inteligentnog humora. Svako od glumaca briljira na pozornici i situacije su jednostavne a opet dovoljno problematične da izazovu lepu dozu zabave. Najveći deo vremena slušamo glavnog heroja koji, rečeno rečnikom modernog vremena, "baca hejt" ka svima ali to radi očigledno sa velikom dozom sarkazma i glume. To je jako dopadljivo i prihvatljivo za sve. No u raspletu smo dovedeni u situaciju gde se ljudima u lice prosipa bolna istina. Nekako je bilo za očekivati da u tom momentu priča krene ozbiljnim tonovima. Ono što je fascinantno je da je u tom momentu predstava zabavnija nego ikada. Zamislite da nekom saopštite novost kojom biste ga povredili. To bi nas svakako dovelo u neugodnu situaciju. Zašto toga nemamo ovde? Zato što je ovo komedija? Ooooo ne. Ovo je taj fantastični talenat glume. Ovo je moć izlaganja koju velikani imaju. Mogu da vas uvrede a vi ćete i dalje biti fascinirani njihovom predstavom. Perfektan rasplet. 

 


Predstava odlično funkcioniše i kao kritika te tzv. više klase. Ljudi koji generalno nemaju naročitu funkciju u društvu već dane troše u aferama, putovanjima i besciljnim laprdanjima. Upravo u raspletu, naš heroj sve to izvrće ruglu na najjednostavniji mogući način - istinom. Jedini likovi koji su puni života su oni koji su uslovno rečeno sluge. Njihov posao nije glamoruzan ali je posao. Za razliku od bogataša koji samo deluju da nešto rade a zapravo vidimo odsustvo bilo kakve svrhe u društvu. Karikature koje preziru sapunice a žive jednu, lutke koje izveštačenim govorom i drvenim stavom simuliraju klasu. No sve je upakovano tako ljupko i zabavno da će vam ti likovi biti i više nego dragi. Mislite da je pogrešno? Podsetiću vas da je Radovan III savršena kritika malograđanštine. Recite mi molim vas da ne volite likove iz te predstave? 

 


Na Present Laughter sam naleteo sasvim slučajno i mogu vam reći da je ovo skriveni dragulj. Probudio je moju ljubav ka pozorištu koje na žalost nisam posetio odavno. Nije ovo ona tipična komedija sa urnebesnim fazonima već je jedan odlični performans koji će vas povremeno nasmejati ali beskrajno zabaviti. Sjajna posveta glumi i veličanstvena gluma Kevina Klajna koji tu posvetu čini neuporedivo značajnijom. Jedino za čim ovde mogu da žalim je što ovo nisam gledao uživo. No, to mi nije ni malo smetalo da ekipu nagradim jednim laganim aplauzom.

Zanimljivosti:
Kevin Klajn je 2017 za ovu ulogu dobio Tony Award, nagradu koja se dodeljuje u Brodveju.

Naj scena:


Bolna istina koja slatko zvuči.

Moja ocena: 8/10


уторак, 7. јун 2022.

Dressed to Kill (1980)

 

Žanr: Kriminalistički | Drama | Misterija
Režija: Brian De Palma
Glumci: Michael Caine, Angie Dickinson, Nancy Allen...

Priča:
Tajanstvena plavuša ubija pacijente jednog psihijatra a potom proganja devojku koja je svedočila ubistvu.

Moj osvrt:
Dressed to Kill je De Palmino ljubavno pismo Hičkoku. Toliko je ovde inspiracija velikim Hičom da vidim da mnogi smatraju ovaj film kao plagijat Psiha što je ok ako ne pogledaš šta zapravo De Palma želi da ti ispriča. No sama scena koja otvara film, koju možemo komotno nazvati soft porn-om, definitivno jeste posveta čuvenoj sceni pod tušem iz Psiha. Najveći broj scena zaista podseća na one iz Psiha ali tu su bez ikakve sumnje Vertigo pa i Rear Window u finalu. Da li imam problem sa ovim "plagiranjem" Hičkoka? Naravno da ne. Čak sam prezadovoljan ovim jer pokazuje De Palmino oduševljenje velikim Hičom. 

 


No svakako postoje oni koji smatraju da ovaj film kopira Psiho i ostale Hičkokove klasike pa želim sada da ih razuverim jer ovo je De Palimin način da nas prevari i konstantno vodi tako da se neminovno izgubimo. Setimo se scene iz Vertiga u kojem imamo praćenje kroz grad, kada se izgubimo zajedno sa likovima. To De Palma radi ovde sa scenama koje liče na Hičkokove. Dok mi gledamo ono što smo videli u Psihu, Vertigu i ostalim klasicima, De Palma koristi slične stvari ali priča u potpunosti drugu priču. Za mene je ovo majstorluk. Iskoristiti već viđeno a reći novo, to ne može baš svako. 

 


Kako je ovo dobar film, ne bih najveći problem ostavio za kraj teksta. Iako uglavnom možete čitati hvalospeve na račun glume, za mene izbor dve glavne glumice nije bio najsrećniji. Ne shvatite pogrešno, nemam uopšteno ništa protiv kvaliteta njihove glume. Protiv njihovog izgleda, pu pu dalekobilo. Endži Dikinson je atraktivna žena u zrelim godinama, Nensi Alen je atraktivna, prelepa žena u mlađim godinama ali ono što mi fali kod njih dve je zavođenje. Setimo se En Benkroft u Graduate, Šeron Stoun u Basic Instinct, Nikol Kidmen u Eyes Wide Shut, Fej Danavej u Thomas Crown Affair. Njih četiri su mi pale na pamet ovako na prvu loptu. Nije stvar u tome što one izgovaraju ili rade već je poenta u pojavi i samouverenošću kojom one blistaju. One u pomenutim filmovima obaraju s nogu. Ovde je to manje bolno u slučaju Nensi Alen ali scene jurnjave Endži Dikinson po muzeju jako pate zbog njene nemogućnosti da ubedljivije odglumi zavodnicu. Scena je duga i da je njena gluma na višem nivou ovo bi bilo uživanje. No iz nje kao da izlazi nesigurnost što me je sprečilo da ovu scenu doživim kako je trebalo. Ovo je na neki način bolan promašaj. 

 


Još jedan način na koji nas De Palma vara je taj što uslovno rečeno nemamo glavni lik u filmu. Dobar deo pratimo jednu osobu i onda nas šokira njenim izbacivanjem iz igre i priču pomera na drugu. To mu je pomoglo da na neki način izbaci taj dramski moemnat iz filma i fokusira se na ono što želi da ispriča. Na neki način svi likovi koje nam donosi su bitni za ono što želi da nam kaže i niko nema tzv. spotlight. No kako u filmu imamo Majkl Kejna, ja bih iskreno voleo da je on dobio više prostora jer znamo i sami o kakvom velikanu je reč. Da su produžili film i ubacili još 20tak minuta Kejna, bio bih skroz ok sa tom odlukom. 

 


Pročitao sam negde da je u ovom filmu očigledna De Palmina mizoginija što nema blage veze sa mozgom. Da, u filmu je očigledan rat polova. Konstantna neslaganja muškaraca i žena su deo većine priča. No u srži tog sukoba nije mržnja već seksualnost. Ne postoji lik u filmu koji izgovara i jednu rečenicu da se nije dotakao teme seksa. Borba između polova je prisutna u temi seksa koja bi trebala biti nešto što povezuje ta dva pola. I upravo ti sukobi kulminiraju kod jednog od likova na totalno sulud način. Možda je taj sukob malo isforsiran u slučaju prostitutke i šefa policije ali razumem zašto je potencirano na njemu. 

 


Pričao sam i ranije da ne volim naročito upotrebu sna jer zaista moraš da mi daš nešto smisleno. Obično to budu scene koje uspore film, ne kažu ništa a na pola sna vam je jasno da nije java u pitanju. Dressed to Kill koristi san na sjajan način. Nebitno da li znate da je to san ili ne, kroz sekvence sna, De Palma u filmu ovaplođuje prikrivene strahove svakog od likova. Mogao je uzeti lopatu i natovariti još ovakvih stvari, ne bi mi smetalo ni najmanje. Uspešno je izbegao sve jeftine trikove i pokazao kako možeš da isprepadaš nekog snom. Upravo taj prepad je prikazan realnošću sna i ostvarivanjem realnih strahova umesto nepotrebnom igrarijom sa suludim horor scenama. 

 


Dressed to Kill nudi jedan obrt pri kraju. Da li je film loše ostario ili se De Palma nije toliko trudio da sakrije ovaj obrt, nisam siguran. Nekada kada film odleži i pogledaš ga, jasno ti je šta će da se desi. Meni se to desilo sa Usual Suspects ali mi nije smetalo da uživam u filmu. Ovde je rasplet i više nego očigledan. Na sreću, on ne nosi glavni kvalitet filma niti je naročito bitan. Ali da je on bolje skriven, da nas je De Palma vodio okolnim putevima kroz ovu priču umesto da ovoliko prati sve te dokaze, moglo je ovo biti fino iznenađenje. No, neće vam to pokvariti utisak ali ostaje žal što nismo dobili tvist kakav smo želeli. 

 


No da se vratim na glavnu temu. Priča je konstantno na ivici između seksa i opasnosti. Na neki način, seks kao da privlači smrt. Od uvodne scene koju možemo komotno smestiti u neki soft porn žanr, koja prerasta u posvetu čuvenoj sceni iz Psiha, jasno je gde ovaj film ide. To kulminira u finalu gde vidimo zavođenje doktora Eliota (sveti Majkl Kejn) od strane Liz (Nensi Alen) koja je užasno privlačna dok se svlači (ali avaj kako tu fali ubedljivija gluma). I jedna i druga sena su me podsetile na klinačku opsednutost pornografijom ali nekako su mi ove soft stvari sada neuporedivo erotičnije od nekadašnjeg "tvrdokornog" krljanja. Eh kompleksnost starosti... Tako da nas De Palma ovde odlično vodi od Hičkoka i Horora do jako lepe pornografije. Majstorluk prve vrste. 

 


Kada bih morao da kažem o čemu priča Dressed To Kill, možda je najbolje reći da se on bavi prikrivenom seksualnošću. Obično se žalim što neki filmovi previše traju, iskreno bih voleo da je De Palma dodao još dosta scena gde bi detaljnije razradio samu temu seksualnosti. Pogotovu kada se uzme uvod filma i prvo zavođenje (scena u muzeju) gde se ne vidi žurba već smo prepušteni momentu. Taj tempo bi odgovarao kroz ceo film gde bi se više vremena posvetilo i Kejnovom liku. No bez obzira na propuste, od kojih je možda izbor glumica najveći, Dressed to Kill je odličan film koji pokazuje De Palmin talenat na sjajan način. Uživao sam u ljubavnom pismu Hičkoku kao i odličnim pričama na temu seksa i seksualnosti što je i više nego dovoljno da zažmurim na sve mane.

Zanimljivosti:
Kada je bio dečak, na zahtev svoje majke, De Palma je pratio oca kako bi ga uhvatio sa drugom ženom. Taj incident je bio inspiracija za ovaj film. U prvoj sceni tuširanja, korišćea je dublerka. Iako su producenti tražili od Endži Dikinson da tvrdi da je telo koje se vidi njeno, na kraju je utvrđeno da je u pitanju bila Viktorija Džonson. De Palma je prodao scenario ovog filma za milion dolara. Kejn je u svojoj biografiji hvalio De Palmu kao fantastičnog režisera ali je rekao da on nikada pred glumcima nije pokazivao emocije. Koneri je bio prvi izbor za Dr Eliota ali je morao da odbije zbog obaveza. Ulogu Kejt Miler je trebala tumačiti Liv Ulman ali ju je odbila.

Naj scena:


Zavođenje

Moja ocena: 8/10