Obavestenje

Obaveštenje: Listu sa vašim predlozima možete videti ovde .

субота, 23. март 2013.

Det sjunde inseglet (1957)


The Seventh Seal (1957) on IMDb
Kod nas nazvan: Sedmi Pečat
Alternativni naziv: The Seventh Seal
Žanr: Drama | Fantastika
Režija: Ingmar Bergman
Glumci: Max von Sydow, Gunnar Björnstrand, Bengt Ekerot...

Priča:
Čovek traži odgovor na pitanja o životu, smrti i postojanju Boga. Za to vreme, on igra partiju šaha sa samom smrću. Ukoliko je izgubi, gubi i život.

Moj osvrt:
Ne znam koliko sam relevantan da komentarišem jedan ovakav film. Braćo i sestre, ja ću dati sve od sebe da iznesem moja viđenja. Verujem da među vama ima i filmski edukovanijih od mene koji će moći da prošire ovo što ću ja napisati. Pa da počnem. Film otvara odlična ideja. Imamo scenu u kojoj smrt dolazi po čoveka i on od nje traži da igraju šah, pri čemu, ukoliko izgubi, gubi i život. Tu imamo odličnu simboliku. Pre svega mislim na to gde na život možemo gledati kao na igru protiv smrti. Kada ubacimo šah u celu tu priču, simbolika je još jasnija. Pre svega svaki postupak čoveka može da se identifikuje sa potezom u šahu, tako da svaki taj potez/postupak vodi ka tome da će partija trajati duže ili kraće i kako će se završiti. 


Sada može da se postavi i pitanje, a šta je sa krajem partije, jer ukoliko čovek pobedi, sigurno ne može prevariti smrt. E upravo tu i jeste caka filma, nije stvar u tome da se smrt prevari i večno živi, stvar je u tome na kakav način čovek završava život, da li ga napušta kao neko ko je ostvario sebe ili ne. Kako je glavno pitanje ovde neminovno povezano sa religijom, film je prebogat simboličnim scenama koje konstantno otvaraju pitanja. Imamo scenu u kojoj se zabavljaču priviđa Isus i Devica Marija. Preko te scene je teško preći samo tako jer ovde može da se vidi više stvari. Prvo, zabavljač i njegova porodica su jedini ljudi koji su u filmu zaista srećni i ostvareni. Potcenjujući njegov posao, može se povući simbolika i reći da je jedan šarlatan zapravo izmislio priče o veri kakvoj danas služimo. Ali nije to tek tako jednostavno. Rekoh, ovaj čovek i njegova porodica su jedini zaista srećni ljudi u filmu, jedini koji su zadovoljni malim stvarima i jedini koji na neki način dolaze do tog odgovora o Bogu. Jasnija crta ovde je to da vera ispunjava čoveka. 


Glavni lik je vitez koji se vraća iz Krstaških ratova. O njemu malo kasnije. Prvo želim par reči da kažem o njegovom pratiocu, štitonoši ili šta je već. Ovaj čovek jasno iznosi kako je religija prevara, jasno pokazuje kako su za njega sve te stvari šarlatanske. Ono što je ovde prikazano je to da on upravo u svetu pronalazi ono što bi potvrdilo njegovo mišljenje: Ljude iz vere koji koriste svoj položaj da bi došli do dobiti, u slikama fresaka i razgovoru sa čovekom koji ih slika on dolazi do jasne tvrdnje kako je sve usmereno na to da čovek zbog straha od smrti trči crkvi i Bogu. On u jednoj sceni sarkastično priča o povodu za Krstaški Rat iz kog su došli, kako je on vođen bez valjanog razloga. Takođe, on se postavlja iznad svih, na sve gleda posprdno i čini se da lako pronikne u ponašanja svih ljudi. On sam se ponaša kao neko rezigniran degradacijom koju religija donosi. Ovde mogu da se pozovem na sjajan komentar jednog od čitaoca koji je rekao da ćeš u filmu pronaći ono što tražiš. Tako je i u životu, tako je i ovde prikazano, a to je manje više i suština vere. Stvar je u tome da li veruješ ili ne. 


Do sada su sam suprotstavljena dva tipa ljudi, imamo porodicu koja veruje, imamo štitonošu koji ne veruje. Pre nego što krenem na glavnog lika, reći ću samo da ću se ostalim likovima baviti nešto kasnije. Nije da su nebitni, imaju ulogu, ali ne kao ovi do sada navedeni. Glavni lik tumači jedan od najvećih glumaca ikada, Maks Fon Sidou. Ovi do sada navedeni su imali jasan smer. On je specifičan zbog jedne jedine stvari. Prividno, on nema strah od smrti. Lagano igra šah sa njom dok traži odgovor na pitanja o životu, Bogu... E sada, zašto bi on tražio ta pitanja ako se ne boji smrti? Jasno je kao dan da on ima strah od toga šta posle dolazi. On sumnja u postojanje Boga u kojeg veruje i to je pitanje koje ga razdire. Došao je do kraja svog puta i ne može da učini taj poslednji korak dok ne zna da li ga čeka ništavilo ili pak ono što religija tvrdi. 
Njegove patnje idu čak dotle da je spreman obratiti se đavolu samo da bi bio siguran da Bog postoji. Nadu je uložio u to da će produžiti sebi život partijom šaha sve dok ne dobije odgovor na to sudbonosno pitanje. 


Smrt je sve vreme uz njega, sve vreme ga prati na putu. Naravno, videćemo kako smrt uzima neke od likova. U tome je sada onaj fazon što sam pominjao, kada sam pričao o načinu na koji čovek umire. Ovde se vidi sva mudrost toga i ovde se vidi uloga svih likova. Videćemo kako odlazi ljigavac, grešnica, prost čovek, osoba koja je izgubila nekog, nevernik... Fazon je u tome što naš glavni lik ne može da se svrsta ni u jednu od ovih grupa. On je kroz ceo film u borbi da pronađe pitanja. Smrt koja ga prati ga dodatno muči jer u jednoj sceni se praktično skriva iza sveštenika kojem se ovaj čovek ispoveda. Ovo je opet jasna simbolika o prevrtljivosti koja vlada kod nekih ljudi koji služe Bogu. A na primeru onog zabavljača i njegove porodice, jasno je da je Bog u čoveku. I sami propovednici se pojavljuju onda kada se ljudi zabavljaju, kako bi to sve bilo prekinuto i akcenat bio bačen na to da su grešni i da će patiti. 


Zanimljivo je gledati i faze šahovske partije između čoveka i smrti. Jasno se vidi simbolika. Partiju čovek počinje veseo, kao da je to samo igra šaha... a čovek je takav kao dete. Partiju nastavlja samouvereno, siguran u sebe... a čovek je takav kada je mlad... Zatim nastavlja u strahu od onog što može da se desi... pa dobro, mislim da ste shvatili. Ono što je Bergman uspeo a to je da na najbolji način prikaže obe strane, pri tom ne kritikujući niti vređajući ni jednu od njih. Vidi se sve ono dobro i loše u veri, vidi se sve ono dobro i loše u njenom odsustvu. Braćo i sestre, to bi bilo to. Iluzorno je pričati o tome da li ovaj film treba ili ne treba gledati. Ovo je jedno od onih ostvarenja koja definišu umetnost, koja pokreću na razmišljanje i koja, dokle god traju, teraju čoveka da traži odgovore.

Zanimljivosti:
Naslov je zapravo preuzet iz citata iz Biblije. Begrman je celu ikonografiju koja se vidi u filmu zasnovao na crkvi u kojoj je njegov otac propovedao. Ovo je jedan od Bergmanovih najdražih filmova od svih koje je stvorio. Inspiracija Bergmanu za film su bili neki od Kurosavinih filmova. Šahovske figure koje se vide u filmu su prodate 2009 za oko $150.000.

Naj scene:


Faze šahovske partije...

Moja ocena: 9/10

Taken 2 (2012)


Kod nas nazvan: 96 sati: Istambul
Žanr: Akcija | Kriminalistički | Triler
Režija: Olivier Megaton
Glumci: Liam Neeson, Famke Janssen, Maggie Grace

Priča:
U Istambulu, penzionisani CIA operativac Brajan Mils i njegova žena postaju taoci oca čoveka koga je Mils ubio kada mu je kidnapovana ćerka...

Moj osvrt:
Film se otvara u Albaniji sahranom Milsovih žrtava iz prvog dela pri čemu se jedan od prisutnih na tečnom engleskom kune da će pronaći i ubiti čoveka koji je doneo smrt njihovim bližnjim. Nemam problem sa ovim stvarima ali u današnje vreme deluju malo bezvezno. Ako se ne varam u prvom delu su Albanci između sebe pričali na albanskom, al ajde sad. Ono što je genijalno iz prvog dela to su Milsove osobine specijalca, kako sve pamti, povezuje, zaključuje. Međutim film se nije bavio njegovim usputnim osobinama. Realno koga je i bilo briga za njih. Ovde pokušavaju da njegov profesionalni život prenesu na lični pa imamo gomile besmislenih scena gde on čeka tačno 14h kako bi došao po ćerku, jer zaboga baš tada je rekao da će doći. 


Mislim ok, može to da bude i zanimljivo da ovog lika nismo gledali u prvom delu. Tamo je tačnost bila njegova vrlina a ovde on robuje tim osobinama. Ipak je to velika razlika. Naravno to pređe u kompletnu besmisao kada on ispituje pozadinu dečkića njegove ćerke. Ok, svaki normalni otac će imati zaštitnički stav ali biti ovoliko opterećen opet šteti onom zajebanom baji iz prvog dela. U prvom delu je jasna bila ljubav prema ćerci, jasna briga zbog realnih stvari, ovde kao da nisu imali ideju pa su do glavne akcije ubacivali besmislice. To opet šteti liku. U tih prvih pola sata filma imamo gomile preseravanja sa Milsom i njegovom porodicom. U prvom delu je to sve bilo lepo spakovano. Odlično je bilo što je Mils ne živi sa svojom ćerkom, što mu se žena preudala, nekako je sve to imalo efekta da pojača zaštitnički stav ovog čoveka prema svom detetu. 


Ovde su se ipak pobrinuli da sisice koje nisu zadovoljne što u prvom delu Mils nije skončao sa svojom ženom i kćerkicom budu zadovoljne. Ono što smo videli u prvom delu je lep život koji imaju i ćerka i bivša žena a ovde nam serviraju patetiku kako bi Milsić mogao da putuje sa njih dve negde. Mislim zar nisu mogli na put s njim u svakom slučaju. Sve ovo što sam naveo je napucano u jadnih prvih pola sata. E tu leži još jedan problem. U originalnom Taken-u, akcija počinje vrlo brzo i kada počne, zaboravite da ćete se odvojiti od ekrana. Ovde pola sata čekamo da se nešto desi. Mislim imaš napravljene likove, nadovezuješ se na radnju prvog dela i treba ti pola sata za uvod do akcije. To znači da baš i nemaš osećaja za to što radiš. 


Kada već akcija kreće, imamo žestoku eksploataciju Milsovih sposobnosti. Jasno je da nisu mogli da nabace onaj ludački tempo koji je original imao pa su morali već nekako da nafiluju film sa karakterističnim stvarima. Sve u svemu, nije to loše. Način na koji mils eliminiše protivnike je dobar, način na koji razmišlja, na koji odlučuje i na koji otkriva stvari je takođe dobar tako da nemam tu nekih većih zamerki. Ono što je prelomni momenat u prvom filmu je kada Mils kaže ćerci da će biti oteta. Ne znam zašto im je u tri života trebalo da to ponove ovde. Mils zove svoju ćerku i kaže joj da će on i njena majka biti oteti. Mislm daaaaaaaj. Klasično huljenje i kopiranje nečega što je bilo jezivo (i) dobro. 


U mnogim scenama se tenzija odlično kreira, ali tu imamo jedan problemičak. Svaka od tih scena se završava dobro po glavne likove. Svaki put za malo uspevaju da odrade to što su hteli. Posle nekoliko takvih scena više ni ne strahujete jer je jasno da se ništa na kraju njih loše desiti neće. Sledeća stvar sa kojom sam mislio da ću imati problem je to što Milsova ćerkica treba da pomogne u oslobađanju mame i tate. Ako bi ona izvodila tamo neke pizdarije, to bi lako diskreditovalo ono što je Mils radio u prvom delu. Za divno čudo ovde su se fino snašli. Pre svega, Mils joj govori da se utopi u masu i ponaša hladnokrvno što njoj ne uspeva. Od nje ne traži ništa kolosalno tako da sve ovo pije vodu. Još jedna dobra stvar, svo to njeno učestvovanje u akciji ne traje dugo. Jedini problem sam imao sa njenim vozačkim sposobnostima, ali ne bih sad o tome nešto posebno pisao. 


Veliki kvalitet prvog filma je bila dinamika radnje. Bukvalno, događaji i otrkića su se konstantno smenjivali i to vam nije dalo ni vremena da produženo trepnete a kamo li pauzirate film i odete do toaleta. Ovaj film nema tu dinamku radnje, ali ima dinamiku akcije. Akcione scene lako eksplodiraju i prilično su efikasno odrađene. Mils je i dalje brutalan, egzekucije su efikasne tako da tu film ima plus od mene. Kada imaš negativca u filmu, ako su njegovi motivi jasni, čemu neko prekenjavanje o tome. Ovde lik objašnjava kako mu je Mils ubio sina. Ok, to je dovoljno za motiv. Ali čemu povlačenje priče o pravdi, o tome kako je Mils uništio sreću njihovim porodicama zbog toga ako se zna šta su ti likovi koje je Mils smakao radili. Nije puno vremena potrošeno na ovo, ali mi je delovalo baš bespotrebno. 


Najveći problem ovog filma je postojanje prvog dela. Realno, da taj film ne postoji, ovo bi bio kvalitetniji film nego što je procenjen. Onako, pokazali su nam brutalno dobar film i onda servirali nastavak koji ne može da se stavi i u istu rečenicu sa njim. Ako se oslobodimo stega koje nosi prvi Taken, ovo je sasvim ok akcioni filmić. Bez prvog Takena, ako zanemarimo njanjav početak, ovde se nema naročito šta kolosalno zameriti. Nison je i dalje genijalan, zaista u nekim scenama samo grimasama ume da naježi, i on će dostaviti bilo šta što tražite od njega. Ostali su manje više ok, tako da nemam problem ni sa glumom. Sam kraj mi se takođe dopao. Mogao je biti i bolji jer je obećavao u jednom momentu dosta, ali ni ovako nije loš. Jedini problem je doza predvidivosti koju nosi. Generalno, očekivao sam mnogo gori film. Ako poredim sa prvim Taken-om, ovo nije naročito vredno pažnje, ali kao zaseban filmić, sasvim je ok za pogledati.

Zanimljivosti:
Kada Kim baci prvu granatu, Brajan izbroji 4 sekunde i izračuna da je udaljenost 4.5km. S obzirom na brzinu zvuka, ovo je netačno. Prava udaljenost je oko 1km. Da je udaljenost 4.5km zvuk bi morao da putuje 13 sekundi.

Naj scena:


Mils kreće u potragu

Moja ocena: 6/10

четвртак, 21. март 2013.

The Words (2012)

Djuka

The Words (2012) on IMDb
Kod nas nazvan: Reči
Žanr: Drama, misterija, romansa
Režija: Brian Klugman, Lee Sternthal
Glumci: Bradley Cooper, Dennis Quaid, Olivia Wilde, Jeremy Irons...

Priča:
Pisac na vrhuncu svog uspeha otkriva visoku cenu koju mora da plati zbog krađe dela drugog čoveka.

Moj osvrt:
Do sada sam pisla isključivo "udružene" recenzije, tj. kada drug Autsajder napiše osvrt, ja dodam par stvari koje mislim da je propustio ili svoje viđenje filma koje je drugačije od njegovog. Nisam se bavila svim segmentima filma, niti poklanjala pažnju nečemu što je drug Autsajder već obrazložio, da se ne bih ponavljala i bespotrebno ispisivala redove drugim rečima sa istom suštinom. Negde sam ostavljala komentare (npr. Inception i Shutter island) i oni su sadržali par detalja dovoljno bitnih da se spomenu, ali nedovoljno njih da bi se pisao osvrt, kad je drug sve lepo pokrio. Elem, moji osvrti su do sad bili dodatak, a ovo sad je moja prva samostalna recenzija, pa neka vam je bog u pomoć :) 


Odmah upozoravam sve čitaoce da će tekst koji sledi imati verovatno dosta spoilera. Danak neiskustvu :) Moram priznati da me je tema filma o ukradenom rukopisu u prvi mah ohladila jer me je podsetila na film A Murder of crow. Očekivala sam sad neku silnu osvetu i zapetljanciju, kad ono...Međutim! Ovaj film je daleko od trilera, nema osvete, nema histerije i priče koja potresa javnost. Ovo je film o intimnim dramama dva čoveka, o sujeti, unutrašnjoj borbi između zamišljene i realne slike o sebi, o izborima koji menjaju život. Film je naratološki jako zanimljiv. Imamo tri priče, ali one ne teku linearno da bi se u nekom trenutku povezale, već su jedna u drugoj. 


Svaka priča je jedan sloj koji je potreban za razumevanje prethodnog. Možemo reći i da je sve jedna priča, čiji nam se detalji otkrivaju postepeno. Prva priča, da tako kažemo, je sam početak filma. Klej Hamond (kog igra Denis Kvejd) je uspešan pisac i održava promociju svoje nove knjige. On čita odlomak iz romana i to je zapravo druga priča. U pitanju je mladi, nepriznati pisac Rori Džensen (Bredli Kuper) koji pokušava da nađe izdavača za svoje radove, ali ne uspeva u tome. Pratimo Rorija kroz sve faze, od entuzijazma i vere u sebe, do prilagođavanja životnim okolnostima (u smislu nalaženja bilo kakvog posla zbog preživljavanja, i dalje verujući i ne odusajući od svog sna), do potpune rezigniranosti i sumnje u sopstveni talenat. 


Mislim da je  lik Rorija psihološki jako dobro razvijen, i takvo vođenje radnje (koje se u nekim momentima čini predugačko i nepotrebno) je neophodno zarad boljeg osvetljavanja postupaka koji će uslediti. Rori pronalazi slučajno zagubljeni rukopis nepoznatog autora, delo koje je savršeno u svakom smislu. Na vrhuncu svoje krize identiteta kao pisca, Rori prekucava taj rukopis, bez namere da ga prisvoji, ali igrom slučaja on ga i prisvaja. Proslavlja se, dobija brojne nagrade, a na osnovu tog romana, uspeva da objavi i svoja ostala dela. Na vrhuncu slave, prilazi mu stari čovek, pravi autor romana i predstavlja mu se. E, sad, tog starca igra fantastični Džeremi Ajrons, i ne znam ko drugi bi bolje izneo tu ulogu (osim možda bogoca Alana Rikmena). 


Starac priča Roriju o svom delu, kako je ono nastalo, šta je on sve izgubio, šta je naučio. To je ona treća priča, to je priča u priči (u književnosti bi se ovo zvalo skaz). Tu se dešava ključna stvar u ovom filmu, koja će verovatno mnogima promaći, zato ću se na tome više zadržati. Starac ne želi novac, ne želi priznanje, mada je to prvo što očekujemo. On samo želi da Rori shvati šta je ta priča njemu značila, kakav je uticaj imala na njegov život. Po principu „preuzeo si priznanja, onda moraš da poneseš i teret i svo saznanje koje ta priča nosi“. Sam taj fokus na gubitak priče nas uvodi u potpuno drugu dimenziju, dimenziju koju ne može da shavti niko ko se ne bavi nekom vrstom stvaralaštva. Nije tu reč o slavi, ni o novcu, nisi ti nekome ukrao priznanje, ukrao si deo njegovog života, ukrao si deo njega koji je on utkao u svoju priču. 


Sećam se da kad sam pričala o tome sa jednim drugarom koji, inače, piše, rekao mi je: „Meni kad bi neko uzeo sve ono što sam napisao, ja bih se razboleo. Mislim da bih mesecima bio zaista bolestan i ne znam kako bih se od toga oporavio.“ I upravo tu je ključ. Nema to veze sa slavom, to je gubitak one veze sa samim sobom, gubitak koji menja život. Sad, to se vama može učiniti preterano, možete da kažete „šta lupeta ova, pa neka sedne da piše opet, ako je pisac, pisaće“, ali nije to baš tako. Možda to ima veze sa određenom dozom sujete prisutne kod svih umetnika, ne znam. Neću dalje o tome, da se ovo ne bi pretvorilo u sve sem recenzije. Želim da napomenem samo da u toj trećoj priči igra Ben Barns koji me je veoma prijatno iznenadio i jedva čekam da dobije više prostora i da počne da igra ozbiljnije uloge, jer mislim da će moći da ih iznese. 


Na nekoliko mesta priča o Roriju se prekida, tj. Klej Hamond prekida čitanje (jer je, jelte, u pitanju promocija knjige, pa čita samo odlomke). Tu se pojavljuje i Olivija Vajld, koja igra lepu studentkinju čiji idol je Klej Hamond. E, sad, tu ima tušta i tma nekih dijaloga, svaki drugi kao pametan, u pauzama neki značajni pogledi i ne znam ti ni ja šta. Moram priznati da mi je sve to bilo onako malo bljak, na par mesta sam i prevrnula očima, i iskreno, nije mi jasno toliko prenaglašavanje stvari koje su i više nego očigledne. Ali ajde... Možda je to najbolji način da se priča zaokruži, da saznamo ko je Rori a ko je Klej. Ipak sve to ima neku poentu. 


Naravno, ima i stvari koje mi se nisu dopale. Na prvom mestu je gluma Bredlija Kupera koja je na nekim mestima veoma neubedljiva. U sceni u parku u kojoj mu starac priča svoju životnu priču, on ima neki blagoteleći osmejak kao da sluša bebu kako guguče. I na još nekoliko mesta isto, niđe veze. Druga stvar koja mi se nije dopala je što je film hipersenzibilan, na nekim mestima je na ivici da sklizne u patetiku. Mislim da je moglo i bez toga, a poenta bi ostala jasna. Prosto, ima previše njanjavih scena. Ljudima koje zanima ova tematika, film će se dopasti. Ostalima će biti predugačak, prespor, možda čak i dosadan. Zbog tematike koja je meni bliska, ja ne mogu da se udaljim i objektivno ga posmatram kao običnu dramu. Pošto sam pristrasna samoj tematici filma, imajte u vidu da ću ovom filmu dati ocenu više nego što realno zaslužuje.

Zanimljivosti:
Pošto su scenaristi Sterntal i Klugman prijatelji Bredlija Kupera, želeli su da on glumi u ovom filmu, što im je on i obećao još 1999. godine, kada je i scenario napisan.

Naj scena:


„Više mi je bilo stalo do reči, nego do žene koja me je inspirisala da ih napišem.“

Moja ocena: 8/10