Obavestenje

Obaveštenje: Listu sa vašim predlozima možete videti ovde .

уторак, 9. април 2013.

Phone Booth (2002)


Phone Booth (2002) on IMDb
Kod nas nazvan: Telefonska Govornica
Žanr: Misterija | Triler
Režija: Joel Schumacher
Glumci: Colin Farrell, Kiefer Sutherland, Forest Whitaker...

Priča:
Stjuart Šepard postaje zarobljen u telefonskoj govornici kada saznaje da ga na nišanu drži snajperista.

Moj osvrt:
Ono što je svima najzanimljivije je to da je ovaj film ne jedna scena već jedan kontinualni vremenski isečak. Zaista treba biti stručan pa napraviti nešto ovako i po tome je Phone Booth jedan od retkih uspelih eksperimenata. Uvod u film je serija iritantnih, ultra brzih telefonskih razgovora glavnog lika sa gomilom klijenata i saradnika. Zašto je to potrebno? Iz prostog razloga da nam se predstave određene crte glavnog lika. Ok, možda to nisu najbitnije osobine, ali to je ono što mi moramo da znamo pre nego što on kroči u telefonsku govornicu. Priznaćete da bi bilo sasvim drugačije da je film počeo samim ulaskom u tu govornicu. Lik o kom ne znamo ama baš ništa i koji je na nišanu nekog tamo snajperiste nije dovoljno dobar mamac kao što je ovako predstavljen lik. Samim tim, sa ovim predznanjem, mi možemo da nagađamo šta je to što ovaj snajperista želi. Tako i priča ove dvojice počinje. U prvi mah, nagađa se da je u pitanju jednostavna osveta ili ucena. 

Elem, za mene, najveća vrednost ovog filma nije u snajperisti, taj lik je šupalj kao bakino milje. Najveća vrednost je u žrtvi, i u ovom osvrtu ću se svojski potruditi da dokažem obe tvrdnje. Pođimo od motiva koje ima snajperista. Kada nam ubrzo bude jasno da nema tu nikakvih osvetničkih niti ucenjivačkih namera, otkrivamo da ovaj čova hoće da kazni grešnika, da natera žrtvu da nauči lekciju, da se pokaje ili šta već. Moram ovde da se osvrnem na dva savršena lika iz drugih filmova. Imamo ubicu iz savršenstva od filma Se7en (Sedam). Čovek kažnjava grešne ali je najveći štos u tome što sam konta da je grešan i što sam shvata da mora biti kažnjen. Ovaj ubica u Phone Booth-u ne rezonuje tako. On je po njegovom mišljenju tu da nekog nauči pameti, mnooogo morališe ali u svemu ne vidi svoju grešku. Najveći problem u tome je što on želi kazniti Stjuarta zbog njegovih greha ali obratimo pažnju da mnogi drugi ovde završavaju mrtvi dok taj isti Stjuart uči svoju lekciju. Odavde sledi da su motivi snajperiste opasno rupičasti i nedovoljno dobro odrađeni. Ok, ima ovo i svoje prednosti jer samim tim što Stjuart nije jedini koji može da nagraba, dobijamo veći izbor likova koje snajperista može da smakne, ali svi ti motivi, sva ta "naučio si svoju lekciju", sva ta "delim pravdu" sranja zaista ne mogu da piju vodu. 

Recimo u filmu Saw i fenomenalno osmišljenom Džonu Krameru vidimo kako ovo treba odraditi. Kramer ne ubija nikoga već tera osobe da "nauče svoju lekciju" ili same ubiju sebe. Naravno, žrtva za to je ogromna. E to i Phone Booth ima sasvim dobro odrađeno. Taj motiv žrtve je ovde razvijen do savršenstva. Prva pakost koju snajperista čini Stjuartu je to da se obraća njemu bliskim osobama kako bi pokazao da je on lažljivac... pogledajmo kako se Stjuart posmatra kao žrtva poniženja... Elem, posle postaje ozbiljnije i više nije u pitanju samo moral, Stjuart mora da odluči o životu i smrti, i to ne samo o svojim. Tu imamo dobru simboliku. Ako Stjuarta gledamo kao nekog ko je, poput ranijih žrtava snajperiste grešan, onda njegove odluke dovode do toga da će neki ljudi biti nesrećni. Snajperista je upravo to pokazao stjuartu, kako njegova odluka može fatalno uticati na nekog drugog. Kroz svo ovo vreme komunikacije između snajperiste i Stjuarta, dok ovaj zli bata vodi igru, Stjuartov lik se savršeno transformiše u žrtvu. Kažem još jednom, imamo razvoj i ovog snajperiste, ali tu ipak ima propusta. 

Da stvari ne budu tako jednostavne, imamo i treću stranu a to je ostali svet koji samo komplikuje stvari. Imamo usputne likove, imamo likove koji su bliski Stjuartu i svi oni su potencijalna žrtva njegovih odluka. To je odlično preneseno ovde. Imamo i policiju koja je tu da se stvari maksimalno iskomplikuju ali i da se pojača tenzija. To je takođe odlično odrađeno i film je prilično dinamičan i napet celom svojom dužinom. Ono što je dobro, sam Snajperista je inteligentan čova tako da povremeni pokušaji glupavog filmskog ubeđivanja koji obično u filmovima prolaze, kod ovog čike izazivaju smeh. Alal vera na tome. Možda i najbolji deo film je Stjuartova ispovest. Ok, ona može da zvuči patetično, ali razmislite malo o ovome. On tu ispovest ne daje zato što je primoran, zato što će ga to spasti. Vidi se to i više nego jasno da je to momenat kada Stjuart ne vidi izlaz i ne želi da stvari ostanu neizrečene. Kolin Farel tu dostavlja odličnu glumu. Ono što mi se nije dopalo je pojava onih policajaca mudorsera koji ne vole bez njih da se išta radi. Ok, taj lik možda oduzme minut, dva vremena ali i to je previše po mom mišljenju za ovakve šablonske degenerike. 

Druga stvar koja mi se nije dopala je ta igrarija sa preokretom na kraju. Siguran sam da svi znate glas Kifera Saterlenda tako da nikom nije tajna ko je zapravo Snajperista. Takođe, svo vreme filma nam se pokazuje da nije poruka ko je ubica već je poruka ko je žrtva, na šta je spreman, šta je potrebno da bi on priznao grešku, da bi sačuvao život... Tako da je ova završnica jedino ok zbog pojavljivanja za mene uvek fenomenalnog Saterlenda. Sve u svemu ovo je odličan film. Da je možda snajperista bolje profilisan, bio bi film još bolji, ali ne bi to verovatno bila drastična razlika. U svakom slučaju ovako brz, dinamičan i napet film će verujem prijati svima.

Zanimljivosti:
Džim Keri je želeo da glumi glavnu ulogu. Originalno, glas snajperisti je pozajmljivao Ron Eldard ali je posle zamenjen sa Saterlendom i svi tonski zapisi su ponovo snimani. Premijera filma je odložena zbog snajperskih napada u Merilendu. Robot igračka priča na Svahili jeziku. Sve scene su snimane u redosledu kako su i prikazane. Scene u govornici su snimane 10 dana a 2 dana je bilo potrebno za sve scene van nje. Scena kada se Stjuart ispoveda je snimljena iz prve. 

Farel je dobio aplauz od svih prisutnih. Telefon je zapravo radio i sve vreme je neko pričao sa Farelom. Mel Gibson je trebao glumiti i dao je sugestije scenaristima ali je na kraju odustao. Reč "fuck" je izgovorena 143 puta. Kada snajperista kaže Stjuartu da ako izvuče novčanik, policija će ga upucati 41 put. To je referenca na ubistvo Amadu Diala, čoveka koji je odgovarao opisu serijskog silovatelja. Kada mu je policija prišla, on je krenuo da izvadi novčanik i policija je ispalila 41 hitac ka njemu od čega ga je 19 pogodilo i usmrtilo. U Japanu se izvodi predstava po ovom filmu.

Naj scena:

Ispovest

Moja ocena: 7/10

La casa dalle finestre che ridono (1976)


The House of the Laughing Windows (1976) on IMDb
Alternativni naziv: The House of the Laughing Windows
Žanr: Misterija | Triler | Horor
Režija: Pupi Avati
Glumci: Lino Capolicchio, Francesca Marciano, Gianni Cavina...

Priča:
Stefano je unajmljen od strane gradonačelnika jednog malog mesta da restaurira fresku Sv. Sebastiana koju je naslikao mentalno poremećeni slikar Buono Lenjani. Ubrzo, Stefano dobija pretnje da ostavi fresku i da ide iz mesta a zatim kreće i serija čudnih događaja.

Moj osvrt:
Braćo i sestre, pred vama je još jedno remek delo koje vam je lako moglo proći ispod radara. Ovo je toliko dobro napravljen film da mi nije jasno kako do sada već nema kultni status. Film otvara ubistvo gde čujemo krike osobe i vidimo način na koji je ubijena a zatim čujemo i glas koji priča o bojama i onome šta one znače za njega. Lako je shvatiti da to priča slikar ali ono što priča em zvuči jezivo, em postavlja dobar temelj za bilo kakvu priču o toj osobi. 

Sama freska koju treba restaurirati deluje prilično intrigantno i iz nje se vidi povezanost sa ubistvom sa početka filma. To ne samo da može da predstavlja ubicin modus operandi već opet otvara mnoge mogućnosti za razvoj priče. Stefano ubrzo dobija pretnje da napusti ovaj posao i vrati se nazad. Pretnje dobija telefonskim putem i glas koji se čuje je jeziv. Takođe, poznanik želi da mu kaže nešto što nije za svačije uši. Pogledajte šta sam vam do sada napričao, a to je tek sam početak ovog remek dela. Film lagano otvara pitanje za pitanjem i jasno je kao dan da ovde priča nije tako jednostavna. 

Kada film već postavi takvu misteriju i otvori vam gomilu pitanja, on onda ubacuje već čudne stvari zbog kojih gledalac kreće da sumnja u/na sve i svašta. Recimo u maestralnom Wicker Man-u imamo situaciju gde stranac dolazi u malo mesto ali likovi se tamo ponašaju izuzetno čudno. Ovde imamo nešto sasvim drugačije. Likovi su potpuno obični i to samo dodatno komplikuje situaciju. Naporedo sa pričom o samoj misteriji, razvija se priča i o slikaru koji je naslikao onu fresku. Bukvalno dve savršeno odrađene priče teku celim filmom, prepliću se dok se na kraju ne sklope u jednu, i to kakvu priču. 

Elem, kako već rekoh kada misterija i taj detektivski deo dođu do nekog vrhunca, ubacuje se malo čudnih stvari, malo likova koji možda i nose neku sumnju. Što se tiče likova, to se radi na veoma pametan način. Kao što rekoh, nisu čudni, ali za svaki od njih nam se daje neki detalj koji otvara sumnju. E sad, kada sam gledao Crvenkapicu tu sam našao baš odličan primer kako se ovo ne radi. Znamo boju očiju krivca i potom kamera se kao slučajno fokusira na svačije oči po nekoliko puta. Saberete 2 i 2 i jasno vam je čije oči nisu prikazane. Ovde je svakom liku dat neki detaljčić koji može da ga tereti da je možda uključen u celu ovu priču i zbog toga ne znate više na šta i na koga da sumnjate. E kada vam film uključi ove likove, onda vam servira i neke sablasne događaje koji vam  otvore još više pitanja. Dok se kreira misterija i uvode likovi, nikako se ne vidi neka pretnja ovom našem glavnom liku. Tek ovde, kada kreću neke sablasne stvari da se dešavaju, kako se na neka pitanja otvaraju odgovori, Stefano zaista dolazi u opasnost. 

Ono što je zapanjujuće je da je u celoj ovoj priči sve smišljeno do savršenstva... i priča koja je pokretač ovog što se dešava, i likovi koji su sve to pokrenuli, i uzrok zbog čega se dešava i suluda ideja, i motivi... sve nam je dato na dlanu i to je nešto što današnji filmovi definitivno nemaju. Najbolji dokaz da je sve to smišljeno genijalno je taj da na kraju imamo šokantan kraj, mali obrt a da opet sve deluje savšreno logično, da otvara oči i oduševljava u svojoj šokantnosti i temeljnosti. Zvuk je iskorišćen do savršenstva. Sve scene deluju užasno realno, zbog toga se Avati očigledno nije igrao sa sablasnim, nelogičnim zvukovima. Čovek je iskoristio zvuke prirode, životinja i stare kuće kako bi dostavio odličnu atmosferu. Na to se dodaje rad kamere i fenomenalna upotreba senki i svetlosti. Nekako svaka scena kao da nosi neku sablasnost tako da je atmosfera celim tokom na vrhunskom nivou. 

Ne znam šta bih vam dalje pričao, ako tražite dobru misteriju, ovo je svakako jedna od najbolje smišljenih, ako tražite sablasnu atmosferu, ovde ćete je sigurno naći, ako tražite dobar šok, dobar obrt, neverovatno smišljenu priču, i to ćete pronaći ovde. Remek delo koje toplo preporučujem svima.

Zanimljivosti:
Eli Rot smatra da je ovaj film odličan početak za ljude koje interesuje giallo žanr (italijanski žanr koji obuhvata misteriju, krimi i horor) poredeći ga sa delima velikih Arđenta, Bave i Fulčija.

Naj scena:

Rešenje misterije...

Moja ocena: 8/10

петак, 5. април 2013.

Bronson (2008)


Bronson (2008) on IMDb
Žanr: Akcija | Biografski | Kriminalistički | Drama
Režija: Nicolas Winding Refn
Glumci: Tom Hardy, Kelly Adams, Luing Andrews...

Priča:
Mladić osuđen na 7 godina zatvora zbog pljačke pošte završava sa 30 godina provedenih u samici. Tokom ovog vremena njegova ličnost je "pojačana" alter-egom, Čarlsom Bronsonom.

Moj osvrt:
Braćo i sestre, iako je ovo film rađen po istinitom liku i zasnovan na istinitim događajima, on ipak nije samo to. Ovde imamo i ogromnu količinu inteligentno osmišljene simbolike i kada se sve to ubacilo u ovako blesavu priču, rezultat nije mogao da omane. Brzo ovde vidimo da imamo čoveka koji ima veliki problem sa disciplinom i autoritetom. Taj deo priče je prilično neobičan. Do sada smo navikli na likove čije su ličnosti iskrivljene društvom, lošim detinjstvom, a ovde ipak imamo jednog čoveka koji je takav kakav jeste bez nekog posebnog prikazanog razloga. Možete ovde tražiti i uzrok svemu, nećete ga naći, ali i nije suština u tome. Prihvatite to kako jeste, jer vas razlozi neće posebno ni zanimati, zbog toga što je ovaj lik jedinstven i sve scene u kojima on pravi frku su potpuno opičene. 

Ono gde je mene film počeo da pridobija je već prvo pominjanje fajterskog alter-ega. Zašto fajterski alter-ego? Potom imamo scene u kojima je on zatvoru i, što je suludo, on tvrdi kako je tu uživao, kako je radio šta je hteo, odbijao da radi što su mu zapovedali, unapredio svoje, da tako kažem, fajterske sposobnosti, ojačao sebe kao čoveka koji pravi frku. Kako je to moguće u zatvoru, mestu koje bi trebalo da ograniči i otkloni sve to što ovaj čovek propagira, pokazuje i želi činiti? E sada, koje je to mesto gde vi možete činiti ono što želite, gde možete unaprediti sve te svoje negativne osobine, gde možete raditi sve te zabranjene stvari, prkositi svemu? Jednostavan odgovor: vaša glava. Eto i odakle fajterski alter-ego. To je tamna strana čoveka koju svako ima, a koju tzv. dobri ljudi drže u glavi samo. Koliko ste puta pretukli, ponizili ili pobedili nekog u svojoj glavi, koliko ste puta u mislima samo radili nešto što na javi ne biste nikada? Eto ga odgovor. 

Zanimljiva je selidba iz zatvora u zatvor, gde imamo bukvalno promenu uslova i situacija koje čovek može da zamisli. Posle toga imamo nešto sasvim drugačije kada Bronson završi u ludnici. Imamo opšte neprihvatanje okoline, nemogućnost komunikacije, situacije u kojim Bronson ne može da reaguje, nema moć išta da promeni, potpuno je nebitan. Odlično prikazano kakvo mesto u društvu i kakav odnos sa društvom imaju ovakvi likovi. U zatvoru mu je odlično, u ludnici mu je očajno - jednostavno, čovek pronalazi sklonište i snagu u sebi, dok je u društvu ranjiv i nebitan. Kada Bronsona smeste u ludnicu sa kriminalno obolelim, tu bi on trebalo da bude među sebi jednakima, ali on jednostavno želi da iskoči. Tu dolazimo do jedne bitne osobine čoveka da želi da dominira, da učini nešto vredno pažnje, pamćenja i takve osobe uvek imaju to na umu bez obzira na situaciju. Naravno, i ono što oni žele uraditi zavisi od tipa ličnosti, da li će to biti nešto dobro, loše, ludo. E, u tome i jeste caka ovde, što imamo potpuno otkačenog lika i ne znamo šta već možemo očekivati od njega. 

Ono što je zanimljivo je kako Bronsona vidimo u pravom društvu. Kakav god da je, vidimo da ima upotrebnu vrednost, vidimo da ga koriste i da mu svaki put daju veći teret, a on samo i traži više. Naravno, mogao je ovde biti prikazan bilo kakav čovek, bilo bi relevantno, ali ovako otkačen lik daje draž svemu. Film se odlično sprda sa muško-ženskim odnosima. Upravo kada se Bronsonov lik činio nepobedivim,  neranjivim, kada je krenuo da napreduje, žena ga je povukla nazad. Te scene su opasno dobra sprdnja sa onim šalama da je žene užasno teško razumeti i da žena može da upropasti muškarca kao niko. Recimo u filmu Casino imamo kompletnog idiota od žene, gde njen muž, koji je opako inteligentan baja, trpi razna sranja sa njene strane, dok se vi kao gledalac pitate "Dokle više?". Ovde je to mnogo suptilnije, a takođe ima veliki uticaj na Bronsonov karakter. Bronson jedinu nesigurnost pokazuje upravo pred ženom i žena ostaje jedino što ne može da shvati. To neshvatanje na brilijantan način je pokazano sluđenim izrazom lica. 

Kada sam juče pisao za Train, rekoh da sadrži besmislenu transformaciju lika na samom kraju. Da se ne lažemo braćo i sestre, te transformacije su u filmovima najčešće teška vređanja inteligencije. Bronson se vrhunski sprda baš sa tim. Čak je napravio i sve preduslove za transformaciju, a ti preduslovi se baš sprdaju sa načinom na koji Holivud to radi, a opet dostavljaju nešto skroz dobro. Ipak, konačna poruka je da je čovek ono što jeste, on može da se menja i napreduje samo u granicama koje je sam sebi formirao. Nema tu teškog preseravanja, nema transformacija, pokajanja, karakternih obrta gde ipak lik pokaže nešto što nismo očekivali. Ne, braćo i sestre, lik trijumfuje tako što je bolji u onom što zna i radeći ono u šta veruje. Odlična završna poruka jednog otkačenog filma. 

Na kraju bilo bi neumesno ne pomenuti Toma Hardija. Nešto ovako ludo je baš trebalo odglumiti, pogotovu zbog razlika u scenama, u situacijama, a zanjući da je teret celog filma samo na njemu. Hardi jednom rečju briljira i njegov Bronson je svakako jedna od najdopadljivih izvedbi koje sam video u svetu filma. Kada bih cenio Oskara, rekao bih da je ova gluma materijal za njega, ali ovo je daleko iznad standarda potrebnog za tu obezvređenu nagradu. Tom Hardi od mene ima stojeće ovacije.

Zanimljivosti:
Pošto je sam Bronson prisustvovao snimanju nekih scena, izjavio je: "Ponosan sam zbog ovog filma, jer ako umrem noćas, nastaviću da živim i dalje. Nemam nikakvih problema sa filmom, zaista sam bio... užasan, nasilan, loš čovek. Nisam ponosan na to, ali se ni ne stidim zbog toga... Vidimo se na dodeli Oskara." U razgovoru sa režiserom, rekao mu je za film "Ovo je potpuno ludilo na svom vrhuncu." Originalno, Džejson Stetam je trebalo da glumi Bronsona, ali je bio zauzet na drugom projektu. Kako bi izgradio željenu figuru, Hardi je radio 2500 sklekova na dan. Bronson je rođen 5. Decembra 1952. pod imenom Michael Gordon Peterson. Režiser nije mogao lično da se sastane sa Bronsonom, ali ga je Hardi upoznao i sprijateljio se s njim. Samom Bronsonu nije bilo dozvoljeno da gleda film, ali je rekao da će biti zadovoljan ako njegova majka bude zadovoljna što je i bio slučaj.

Naj scena:

Finale

Moja ocena: 8/10