Obavestenje

Obaveštenje: Listu sa vašim predlozima možete videti ovde .

понедељак, 5. децембар 2016.

Aliens (1986)


Kod nas nazvan: Osmi Putnik 2
Žanr: Akcija | Avantura | Naučna Fantastika | Triler
Režija: James Cameron
Glumci: Sigourney Weaver, Michael Biehn, Carrie Henn ...

Priča:
Planeta LUV-426 je kolonizovana ali kontakt sa ljudima je izgubljen. Poslat je tim marinaca u spasilačku misiju. U svojstvu savetnika, pridružuje im se Elen Ripli...

Moj osvrt:
Kada mislim o prva dva Aliena nekako mi na pamet padnu Terminator filmovi. Tamo je prvi deo mračniji, suroviji dok drugi pršti od efekata i akcije. Tako je i ovde s tim što mi je dugo vremena drugi deo bio draži od prvog. Nedavno sam sebe častio još jednom reprizom i definitivno sam potvrdio mišljenje da je kao i kod Terminatora, prvi deo ipak bolji film. Atmosferičniji je, sadržajniji je, mračniji je. No, kao i T2, i A2 nam donosi još detalja koji i te kako prijaju. 

Prvi deo nam je doneo zverinu koja je jedna od najjezivijih viđenih na filmu. I to ne samo što je jeziva, ceo proces nastanka je epski. Ono što je prvi deo donekle krio, izgled ove zverke, Aliens eksploatiše sjajno. I to ne samo da eksploatiše, donosi i nešto novo, nove detalje, nove jezivosti i to je slatkiš za oči za nas koji volimo ovakve stvari. Naravno veliko hvala sjajnom H.R. Gigeru jer je vizuelni spektakl kojim su nas Alien filmovi častili ili upravo plod njegove mašte ili se žestoko oslanja na njegovu kreaciju. 

Prvi film je kvalitetom dao temelj, dao je tu zverinu i ne možeš dočekati da je vidiš. Kada bih vas pitao posle koliko vremena ste videli zverku u ovom filmu, sumnjam da bi neko dao tačan odgovor iz prve. Do toga moramo da čekamo više od sat vremena (barem u rediteljskoj verziji koju sam gledao) ali subjektivni osećaj nije takav. Zašto? Zato što ovaj film svakom prokletom scenom pojačava to iščekivanje, gradi priču, gradi atmosferu, gradi i likove. Malo nas podseća stvari iz prvog filma, pa nam onda da neke informacije koje samo ukazuju na to da će biti pokolja, pa dobijemo još malo detalja sa Facehuggerima itd itd itd. Do početka pokolja su nam pripremili toliko stvari da jedino što ostaje je totalni rolerkoster. 

Imamo samouverene, neustrašive. vojničine gde testosteron pršti na sve strane. Kada pogledamo njihov susret sa alienima, ne možemo da se otmemo utisku da tu ima i neke simbolike iz prostog razloga što su totalno nespremni za ono što ih čeka i na neki način su posluženi na tacni poput obroka. Kada sam prvi put gledao, veliki zaokret a moram da priznam i razočarenje u odnosu na original mi je bio što nije tako teško ubiti aliena kada imaš oružje. Ali za razliku od originala ovde su išli na brojnost pa alieni iskaču na sve strane. Upravo tu je razlika jer je mrak iz prvog filma ovde poprilično zamenjen akcijom. Nazvao bih ovo velikom manom da akcija nije tako prokleto dobra. 

Ripli se u ovom filmu razvija u jednog od najvećih, kako bi ameri rekli, bedesova (badass) a ja ne mogu naći prikladnu reč kod nas za ovako nešto. Ko zna, nek nam je da da ne živimo u neznanju. Za mene na svetu filma ne postoji veći od nje. Švarceneger u Predatoru je mala beba za ovo. Ne možeš biti toliko zajeban koliko je to Elen Ripli. Najbolje od svega je što u svemu tome ona deluje savršeno prirodno. Naklon do poda za Sigurni Viver. No ne bih presekao ovde priču o njoj. Ne smatram je naročito atraktivnom ali na kraju i prvog i drugog dela ne možeš biti ravnodušan. Iako joj je uloga nešto što obično serviraju muškarcima, Ripli je, kako bi veliki prijatelj umeo da kaže, opasno "seksualna". Elem, u prvom delu je bila inteligentna osoba koja se borila za opstanak. Ovde Ripli izrasta u lik koji se bori sa alienima a ljudima lagano lupa šamare. Dobro sad, ne lupa im šamare ali na odličan način stiče autoritet. 

Pomenuh da imamo nešto novo kada su alieni u pitanju a to je pojava majke, jer logično, neko mora da leže ona jaja sa facehuggerima. Scena u kojoj se Ripli susreće sa tom kolosalnom zverinom mi je najbolja stvar u filmu. No nije to samo okršaj sa velikom zverinom, ima tu i nešto više - tu vidimo sukob dve majke. Ceo film zapravo pršti od tih aluzija na materinstvo, majčinstvo, materinajčinstvo... bokte. Ripli na početku saznaje sudbinu svoje ćerke, sudbinu koju je prespavala. Kasnije se bori za jednu devojčicu imajući opasno zaštitnički stav prema njoj. Ok, rekao bi neko, borila bi se za svakog od saboraca. Meh, to su baš šablonski heroji. Nije se ona baš uvek osvrtala na one koji su ostajali iza. Ako je mogla pomoći usput, pomogla je. Ovde se sa mudima do zemlje vraća da pomogne devojčici i tu imamo onaj majčinski instinkt. Sa druge strane imamo i majku aliena koja naravno brine za svoju "dečicu". Tako da taj sukob dve majke kulminira u opakoj završnici filma. Sad se setih blasfemije koju su napravili u četvrtom delu sa tim nekim rodbinskim odnosima i majčinskim osećanjima. Mogao sam bolje popljuvati taj film ali me mrzi da ga gledam opet. No ne bih se sad prebaciovao na kasnije filmove. Ni jedan ne zaslužuje da stoji uz prva dva. 

Kao i u svakom Kameronovom filmu i u ovom imamo njegov obračun sa korporacijama i moćnicima koji lovom vrte svet. Zanimljivo je kako on to uvek provuče tako da ne izgleda bezvezno i šablonski. U Terminatoru su likovi iz namere da naprave nešto revolucinoarno iskopali grob čovečanstvu. U Avataru imamo današnji tip moćnika koji grabe sve za sebe ne poštujući tradiciju i istoriju. U Aliens imamo likove koji žele istražiti novu vrstu u potrazi za moćnim oružjem. Sve to savršeno ima smisla. Naravno, po onoj narodnoj, ko se mača lati, oštricom čačka uho pa to vidimo i ovog puta. 

Ne želim da verujem da neko među vama nije gledao ovaj film. U grupi mračnih Sci-Fi ostvarenja ovaj je u samom vrhu. Ovo je onaj Kameron na vrhuncu, onaj koji nam je dao T1 i T2. Ovo je poslednji valjan film u Alien franšizi. Dok čekamo nešto vredno pažnje, ovo neretko mora da bude na meniju. Zapravo, segment od momenta kada Ripli krene po devojčicu pa do kraja filma bih mogao da gledam svaki dan i da mi nikada ne dosadi. Prvo, kada Ripli krene, osetićete opasnu količinu loženja. Potom, kada sretne kevu Aliena, kakav je to momenat mračne sci-fi preleposti braćo i sestre. Ništa tu ne manjka. Akcija, atmosfera, jeza, adrenalin, sve pršti. Napravite još jednog ovakvog aliena, nemojte da vas mrzi. Plačem za nečim ovakvim.

Zanimljivosti:
Scena sa trikom sa nožem nije postojala u originalnom scenariju već su je glumci osmislili između sebe i jedini ko nije znao ništa o njoj je Bil Pakston čiji lik je bio predmet šale. Kada je snimana scena u kojoj Njut klizi niz cev, Keri Hen koja ju je tumačila je namerno pravila greške kako bi scenu snimali nekoliko puta. Kameron joj je na kraju obećao da će moći da se igra tu koliko god hoće čim snime scenu kako treba. Lens Henriksen je pre snimanja izjavio da će napustiti glumu ako mu i ova uloga bude neuspešna. Bil Pakston je improvizovao skoro sve svoje dijaloge. 

Sigurni Viver je imala nekoliko zamerki na scenario ali se nije bunila niti je tražila od Kamerona da išta menja. Odbrojavanje od 15 minuta na kraju zaista toliko i traje. Nominacija Sigurni Viver za oskara za ovu ulogu je prva nominacija za glavnu žensku ulogu iz filma akcionog žanra. Jedno od jaja aliena je danas izloženo u Smitsonian muzeju. Krik aliena je dobijen menjanjem krika babuna. U specijalnoj verziji Ripli saznaje sudbinu svoje ćerke i vidi njenu sliku. Na slici je zapravo majka Sigurni Viver. 

Budžet je dozvolio da imaju samo 6 komora za spavanje ali su onda iskoristili ogledalo kako bi ispalo da ih je 12. Bil Pakston se izvinjavao maloj Keri Hen kada god je njegov lik psovao. Ona je rekla da joj ne smeta jer ni ne zna šta te psovke znače. Bišopova tvrdnja da ne može da povredi čoveka je izvedena iz jednog od Zakona Robotike koje je napisao Isak Asimov. Jedina uloga Keri Hen koja je kasnije postala učiteljica. 2015 je najavljena mogućnost da se Sigurni Viver vrati u franšizu pri čemu bi se radnja nastavila od ovog dela a treći i četvrti film bi se smatrali Rilinim snom. 

Lens Herniksen je izjavio kako je nedaleko od mesta gde je sniman film, sniman i Full Metal Jacket i da su se na pauzama glumci družili. Hiksa je trebao glumiti Džejms Remar ali je zamenjen Majklom Binom šest dana po početku snimanja. Navedeno je da je dobio otkaz zbog razlika u umetičkim viđenjima sa Kameronom a zapravo je uhapšen zbog posedovanja droga. Riplin mini toalet je zapravo kupljen od British Airwaysa. 

Samo šest Alien odela je korišćeno za potrebe snimanja. U sceni kada je Alien kraljica u liftu, cela lutka je smeštena tamo ali kako je bila prevelika, morali su joj ukloniti rep. Film je inicijalno trebao biti sniman bez Sigurni Viver ali je Kameron odbio. Bil Pakston je izjavio kako je Kameron ludeo sa Britancima u filmskoj ekipi jer su neretko prekidali snimanje da popiju čaj. Film je sniman u napuštenoj elektrani u Londonu.

Naj scena:

Ripley vs. Alien queen

Moja ocena: 9/10

уторак, 29. новембар 2016.

Requiem for a Dream (2000)


Kod nas nazvan: Rekvijem Za Snove
Žanr: Drama
Režija: Darren Aronofsky
Glumci: Ellen Burstyn, Jared Leto, Jennifer Connelly...

Priča:
Priča o četvoro ljudi čiji životi se polako raspadaju kako njihova zavisnost postaje jača.

Moj osvrt:
Ovo je jedan od filmova koje ste mi najviše preporučivali. Zaobilazio sam ga jako dugo iz prostog razloga što kada sam ga prvi put gledao, pobesneo sam potpuno i nije mi se dopao ni malo. Razlozi za to su i više nego opravdani ali veliki je problem što zbog njih nisam dozvolio filmu da mi priđe. Nije da sam i ovog puta lako odgledao film ali ovog puta sam dozvolio priči da dopre do mene. Prvi problem koji sam imao je da je ovo jako izlizana tema. Nemojte mi reći da nisam u pravu jer više mi je muka od fimova koji kritikuju rasizam, drogu, ljudska prava itd. Danas bukvalno sve što kažete može da se podvede kao vređanje. U čemu je onda štos sa Rekvijemom? Fazon je u tome što je ovaj film imao muda da ogoli neke stvari, da vam prikaže nešto što drugi nisu mogli, smeli ili umeli, nešto što su drugi uopštavali i maskirali. Rekvijem ima muda do zemlje jer upravo time šamara tako da će se obrazi crveneti jako dugo.

Drugi problem je što je film režiran i usnimljen tako da sam non stop bio napet, non stop pod stresom i non stop sam osećao nervozu. Setite se Mementa gde nas je Nolan ubacio u majnd set lika dok nismo osetili da lagano ludimo ne znajući više da povežemo početak i kraj. To je bilo sjajno. Ovo u Rekvijemu je prokleto savršeno. I dalje je to jako teško za gledanje ali ja od pre deset godina nisam umeo da cenim nameru već sam se zatvorio pred nečim drugačijim. Tako da ovo nije upozorenje. Film je užasno težak za gledanje ali tema je takva, likovi su takvi. Hoćete pravi osećaj? Rekvijem vam ga baca u lice. Umesto bezmude priče sa naravoučenijem dobićete potpuni haos. 

Pogledajmo sad vizuelni deo filma. Pogledajmo okolinu oko likova čije živote pratimo. Skoro uvek su tu sivilo i praznina. Ne oslikava li to njihove živote generalno? Šta se dešava kada imamo scene koje su uslovno rečeno normalne, gde likovi kako tako vode pristojan život, rade lepe stvari, gde svi oni deluju sasvim ok? Te scene užasno odudaraju. Imamo opasan kontrast a u celoj slici odudara ono što je lepše, što je bolje, što je pravi put. 

Čitao sam tekst gde čovek kritikuje način na koji jedan od likova dolazi do droge. Ok, ima to smisla ali se o tome ovde uopšte ne radi. Ono što film govori je da je do droge jednostavno doći. Totalno je nebitno da li je ona prepisana od strane doktora, kupljena, ukradena, dobijena. Fazon je da je ona uvek tu, dostupna svima. Bitno je samo da li ćeš pružiti ruku ili se okrenuti. Ne možeš ignorisati ali možeš zaobići. 

Šta su konkretni razlozi, zbog čega se likovi opredeljuju za taj put? Evo kontra pitanja - da li je zaista bitno? Koliko puta ste se sami zapitali zašto neko to radi, zašto oni koji imaju sve to rade. To više nije prestup, nije strano, nije šok, nije fazon, nije stvar prestiža ili nivoa. To je način života i toga svi treba da budemo svesni. 

Dolazimo polako i do onoga što Rekvijem izdvaja od svih drugih filmova na ovu temu. Pogledajmo ljude koji su zavisni. U svim filmovima se transformišu u iste zombije koji su samo u potrazi za fiksom. Nema neke druge emocije. E pa jebite se svi. Rekvijem ima nešto drugo, ima likove kojima vidite emocije i u najgorem stanju i znate šta, i te kako su svesni tih emocija. Vidite da im je stalo do nekog ili nečeg ali vidite nemoć da ta emocija nadvlada zavisnost. Nemamo zombije, imamo ljude i to je opasan kvalitet filma. 

Obično kada vidimo likove koji su pali u kandže zavisnosti, ne vidimo ništa drugo osim jednosmernog srljanja u propast. To je ok ali zajebi me toga da čovek ne može da promeni svoju situaciju. E tu smo. Može. Čovek skoro uvek može da okrene list, da preokrene situaciju, da se izvuče. Stvar je u tome što je to tako prokleto teško. Tu zapravo dolazi čovekova mentalna snaga do izražaja. Ali budimo realni, svaka velika promena u životu traži veliku mentalnu snagu. Samo retki su sposobni napraviti taj korak ali skoro svako ima šansu. Rekvijem nam nije dao zombije, dao nam je ljude koji su sposobni da misle, koji imaju emocije, koji mogu da preokrenu situaciju. Pitanje je samo imaju li snage i volje za to. 

Kroz ceo film vidimo gradaciju. Situacija koja kreće je problem, eskalira u nešto mnogo veće, gde čovek može da lagano strada i na kraju se zavšrava totalnom propašću. Upravo ona tenzija i nervoza o kojim pričam se pojačavaju. Glavnu muzičku numeru iz filma sam siguran da znate. I ona je takva. Kreće lagano, ubrzava, zvuči preteće, pa jako opasno i eskalira u totalnu jezivost. Svakako jedna od najupečatljivijih muzičkih numera koju možete čuti na filmu.

Iste stvari se dešavaju i sa likovima. Od problema koje imaju nastaju ogromni, sve to eskalira i neminovno rezultira opasnom degradacijom ličnosti. I opet se vraćam na ono glavno - nećete videti zombija, videćete čoveka koji je uništen zavisnošću. I dalje je to onaj isti čovek. Zavisnost nije kao u drugim filmovima glavni lik. Ne. Glavni lik je čovek koji se samouništava. Ooo da. Nije droga čovekov neprijatelj - čovek je sam sebi neprijatelj. 

I tu dolazimo do nas koji gledamo te ljude. Vidimo da su uništeni, vidimo da su izgubljeni ali nam ih je ipak jako žao. To ne možemo reći za veliku većinu filmova sa ovom temom iz prostog razloga što nam ne nude osobe već hodajući magacin za drogu. Nasuprot šablonskim filmovima, ovde ne žalimo osobe koje su ovi ljudi nekada bili jer oni su i dalje iste osobe. Ovde ih žalimo sada, ovakve kakve su, žao nam ih je zbog sadašnjosti jer su one i dalje ono isto. Pogledajte lik koji na savršen način tumači ovde veličanstvena Elen Burstin. Ona na kraju zvuči kao totalno luda osoba ali ono što izgovara nije ludost. Ona je samo uništena do te mere da nikom nije stalo za ono što ona jeste već ljudi gledaju upravo onog zombija koji se svima nudi u ovakvim pričama. Tu je velika razlika između maske/efekta i suštine. 

Kako ovakve priče rezultiraju - uglavnom krajem sa totalnim uništenjem. Rekvijem je tu mnooogo suroviji nego što ste navikli. Ne mislim zbog onog što se likovima desilo. Dešavale su se i brutalnije stvari. Rekvijem ima nešto drugo. Realniji je, iskreniji je, hrabriji je. Zašto? Zato što taj kraj nije tako blizu. O ne, braćo i sestre. Mnogo je kilometara i sati do tog kraja. Jezivo je to što su svaki kilometar koji čovek u ovom stanju pregazi i svaki sat koji potroši sve veća patnja. Beskrajna patnja.

Zanimljivosti:
Tokom monologa Elen Burstin o tome kako je stara i sama, Metju Libatik je slučajno dozvolio da kamera odluta od scene. Kada je Aronofski uzviknuo "rez" da bi se suočio sa kamermanom, shvatio je da on plakao tokom snimanja i da je navlažio kameru tako da nije video šta snima. Aronofski je odlučio da tu scenu zadrži u filmu. Elen je inicijalno bila zgrožena ulogom i odbila ju je ali kada je pogledala Pi (1998) od istog režisera, prihvatila je ulogu.

Aronofski je od Letoa i Vejansa tražio da se mesec dana uzdržavaju od unošenja šećera i upražnjavanja seksa kako bi osećali jaču zavisnost za nečim. Leto je značajno smršao i družio se sa pravim džankijima kako bi bolje ušao u ulogu. Elen Burstin je izjavila kako joj je ovo najveća uloga koju je tumačila. Kada Sara Goldfarb ide podzemnom železnicom pričajući ljudima da će nastupiti na televiziji, jedan čovek joj kaže "You are whacked". To je otac Darena Aronofskog. Scena u kojoj Konelijeva stoji i gleda ka okeanu je uzeta iz filma Dark City. 

Zbog zahtevnih scena, Elen je svakog jutra četiri sata nosila medicinsku kragnum dva "debela" odela, od 10 i 20 kg i devet različitih perika. Kako bi ušla u ulogu Merion, Dženifer Koneli je počela da dizajnira odeću i na kraju se to završilo tako što je sama nosila većinu svoje odeće. Aronofski je inicijalno želeo da glavni likovi budu još mlađi. Tri od četiri glavna lika su dobili oskare, Koneli, Burstin i Leto. Niv Kembel je bila prvi izbor za Merion ali je odbila zbog scena golotinje.

Naj scena:

Finale

Moja ocena: 10/10

петак, 25. новембар 2016.

The Red Shoes (1948)


The Red Shoes (1948) on IMDb
Kod nas nazvan: Crvene Cipelice
Žanr: Drama | Mjuzikl | Ljubavni
Režija: Michael Powell, Emeric Pressburger
Glumci: Anton Walbrook, Marius Goring, Moira Shearer...

Priča:
Mlada balerina je rastrzana između čoveka kojeg voli i želje da postane prima balerina.

Moj osvrt:
Imamo novajlije koje žele da uspeju, devojku koja želi da bude prima balerina, momka koji želi biti kompozitor/dirigent. Imamo umetnike koji deluju nedodirljivo tako da ovim mlađanim njihova pozicija deluje nedostižno. Što se tiče momka koji je kompozitor, on se polako probija i vidite da mu je stalo, da se trudi da dostigne neki nivo. Što se tiče devojke, ona igra zato što to hoće i voli i ne vidimo apsolutno ništa van toga. Nisam video tu početnu strast, strah ili neki krvavi rad kako bi se probila na vrh. Sve mi to deluje previše glatko i jednosmerno. 

Druga stvar, što se momka tiče, besprekoran je. Strašan je talenat i samo ide ka gore. Problem je što ne vidimo nikakvu grešku, nikakav problem, nikakvu prepreku koju on mora da pređe. Shvatam ja veliki talenat ali opet, morao bi sam imati neku sumnju, sam bio malo nesiguran. I ovo mi deluje prelako. Što se devojke tiče, tu kao imamo malo problema ali ne vidimo da je pod nekim stresom. Malko se nervira ali jasno je kao dan da će to sve leći tamo gde treba. Lepi smo šareni smo pristup nosi premalo emocija. 

Tu dolazimo do Ljermontova, čoveka koji vodi igru i njegove tvrdnje da umetnik koji je zaljubljen (u ovom slučaju balerina) ne može dostaviti ono što je potrebno. E to je jedini ali veliki problem u filmu. Ona laganost koju sam naveo nije tako problematična. Lagan film svakako prija. Ali umetnost se rađa iz emocija, bez obzira bile one lepe ili ne. Najbolji primer je film koji ću porediti sa ovim a to je Black Swan. Cela ova priča oko balerine koja ne sme da voli jako štrči i vidi se da je nametnuta zbog same kulminacije filma koja je opet jako isforsirana. Ne volim kada na silu praviš melodramu. 

Ono što mi se jako dopalo je to što je već naša balerina, u sklopu spremanja za nastup, neću reći primorana ali joj je naređeno da sluša muziku uz koju će da nastupa čak i dok jede. To je zaista genijalno jer poznavajući svaki ton, jedno si sa muzikom. Čak i kada prekineš da je slušaš, i dalje je osećaš, znaš koji ton sledi, znaš ritam i možeš igrati i u tišini. 

Iako je priča o mladoj balerini u centru, ipak su mi događaji vezani za mladog dirigenta/kompozitora bili zanimljiviji. Tačno vidite kako se lik razvija kroz ono što radi, lagano uviđate njegov talenat pa zašto i ne reći genijalnost. I u jednom momentu vidite da je postao veliki. Vidite poštovanje koje mnogo stariji kolega ima za njega. Kod balerine je sve ravno. Ona je odlična igračica i to je to. Nema uspona, nema padova, čim dobije šansu ona dominira. Pogledajte Black Swan nasuprot tome. U centru tog filma je razvoj lika. Lik ove devojke je isti od početka do kraja. Sve što znamo je da voli da igra (iako se slabo gde vidi ta strast) i da igra savršeno. 

No da se vratimo na Ljermontova. Skontali ste i sami da čim je krenula ona priča sa tim da balerina ne sme da bude zaljubljena i da voli, da će se to i desiti ovoj devojci. Na žalost ne vidimo bolesnu opsesiju totalnog ludaka u celoj toj priči, čoveka koji želi savršeni balet, već vidimo veliku dozu sebičnosti. Ok, kontam, ta unutrašnja borba koju on vodi sam sa sobom, da li da bude tolerantan ili da bude drkadžija koji drži sve pod kontrolom savršeno ima mesta ovde. Ali sam ipak očekivao barem malu dozu ludila. Ovo je ona jednostavna ljubomora koja čini čoveka slepim i glupim. Što je najgore svi to vide i deluje providno ali eto, on, iako je svestan da to loše utiče na njegovo čedo, voli da sve bude kako je on zamislio i to je to.

Ova priča o izboru između baleta i ljubavi je upravo ono što je isforsirano. Jedina stvar u tome jesu ljubomora, samoživost i egocentričnost dva muška lika. Jasno je kao dan da obojica vole istu osobu. Apsolutno je nebitno na koji način ovde, to i jeste savršeno. Ali upravo njihove osobine dovode do toga da obojica traže žrtvu od osobe koja ih obojicu čini srećnim. Pisao sam već u tekstu o genijalnom The Best of Youth. Osoba koju volite je najlepša kada radi ono što voli. Zašto bi joj to uskraćivali? Tu imamo onu borbu dva jarca koji će prvi da pređe most. Na moju iskrenu žalost ova priča u filmu se nije završila kao ta basna već je kraj totalno isforsiran. Nešto što bi trebalo da me šokira je upravo nešto što me je ohladilo. Nekada filmotvorci jednostavno premalo cene živote svojih likova. Melodrama nije nužno kvalitet i memorabilnost. Možda bih i ja lio hektolitre suza na kraju da je cela priča imala smisla. Možda je bolna baletska interpretacija bila mnogo bolje rešenje od usilovane završnice koju smo gledali. 

E sada ono glavno a to je balet po kom film nosi i ime. Braćo i sestre, ovo je veličanstveno. Ono što gledamo je stoprocentni audiovizuelni spektakl. Nisam kompetentan da ocenjujem ples ali ovo što sam video za mene je savršeno. Iskreno, više bih voleo da je ceo ovaj balet trajao kao film i da sam samo to i gledao. Bila bi čista desetka. Ali nije to samo balet. Ovde su se sjajno poigrali sa gledaocima menjajući scenografiju. Kada kažem menjajući scenografiju, ne mislim da su to radili na bini na kojoj su ljudi igrali. Scenografija je savršeni plod specijalnih efekata i on prikazuje prvo ono što muzika i balet koji gledamo donose, potom i ono što likovi ali i mi kao gledaoci osećamo. Ponavljam, ovaj segment nosi najveću moguću ocenu jer je bez trunke sumnje savršen. 

Ok je ovo film ali mu je falila samo jedna jedina stvar da bi bio vrhunski a to je emocija. Setimo se Black Swan i prvih nastupa lika koji tumači Natali Portman. Kako vas je nerviralo njeno dahtanje i strah. Ali hej, imali ste emociju, vidite da je devojci stalo. Igra iz emocija, sumnja u svoj uspeh i plaši se tako da je i njen lik je utkan u tu igru. I kako ona izrasta, kako se transformiše, to se dešava i sa njenim likom ali najbitnije od svega i sa njenom igrom. I tu smo kroz set emocija došli do savršene igre. Crvene Cipelice su 100% savršena igra i ništa više. Emocije su nabacane kako bi se napravio ničim izazvani kraj. Šteta. Da su emocije bile tamo gde im je mesto, imali bi veliku majstoriju od filma.

Zanimljivosti:
Prvog dana snimanja Mojra Širer je izgorela na suncu i imala je gadnu opekotinu na leđima. Pri skoku kroz prozor, povredila je vrat, zadobila ogrebotinu koja se zagnojila. Režiser Majkl Paul je bio ubeđen da će lako ubediti Mojru Širer da glumi. Ona je godinu dana odbijala pre nego što je konačno pristala. Njoj nije posebno bilo stalo do Pauela. Kasnije je pričala kako je snimanje filma bilo užasno. Pričala je kako je Pauel bio jako dalek i rezervisan i nije puno pomagao kao i da je odluka da se koristi beton za ples bila užasna jer se, pre ili kasnije, svako od plesača povredio. 

Kada je Ludovik Kenedi video Mojru Širer, po njegovim rečima je znao da je to devojka koju želi da oženi što je dve godine kasnije i učinio. Glavna scena baleta je snimana šest nedelja i korišćeno je 120 slika Hajna Hekrota. Balet "Crvene Cipelice" traje oko 15 minuta i u njemu učestvuje 53 plesača. Džek Kardif je namerno manipulisao brzinom kamere dok su plesači u skoku kako bi izgledalo da lebde u vazduhu. 

Lik Ljermontova je zasnovan na Sergeju Djagiljevu, čoveku koji je stajao iza Vaslava Njižinskog. Kada je saznao da se Njižinski oženio prima balerinom Romolom de Pulski oboje ih je otpustio. Ovo je jedan od Skorsezeovih omiljenih filmova i njegova kompanija je čak digitalno obradila originalni snimak kako bi ga vratila u prvobitno stanje.

Naj scena:

"Crvene Cipelice"

Moja ocena: 7/10