Obavestenje

Obaveštenje: Listu sa vašim predlozima možete videti ovde .

понедељак, 8. јун 2015.

American Sniper (2014)


American Sniper (2014) on IMDb
Kod nas nazvan: Snajperista
Žanr: Akcija | Biografski | Triler | Ratni
Režija: Clint Eastwood
Glumci: Bradley Cooper, Sienna Miller, Kyle Gallner...

Priča:
Mornarička Foka Kris Kajl spašava mnogo života svojom preciznošću u ratu i na taj način on postaje legenda. Kada se konačno vrati kući, on shvata da ne može da ostavi rat iza sebe.

Moj osvrt:
Više puta sam pričao o tome koliko mi novi oskarovci ništa ne znače. Birdmana isključujem iz ovoga. Pogledao bih ga svakako zbog Inaritua. Pogledajte kandidate i pobednike u zadnjih par godina: Whiplash, The Theory of Everything, Gravity, Captain Phillips, American Hustle, 12 Years a Slave, Argo, War Horse, The Help, The Social Network, The Blind Side, The Hurt Locker, Slumdog Millionaire. Nešto od ovoga ima i nekog kvaliteta ali ništa od ovoga nije naročito vredno pomena niti više od jednog gledanja (neki nisu ni toliko vredni). Ljudi, kada je Oskar u pitanju, najbitnije od svega je da prestanete da se primate na tu nagradu. 

American Sniper je nešto najgore što sam gledao verovatno još od Igara Gladi. Ne zezam se, toliko je ovo loše. Sad neko može da misli da sam imao neka predubeđenja. Zajebite sa tim. Ovo je pravio Istvud a njegove filmove volim, čak i one naivne gluparije poput Svemirskih Kauboja. Ovo je toliko providno, neubedljivo, neprirodno i nadasve bezobrazno da sam se sve vreme postavljao pitanje ko je pisao ovaj prokleti scenario. Nemojmo o tome da je ovo istinit događaj, ovo je našminkano do krajnjih granica poimanja. Pazite, servira nam se priča kako je ovaj momak vaspitavan kao zaštitnik. Npr u prepatetičnom The Blind Side imamo kao fazon da momak ima taj zaštitnički instinkt. To deluje ok ako ste 12togodišnji klinac i reći ću zbog toga da može da prođe. Ali ovde imamo zaboga velikog patri(j)otu. Takvi su isključivo odgajani da budu čuvari nacije, ponosa, nevinosti čednih djeva. Ja se ovako sa tim sprdam a oni su ozbiljni, pa vi vidite onda.

Onda pomisliš hajde, nek bude kao zaštitnik. Klinci se lože na to. Onda momak gleda vesti na tv-u i vidi kako su negde bombardovane američke ambasade. Kad je njemu onda pao mrak na oči. Kad je njemu braćo i sestre onda puk'o film. Pazi, razumljiv je bes kada vidite da je neko ugrožen, nije to sporno, ali ovo je toliko trulo odrađeno da ne mogu da verujem. Izgleda kao da nije bitan čovek već simbol, kao da nije bitno da li je neko nastradao već činjenica da je napadnuta američka zastava. E pa pljujem na sve te simbole koji sebe stavljaju iznad čoveka. Bez čoveka ni jedan jedini simbol ne bi postojao na ovom svetu. Ali šta da se radi, imamo čoveka kome trza oko čim vidi da neko napadne zvezdice i pruge. Da li ovde vidimo brigu za čoveka? Teško. Ovaj se ne bori za to. Ne verujete? Da se bori, zar se ne bi borio za svoju porodicu? 

I onda kreće trening koji se prilično sprda sa Full Metal Jacket. Mislim, nije im namera da se sprdaju ali naspram tok masterpisa ovo deluje kao da je nas nekoliko pokušalo da na osnovu dreke ludog narednika snimi nešto slično. Naravno ne može svako da bude marinac, foka i borac za mir u svetu, tako da su ovo rigorozni treninzi i slabići odustaju. Ako ne možeš da uradiš šestodvajespet čučnjeva, šta vredi od tvog intelekta, preciznosti, odličnog rasuđivanja i čega već u vojsci. Ali fak, bitni su samo oni koji fizički mogu da iznesu bilo šta, samo oni imaju ulogu u takvoj priči. Koliko su ovo zajebani momci vidi se u sceni kada jedan od njih sopstveno telo koristi kao metu za pikado. Da, ozbiljan sam. To je taj vrh, to je elita koja teba da nam brani guzice. 

Iskreno, ovo je jedan od najgorih ako ne i najgori dijalog koji sam video u svetu filma. Neke rečenice su totalno nabacane čisto da se vodi neki dijalog. Potom, imamo one rečenice koje bi trebale biti patetične. Tipa lik ustaje i kaže da bi dao život za Ameriku. Problem je što ovo ovde nije patetično, ovo je toliko jebeno glupo da ne mogu da vam opišem. Od samog početka film smrdi od glupih dijaloga i monologa. Takva mu je i poruka - glupa do krajnjih granica poimanja. Samo sačekajte prvi dijalog ovog momčeta sa svojom budućom ženom - uživaćete. I da, predlog koji je neko dao Sijeni Miler da se bavi glumom je najgori predlog još od kad je neko u Portlandu rekao: "Ovaj Majkl Džordan ne deluje kao dobar izbor pored Sema Bouvija. Prepustimo ga Bullsima". To je jedna iz one elite koja ne može da ni da izgleda prirodno kada stoji i ne radi ništa dok je snimaju. 

Problem je što film koristi neke istorijske događaje na potpuno pogrešan način. Kada su srušene kule u SAD to nije pokrenulo nešto normalno u svetu filma već je pokrenulo lavinu patetičnih proizvoda. Kada radite tako nešto, pljujete na sve žrtve takvih nesreća. Koristite nečiju smrt da prodajete svoj proizvod na najljigaviji mogući način. Kako snimiti onda nešto po takvom događaju? Snimi tako da pošalješ poruku. Pogledajte Šindlera. Prikaži uzrok, odaj počast žrtvama, pošalji poruku, ogoli zlo. Šta rade ovde? Kule se ruše a bata koji bi da pogine za Ameriku skače besan u želji da nekom prošeta zube kroz grlo. Bes je opravdan ali ovaj usrani, plastični, patetični američki heroj je ono što kupuje pažnju krvlju drugih. Kako veliki Saramago reče u "Jevanđelje o Isusu Hristu" - "Sada ti moraš da umreš da bih ja večno vladao." Da li treba poštovati nešto što zarađuje na krvlju drugih? Drugi nisu stradali da bi ovaj momak napravio nešto veliko. Drugi su stradali da bi ovaj lik ispao faca. 

I naš heroj kreće u rat. Normalno, on je glavni pozitivac. U ratu mora da bude glavni negativac. Jebiga, ne možeš da očekuješ da je to samo borba dve strane. To mora da bude okršaj najboljih među njima. Evo i Brotherhood of War i Saving Private Ryan imaju glavnog negativca a to su... to su... ček ček. Čemu služi prokleti Mustafa snajperista, najbolji u naciji. I taj najbolji koliko god da je dobar, ne vredi kao svi ostali zajedno. Ali ne možeš tako čoveče. Kako će da postoji onaj finalni okršaj gde će se videti kome je veći, gde ćemo da gledamo pogodak sa par 'iljada metara. 

I onda kreće jedno od najjadnijih građenja likova (čitaj heroja) u kinematografiji. Ovaj lik makne nekog, već pričaju da je legenda, da je spasao brdo života itd. Najljigaviji mi je način na koji su predstavili ubistva dece. Kada to urade teroristi, to izgleda kao gnusni, zli čin. Kada to uradi naš herojski snajperista, to je neophodno jer malo dete je onda predstavljeno kao neverovatni zlikovac. Ovo je odvratno na toliko nivoa da ne mogu da vam opišem. Sve ove scene prati brdo kretenija i to u cilju kreranja "legende" i "heroja". Npr vojska se prikrada, ova legenda sa distance makne snajperom nekog ko je bio potencijalna opasnost toj vojsci i ovi kažu nešto kao kako ta "legenda" bdi nad njima. Potom mu jedan od vojnika mahne sa distance. Jeste li primetili jedan veliki stepen idotizma? Za one koji nisu: ako je taj momak snajperista, ako mi on spase život sa distance, ja se okrenem i mahnem ka njemu, nisam li možda odao njegov položaj? 

Tu negde leži i odgovor zašto mu je dat retardirani saborac. Npr. "legenda" ubije detence, ovaj retardirani se oduševi. Zašto? Da bi ovaj koji je ubio detence izgledao kao elementarna nepogoda. U fazonu morao sam, teško mi je ali nisam ja taj zlikovac. Ovaj do mene koji likuje tome, on je pravo zlo. Ja sam milosrdan. Koga vi folirate? Da li zaista mislite da je Oskar relevantan kada ovakvo propagandno smeće može da prođe kao kandidat. Ovo je ekser u sanduku u kojem su sahranili tu nagradu. 

Nije ovde kraj biserima. Naravno da ovaj patriota mora kući da ostavi trudnu ženu. Ajme mene mili blože. Pa kako misliš da njegova drama bude napetija i tragičnija ako ga kući ne čeka žena sa stomakom do zuba? Kako da ne vidimo veličinu heroja ako nemamo pred očima činjenicu da on možda neće upoznati svoje dete? Sjajna drama, zar ne? Ovoga se niko nikada ne bi setio. Naravno da se tu i namesti scena gde su njih dvoje na vezi u toku pucnjave. Pa moramo da budemo svesni jadnih žena koje čekaju svoje heroje koji se razbijaju po tamo nekim pustarama. Naravno, Sijena Miler sve to začini svojom epskom glumom. 

U jednoj sceni glavni lik stoji sa svojim malim sinčićem. Potom im prilazi čovek i objašnjava malom klinji kako je njegov otac heroj i legenda. Hajde majstore, objasni malom klinji kako je njegov tatica postao heroj tako što je odstrelio vršnjake svog sina. Ali čekaj, ti malci su mogli ubiti nekog. Pa naravno, ali tako je moralo da bi opravdali ovog heroja. A ovaj čova koji može da pogodi komarca u jajce sa kilometar, nije mogao možda da rani dete. Ma, zašto uopšte ovoliko analiziram ovo smeće. 

Ali čekaj, zar ne gledamo ovde velikog heroja. Pa on napušta mesto snajpovanja i kreće sa ostalim u akciju u prkos tome što treba da snajpuje? Naravno da nije heroj, on je retard. Ako imaš ulogu u ratu poput njega, to napuštanje mesta ne izgleda kao herojski čin već teška glupost. Sa mesta na kom se nalazi, on može da nadgleda veliki prostor, može da najavi potencijalnu opasnost svojim saborcima i spreči je. Uletanjem u frku sa njima on automatski ugrožava misiju i čini druge lošima. Ooo da, ovo nije pravljenje heroja, ovo je činjenje svih drugih nesposobnima. Sad ću ja da dođem tamo i pokažem vam kako se radi vaš posao. U fazonu ja sam baja, vi samo treba da statirate uz mene. 

Potom imamo i te čuvene posledice rata. Ovo nisu prave posledice, ovo što vidimo u filmu je sitnica. Vidimo nekoliko scenica tek da zamislimo koliko je ovog čoveka rat obogaljio. Ali hej, on se non stop vraća nazad. I to donese gomile scena u ratu koje niti nešto vrede, niti su originalne. Film je užasno dosadan. Toliko besmislenih i nabacanih scena koje ništa ne znače, koje ne donose nikakvu tenziju, koje ne sadrže ni jedan jedini lik vredan pažnje, koje prodaju najsmrdljivije moguće poruke. 

I eto, neko ko je decoubica, neko ko je ubica, neko ko nema nikakvu ličnost, neko ko je plastična lutka nabijena patetičnim patriotizmom, neko ko čini sve druge vojnike kilavcima, prodaje nam se kao heroj. Ja ovde nisam video ni jednu osobinu vrednu pomena, ni kod jednog jedinog lika. Ja ovde nisam video ni jedan lik koji nije plastični šablon. Ja ovde nisam video ni jedan dijalog koji je prirodan jer onaj ko je pisao dijaloge nije vodio ni jedan jedini u životu. Ja ovde nisam video priču već prodaju. Ja ovde vidim samo zamenu teza. Američki Snajper je sramota i za film i za one koji ga prodaju kao heroja i za one koji ovu anemičnost prodaju kao glumu. Nadam se da je Istvud sa ovim završio sa režijom. Neće on pokvariti ono veliko što je postigao. Mnogo smeća on treba da isporuči da bi pogazio ono što je napravio. Ali ovakve brljotine, zaista mu nisu potrebne.

Zanimljivosti:
Kako bi nabacio telesnu masu, Kuper je unosio do 8000 kalorija na dan. Kris Kajl, po kom je film snimljen, izjavio je da ako bi se snimao film po njemu, voleo bi da to uradi Istvud. Dok je vežbao, Kuper je držao Kajlovu sliku u teretani. U filmu, on je nosio Kajlove cipele a kasnije ih je i dobio na poklon. U stvarnosti, Kris se nikada nije sukobio sa Mustafom. Tokom snimanja, Sijena Miler je konstantno imala prepisku sa Tajom Kajl, Krisovom suprugom. Logo Punishera se vidi na mnogim mestima u filmu.

Naj scena:

Susret sa bratom. Jedina iskrena scena u filmu koja zapravo dopušta ratu da dođe do izražaja pored herojskog iskenjavanja i smešnog glavnog lika.

Moja ocena: 2/10

петак, 5. јун 2015.

Ne te retourne pas (2009)


Ne osvrći se (2009) on IMDb
Alternativni naziv: Don't Look Back
Kod nas nazvan: Ne Osvrći Se
Žanr: Drama | Misterija | Triler | Horor
Režija: Marina de Van
Glumci: Sophie Marceau, Monica Bellucci, Andrea Di Stefano...

Priča:
Psihodrama o fotografu čije slike pričaju drugačiju priču od one koja se stiče na prvi pogled.

Moj osvrt:
Znate onaj osećaj kada radite na nečemu, bilo da je to slika, tekst, spremanje klope, ukrašavanje, bilo šta što traži barem malu dozu kreacije. To počinje kao jednostavan posao, imate neki cilj u glavi i idete ka njemu. U jednom momentu shvatite da biste mogli da tome što pravite dodate neku novu dimenziju, nov začin, nov način, preokret. Tako se rodi ideja. Potom obogatite vašu kreaciju nekolicinom finesa. U jednom momentu shvatite da bi mogli ubaciti nešto jedinstveno i to i učinite. Rezultat vam se svidi ali i dalje niste zadovoljni. To što je jedinstveno je prokleto sjajno ali zašto ne bi ubacili još unikatnih stvari. E upravo tu nastane greška jer nešto što je izgledalo kao savršena mešavina, postane skup nesklada. Takva je situacija sa ovim filmom. 

Film je prepun simbolike. Teško je prokljuviti u sve ali opet ima i onih delova koji su jednostavno nabacani. Početak je intrigantan i prilično dopadljiv. Ženi se čini da su se stvari u njenoj kući izmenile, da raspored nije onaj koji je bio sve ove godine. Zapravo sve i dalje stoji na svom mestu. U čemu je štos? Štos je u tome što mnoge stvari uzimamo zdravo za gotovo. Većina stvari nam dugo stoji na istom mestu. Neretko dugo nosimo istu odeću, vozimo isti auto, volimo da su stvari na mestu gde smo navikli da su. Šta se dešava kada se zasitimo nečega? Ne samo što želimo da to menjamo, to nam i smeta. Koliko puta ste čuli da je se nešto sto godina odvijalo na jedan način i nije vam smetalo a sada vam smeta? Očigledno je da ovoj ženi treba promena. 

Tu dolazimo do preosetljivosti. Kada smo iziritirani, osetljivi, razdražljivi, nije sporno da nam sve smeta ali nekako smo u takvom rasopoloženju da nam sve izgleda kao da je upereno protiv nas. Nije problem što nas stvari počinju nervirati, problem je što smo neprijateljski nastrojeni prema ljudima. Svaki njihov gest prevodimo u priču koja nam se ne sviđa. Da li je to znak da smo se zasitili ljudi koji su uz nas? Nekada promena okruženja zaista jeste potrebna. Ali šta ako su ti likovi oko nas naša porodica. 

E sada nešto o ovome što je navedeno u segmentu priča. Možemo da prihvatimo igru u kojoj ova žena na slikama vidi potpuno druge osobe umesto svoje porodice. Tu onda imamo neku trip misteriju. Ali da li se zaista ložimo na te mambo džambo pizdarije? Ako se ložimo, dobijemo nešto poput užasno glupavog The Forgotten (Džulien Mur). Ne, braćo i sestre, ovde imamo sasvim drugu igrariju. Vi koji imate nešto više godina, setite se nečega iz vaše prošlosti, nečega što ste bili a za čim žalite, ili možda nečega čega se stidite i što bi izbrisali iz svoje prošlosti. Pogledajte u tu prošlost poput ove žene koja gleda stare slike. Da li tu vidite neku drugu osobu? Ako upravo vidite nekog na koga niste ponosni, budite srećni jer to više niste vi. Ako poput ove žene vidite nekog za kim žalite, a taj neko ko ste bili je srećan, zapitajte se kako ste dospeli ovde. 

Ono što je savršeno, jedine stvari koje se ovde menjaju su ljudi koji su dragi ovoj osobi, ljudi koji su bitni za nju i kuća u kojoj živi. Ako se pred njom menjaju drage i bitne osobe, ako se menja kuća u kojoj živi, zašto se ne menja sve ostalo? Zato, braćo i sestre, što nas za sve ostalo nije briga. Na kraju dana, sve što radimo, radimo za ljude koji su nam dragi i radimo za svoj dom. Ako se to menja na gore, ako se to ruši, tada zaista osećamo bol. 

Sve ovo što sam pisao do sada zvuči sjajno. Gde nastaje problem? Problem nastaje kada glavni lik počinje da se menja. Ok, nije problem sama promena u psihi, problem je što se ovde previše bazira na fizičkoj promeni. Žena u tumačenju Sofi Marso se pretvara u ženu u tumačenju Monike Beluči. Pazite, imamo dve zapanjujuće lepe dame a konstantno nam se forsira fizički preobražaj i lice koje je izvedeno iz ova dva. To lice deluje užasno ružno. Što je najgore, ovo ne radi posao ni kao simbolika. Promena je večna. Ako je promena na loše, ok je onda predstaviti ju je ovako. Međutim ova promena nije donela ništa loše. Dobili smo transformaciju iz prelepe osobe u prelepu osobu istog karaktera a na to se troši mnogo vremena. 

Postoji razlog zašto se film zove "Ne Osvrći Se". Naravno da ovde ne misle na to da te neko prati i da ćeš se uplašiti nečeg što je iza tebe. Iza nas je prošlost. Film potencira da nas osvrtanje u prošlost vuče i ne da nam napred. Ima to smisla ako konstantno živimo u prošlosti. Vidimo ovde da glavni lik juri za nekom devojčicom a jasno je kao dan da to ima veze sa osobom i događajima iz prošlosti. Upravo tome su trebali posvetiti još malo vremena. Nekako ceo kraj deluje isforsirano baš zato što zbog premalo prostora odvojenog za ovu priču, nismo u stanju da je tako lako prihvatimo.  

U Babadook imamo sličnu priču ali u svakom slučaju ovde nemamo balavljenje i odugovlačenjem gde nas dave ceo film sa ženom koja pati za mrtvim mužem i samim tim je njeno dete u opasnosti. Tu su nekako šablonski nabacili neke tegobe na ovu ženu i konstantno iritantnog klinca da joj jaše po nervima. Ovaj film je uspeo simbolički, bez ikakvih demona da nam prenese psihičko stanje osobe zarobljene u prošlosti. Mislim da je to sasvim dovoljan razlog da mu posvetite pažnju.

Zanimljivosti:
Budžet filma je iznosio oko 13.000.000e.

Naj scena:

Potpuna konfuzija i neznanje, tik pred početak fizičkih promena.

Moja ocena: 7/10

уторак, 2. јун 2015.

Das weiße Band - Eine deutsche Kindergeschichte (2009)


The White Ribbon (2009) on IMDb
Alternativni naziv: The White Ribbon
Kod nas nazvan: Bela Traka
Režija: Michael Haneke
Glumci: Christian Friedel, Ernst Jacobi, Leonie Benesch...

Priča:
Čudni događaji se odvijaju u malom selu na severu Nemačke u periodu pre početka Prvog Svetskog Rata. Ti događaji podsećaju na ritualna kažnjavanja. Zlostavljana i potisnuta deca su izgleda u srcu ovog problema.

Moj osvrt:
Haneke je u svakom smislu napravio užasno mračan film. Prvo, odsustvo boja ubija potencijalnu veselost u bilo kojoj sceni. Kakva god da je scena, barem je priroda mogla izvući neke vesele note. Odsustvom boja a neretko i svetlosti u filmu je i to ubijeno. Drugo, deca treba da nam budu najveća radost. Ona prestavljaju našu budućnost i ono najbolje u nama. Ovde nećete videti ni jedno jedino nasmejano dete. U najboljem slučaju su to blagi osmejci koji brzo budu ugušeni svešću o trenutnoj situaciji. Iako ne znamo šta se događa, kada vidimo ovu decu, jasno nam je kakve (odrasle) ljude gledamo. Jedini nasmejani u filmu su jedan zaostali dečačić i ljudi koji su došli sa strane - dakle oni koji su nesvesni svega. To vam sve govori. 

Sve počinje sveštenikom koji kažnjava svoju decu batinama i obeležava ih belom trakom. On ih opasno batina i to pred njihovom braćom i sestrama. Kada bih krenuo sa moralnim laprdanjima, ne bih vam rekao ništa što ne znate. Ali razmislimo malo u smeru kako to deluje. Naravno, pred klincima moraš da imaš neki autoritet. Ovo što gledamo je užasno pogrešan način uspostavljanja autoriteta. Ne govorim prvenstveno o batinama već o autoritetu zasnovanom na strahu. Ok, dete će se plašiti da ne napravi neku glupost, znaće šta ne treba dalje da radi. Problem je u tome što ćeš tako sprečiti dete da proba da uradi bilo šta novo, da otkrije nešto lepo, da učini nešto korisno i veliko. Oblikovaćeš ga samo u smeru potčinjenja. Hajde da gledamo šire. Deca su naša budućnost. Zašto želimo da stvorimo armije poslušnika koje će pratiti naš pogled i raditi samo ono što im je dozvoljeno? Vidite li sada kako iz male priče ovaj film puca na veliko. 

No, ovaj lik koji batina decu je sveštenik. Ne možeš protiv toga, zar ne? On je skriven iza simbola krsta, on predstavlja nešto uzvišeno, on je onaj preko kog se obraćamo Bogu. Vidite li kako je čovek iskoristio veru da bi zarobio druge ljude? Vidite li kako čovek koristi veru da vlada strahom? I ljudi se onda ne vode verom kao nečim što ih ispunjava već se vode time da ako ne poštuju nešto što im je zapravo čovek propisao, biće najsurovije kažnjeni. Zašto nam čovek diktira veru? Zar nam je potreban on da bi verovali? I eto vam još jednog primera vladavine strahom i ograničavanja ljudi. Nekako je ovo batinanje, bukvalno ali i simoblički ušlo u našu kulturu i ono se koristi za usmeravanje. 

Jezivo je kako klinac posle tog vaspitnog batinanja reaguje. Svoj život smatra nebitnim i hodajući po ivici mosta "dozvoljava Bogu da odluči da li je njegov život vredan". Ako si spreman drugom prepustiti da ti odlučuje o sudbini, jasno je da drugi vlada tobom. Međutim, to nije ni toliko strašno kao činjenica da ne vrednuješ svoj život. Dozvoljavaš da ga vrednuje neko drugi po tuđim standardima. To znači da koliko god da si dobar čovek, koliko god radio dobre stvari, neko drugi može da pronađe barem jednu stvar koja mu se ne dopada i presuđeno ti je. Tragedija u svemu ovome je što gledamo dete koje umesto da se raduje životu i igri, smatra svoj život nebitnim. 

Na sve to, gledamo dete od par godina koji uči o smrti. Jasno je kao dan da ne možemo večno klince sklanjati od činjenice da ljudi umiru ali treba ih barem neko vreme poštedeti toga. Ovde vidimo klinca kojem se uz to saznanje u glavi budi misao o sopstvenoj smrti. Neko ko treba da slavi život, neko ko treba da donese sreću poput dece saznaje da je i njegovo postojanje ograničeno. Rekao sam vam već da se klinci ne smeju, rekao sam vam da su batinani, da su naučeni da su beznačajni. Na to dodajte i ovu činjenicu da oni uče o smrti. Tužno. 

Jasno je da na ekranu gledamo nepravdu. Zašto samo klinci reaguju na nju? Zašto stariji manje više ne čine ništa? U deci i dalje postoji svest o dobrom i lošem, postoji potencijalni bunt i osećaj za pravdu. Rekao sam da su tučeni, ugnjetavani, učeni da su beznačajni ali još uvek nisu naučili. Zato se oni bune. Odrasli su već shvatili, odrasli su nekad bili isti ti klinci čija je svest, čija je mašta uništena od stane odraslih. Klinci se bune. Budućnost se buni. 

Kako izgleda taj revolt. Kao i skoro svaka revolucija - rušilački. Najveća istina u svemu tome, ono što besno rušimo dok se bunimo, ono što razbijamo, sečemo, čupamo, razbijamo da bi napakostili drugima, sami smo sagradili, sami smo posejali i kada sve prođe, moraćemo ponovo to da učinimo. Moraćemo sami da obnovimo sve. Dizanjem ruke na druge zapravo dižemo ruku sami na sebe. Zašto je to tako? Zato što su nam busanje u prsa i trenutni efekat uvek bili iznad krajnjeg cilja. Uvek je lepše mahati nečim velikim odmah, bila to mala pobeda ili veliko obećanje, nego istrajati i trijumfovati u cilju. Ni jedan sistem, koliko god bio očajan, nije potpuno loš. Umesto da sačuvamo ono što je dobro iz jednog, mi rušimo i ono što valja.

Tragedija je u tome što kazna opet ide preko dece. To aludira na činjenicu da su glavni vinovnici loših stvari retko dodirljivi. Kažnjavaju se samo oni koji su skoro nebitni a možda i nedužni. Glavešine uvek istraju i uvek su prisutne. Retki su slučajevi kada oni skončaju kažnjeni. Dok se mi bijemo između sebe, dok se delimo na Četnike i Partizane, dok se delimo na Grobare i Delije, dok se delimo na Rusofile i USAofile, ne shvatamo da razlozi podele sada već ne znače ništa. Prva podela koju sam pomenuo je stvar istorije. Dok se ljudi svađaju oko simbola, obično pljuju na žrtve koje su pale za dobar cilj i na jednoj i na drugoj strani. Deoba na dva sportska društva treba da bude samo stvar zabave a umesto zabave vidimo da je to stvar krvi. Deoba na one koji vole Ruse ili Amere je tek besmislena zato što ni jedni ni drugi neće učiniti ništa dobro za nas  bez velike sopstvene dobiti. Na kraju, dok se delimo između sebe, sami propadamo jer ne činimo ništa da idemo napred. 

Da se vratimo na klince. Sveštenik saznaje da mu je sin otkrio blaženo zadovoljstvo onanije. I sada očekujete standardni odnos oca i sina koji važi danas. Međutim klinac dobija lekciju kako je to takva katastrofa i biva vezan za krevet kako bi izbacio tu naviku. Kako kažu naši stari "e tu mi je puko film". Ne razumem zašto bi iko ubio detetu bilo kakvu želju (osim onih ekstremnih). Ne pričam sad o ovom konkretnom slučaju, već mislim generalno na stvari koje donose klincima zadovoljstvo. Neće li ovakav stav ubiti klincu bilo kakvu želju. Videće greh u nečemu što želi da učini ili ostvari. Samim tim će biti zarobljen. Samim tim će biti neostvaren poput svih likova koje gledamo u filmu. A kako to ovaj tatica čini, kako sinu saopštava da je ono što čini pogrešno? Objašnjava mu da je to greh i da će skončati u najvećim mukama. Bravo oče, bravo svešteniče. 

Jeziv je način na koji se očevi odnose prema svojim ćerkama. Jedan priča kako mu sa finansijske strane odgovara da uda svoju ćerku. Što je najgora stvar, ova devojka je predivno, nasmejano biće. Jedina osoba u filmu koja vas barem malo oraspoloži kada je vidite. I neko ko je veliko bogatstvo, zapravo od onih koji bi trebali da budu srećni što je imaju, posmatrana je kao predmet, kao smetnja. Još tragičnija je sudbina doktorove ćerke. O tome ne bih naširoko pisao jer ću opasno da pobesnim a uz to ne želim da spoilujem. 

Pogledajmo te tzv. bitne likove. Znate kakvu težinu imaju profesije doktora i sveštenika. Znate i kakvu su težinu tek imali u prošlosti. I kod ova dva lika gledamo njihovu verziju pravde, njihovu verziju morala, njihove stavove kojima određuju živote drugih. Ovo je odlična simbolika i pokazatelj prvo kako ljudi koriste svoj položaj. Drugo, koliko je svet uvrnut kada su takvi ljudi došli na ove položaje. Oni su tu zaštićeni i može im se. Ali ako su to oni najbolji među nama, ako takvi odlučuju o životu i smrti, ako takvi dele reč Boga i najbolji su predstavnici svoje vere, onda smo debelo omanuli.

Već pomenuh na koji način se vaspitavaju ova deca. Konstantno u filmu čujemo šta se od njih očekuje, kako oni moraju da se ponašaju, šta ne smeju da rade, šta moraju da rade, kako da postupaju, čega da se klone, o čemu da ne misle. Sve sama očekivanja. Kada deca urade nešto dobro, kada vas poslušaju, kada ste ponosni na njih, zar ne bi trebalo da ih nagradite barem nekom sitnicom ili na neki drugi način. Ovde ne vidimo ni najobičniji zagrljaj. Od dece se non stop nešto očekuje a ništa im se ne pruža. Ok, ne mora čak ni to. A da li iko razmišlja šta deca očekuju. Sigurno ne puno. Ovde ne dobijaju ni malo. Praktično se očekuje od njih da su zahvalni na tome što su živi.  

Najbolja scena je ona u kojoj se deca pričešćuju u crkvi. I sveštenik im tu priča kako je Hrist stradao za njihove grehe. Ne mogu da vam opišem koliko mi se stomak uvrnuo od ovoga. Kakve grehe? Oni koji su tučeni, ugnjetavani, oni koji su silovani, oni koji su zatvoreni, zaključani, oni čije želje su ubijene u samom početku, čija razmišljanja su ograničena, čiji vidici su suženi, čiji osmesi su izbrisani i to u samo prvih nekoliko godina svojih već sada nebitnih života, kakve oni grehe imaju? Ko je stradao zbog njihovih nepostojećih greha? Zašto su oni kažnjeni? Zašto su oni koji ih kažnjavaju ti koji deci treba da oproste? Mala deca nemaju za šta da se izvinjavaju, njima treba oprostiti i najsitnije zlo koje im se nanosi. Ne treba deca da kleče ni pred kime, ni pred čime, ni pred kakvim simbolim ili idolom. Sve to, sva ta pravila, svi ti idoli i simboli, bez dece ne vrede ni pišljiva boba.

Zanimljivosti:
Deca u filmu su generacije onih koji su kasnije postali Nacisti. Većini odraslih u filmu nisu ni davana imena. Nazvani su po svojim zanimanjima, titulama ili položajima. Pošto ovaj film nije dobio oskara za najbolji strani, otkriveno je da neki od onih koji su glasali u izboru nisu ni pogledali film. Originalno, sve scene su snimljene u boji pa su kasnije preuređene. Haneke je izjavio kako je pravljenje ovog filma trajalo 10 godina. Inicijalno, Haneke je planirao da snima seriju. Preko 7000 dece je bilo na audiciji. Haneke je uglavnom odabrao one sa kojima je prethodno radio. Filmski debi Kristijana Fridela.

Naj scena:

Pričest

Moja ocena: 8/10