Obavestenje

Obaveštenje: Listu sa vašim predlozima možete videti ovde .

недеља, 8. јул 2018.

The Truman Show (1998)


Kod nas nazvan: Trumanov Šou
Žanr: Komedija | Drama | Naučna Fantastika
Režija: Peter Weir
Glumci: Jim Carrey, Ed Harris, Laura Linney ...

Priča:
Čovek otkriva kako je ceo njegov život zapravo TV Šou.

Moj osvrt:
Trumanov Šou je genijalan na nekoliko nivoa i uspeva u svakom segmentu osim u jednom - iako se prodaje za komediju, on to nije. Lako mogu reći da je češće jeziv nego smešan. Napravljen je pametno jer u svom besmislu predstavlja odličnu kritiku mnogih stvari. Imamo filmove novijeg doba koji su pokušali isto to ali su otišli u krajnost i postali teški idiotizam (Hunger Games anybody...) 

Pođimo od ljudi koji gledaju Trumanov šou. To je već ona stara priča viđena recimo u genijalnom Rear Window. Ljudi naprosto vole da gledaju živote drugih, ljudi vole da ocenjuju, procenjuju, osuđuju, da se poistovete i sažive. Na žalost to je najveći pokazatelj neostvarenosti. Sve te horde zakucane za ekrane dok balave na razne reality stvari su zapravo ona masa koju je najlakše kontrolisati. Ne, ne pričam van konteksta filma iako to liči na našu današnjicu.

Još jedna zanimljiva stvar je privatni život ljudi koje gledamo na ekranu. U ovom slučaju je to Truman, u stvarnosti to može bilo koje poznato lice sa TV ekrana. Mi praktično prisvajamo njihove živote, doživljavamo njihove odluke previše lično, njihove uspehe osećamo kao svoje, njihove poraze kao izdajstva. Ne verujete? Pogledajte kako se pljuje po jednom momku, verovatno najvećem sportisti kog smo imali, momku koji je otišao do neviđenih visina i onda doživeo pad. Kako vam odjednom opasni glumci postanu smešni samo zato što nisu vaša politička opcija. Kako vam odjednom sjajni muzičari postanu pajaci kada ne dele isti stav kao vi? Za toliko nebitne likove, mnogo tripujemo neku bitnost. 

Ovo je zapravo film o svakom mogućem pojmu, sistemu ili mehanizmu koji upravlja vama. Bilo da je to društvo, religija, opšte merilo vrednosti, vlast, trenutna moda, bilo šta od tih stvari će te naterati da živiš po šablonu. Upravo tako postaješ jedan od mnogih, upravo tako ne utičeš ni na šta. Ako dozvoliš da sve drugo upravlja tobom, nećeš dozvoliti sebi da osetiš mnoge stvari koje bi te ispunile. Prelako dopuštamo svemu tome da upravlja nama umesto da se vodimo osećajem. Trumanov Šou pokazuje upravo to, borbu čoveka da ostvari jednu običnu želju, jedan običan put, da potraži jednu lepotu koja mu nije nametnuta. Šta ga sprečava u tome? Sve ono što mu određuje kako će živeti. Mislite o tome. 

Neko može da kaže "pa šta mu fali, ima sve što treba...". Onaj ko misli tako je zapravo onaj koji nema to što naš Truman ovde ima. Ako mislite kao ovaj navedeni, onda zamislite da imate mogućnost da dođete do ovoga što Truman živi ali da vam nešto drugo ne dozvoljava da to ostvarite. Sve se to zapravo svodi na to da sam sebe sprečavaš da se ostvariš. Znam, nije lako odvojiti se od svega toga čemu slepo robuješ. Naprotiv. To je jedna od najtežih stvari. Ali ne osporavaj nečiju želju za promenom samo zato što ti nemaš hrabrosti za nju. Ako robuješ svemu, zamenjiv si šraf u mašini koja radi za nekog drugog. 

Najjeziviji momenat u filmu je (mali spoiler) kada se Truman susreće sa svojim ocem posle toliko godina. Onda shvatite da taj neko ima moć da vam oduzme nešto tako nenadoknadivo i vrati vam kada god on to poželi. Može li Vam vratiti onda ono izgubljeno između? Ta scena nije emotivna, ta scena nije vesela niti topla, to je užasavajuće jeziva scena. Jedna od najlepših emocija koju čovek doživljava je laž i plod nečije režije. Koliko je to samo nečovečno i surovo. Truman nije glumac, nije stvar zabave, on je ovde žrtva. Ovde moram da ubacim citat iz Srpskog filma: " To nije pornografija. To je život. Život jedne žrtve. Ljubav, umetnost, krv, meso i duša te žrtve u direktnom prenosu svetu koji je sve to izgubio, a sada debelo plaća kako bi mogao da gleda, iz udobnosti svoje fotelje ... Žrtva se prodaje. U ovom svetu, žrtva je danas najskuplja roba, jer žrtva najviše oseća i najbolje pati." 

Zašto je izbor Džima Kerija za glavnu ulogu perfekcija? Do ovog filma ga znamo kao zabavljača, veseljaka, čoveka koji samo zna da nam izmami osmeh. Ovde gledamo takvog čoveka koji pati. Verujem da većina vas među prijateljima ima nekog veseljaka. Siguran sam da ste svesni koliko se oseti u njihovom prisustvu kada nisu raspoloženi i pate. Zbog izbora Kerija za glavnu ulogu, emotivno mrcvarenje ovog čoveka je još upečatljivije. Da su uzeli neku osobu sa izmučenim licem, recimo Edrien Brodija, onda ne biste imali "predznanje" kakav je on kad je srećan. Ubijanje u pojam takvog lika bi bilo samo još malo tereta na ionako uništenog čoveka. 

U jednoj sceni vidimo bedž na kome piše "How's it going to end?" ("Kako će se završiti?") I to je pitanje koje ovde konstantno moramo da postavljamo. Kraj može biti jako lep ali je jako teško doći do njega. Moramo uložiti veliki trud, moramo preuzeti stvar u svoje ruke i doći do onakvog kraja kakvog želimo. Ako ostavimo to u rukama drugih, on će nam odrediti kraj a on sigurno neće biti onakav kakav želimo. Ne dajmo da nam prodaju priču da smo poginuli za veće dobro. Ne. Ono što radimo, radimo za veće dobro, ali živimo onako kako osećamo da treba. 

Kako doći do toga da sami odlučujemo, da sami veslamo tamo gde želimo? Potrebno je nešto jako teško a to je promena. Promena neminovno znači odricanje, znači i opraštanje od mnogih ljudi i stvari koje želimo. Zašto se svi upiru da Truman ostane onakav kakav jeste? Zato što većina njih postaje besmislena i odlazi u zaborav. Postoje ljudi koje volimo i koji nas vole a koje neminovno ostavljamo iza. Ali oni će razumeti. Promena vodi u nesigurno, zato vrata koja Truman otvara na kraju vode u tamu. Ne znamo šta će biti ali idemo ka nečemu što mislimo da će biti lepo. Jako malo ljudi ima hrabrost i odluči se na ovakav korak. Jako malo ljudi se oseća ispunjeno i zadovoljno onim što je uradilo. Pronađite sebe, učinite sebe srećnim ili prepustite drugom da vas on vodi ka nečemu što je njegovo zadovoljstvo. Odlučite da budete glavni junak svoje priče ili ostanite objekat tuđe. Izbor je vaš.

Zanimljivosti:
Ed Heris i Džim Keri se nisu susreli tokom snimanja. Režiser Piter Vir je imao ideju da kada se film bude prikazivao u svakom od bioskopa simuliraju nestanak struje i onda da se na bioskopskom platnu pojavi direktan snimak iz sale u kom bi kamera snimala publiku. Potom bi se vratili na dalje prikazivanje filma. Po izveštaju mnogih psihologa, posle gledanja ovog filma se javilo mnogo ljudi koji su imali isti utisak kao Truman. 

Piter Vir i Džim Keri su jako teško sarađivali u početku jer Keri po ugovoru ima pravo da zahteva promenu scenarija. Na sreću, Vir je bio prezadovoljan Kerijevim improvizacijama. Keri je rekao da je scenario za ovaj film jedan od najboljih koje je čitao zato što je funkcioniše na više nivoa. Izjavio je i da se lako poistovetio sa Trumanom zbog obožavaoca koji ga svuda prate.

Naj scena:

Naklon

Moja ocena: 8/10

Нема коментара:

Постави коментар