Žanr: Drama | Muzički
Režija: Federico Fellini
Glumci: Freddie Jones, Barbara Jefford, Victor Poletti...
Priča:
Godine 1914, luksuzni brod isplovljava iz Italije kako bi rasuo pepeo slavne operske pevačice. Dobrodušni, nespretni novinar beleži putovanje i susreće mnoge ekscentrične prijatelje i obožavaoce pevačice.
Moj osvrt:
Da budem iskren, nemam pojma gde sam sa Felinijem. Recimo, 8 i po mi je ostao u lepom sećanju. La Dolce Vita - nisam uspeo da se pronađem u tom filmu. Biće svakako repriziran jednom. City of Women - totalno ludilo u kom sam uživao. Armacord - imao sam strašno velika očekivanja i bio je korektan film ali siguran sam da u njemu nisam našao ono što je trebalo naći. Ni jedan od ovih filmova nije mi bio tako lak za gledanje. Još uvek se ne pronalazimu Felinijevom stilu. Ali nemam osećaj da sam potrošio vreme, već imam osećaj da sam gledao nešto dobro ali da nisam pronašao lepotu koju sam tražio. Spremam još neke njegove velike hitove za gledanje ali sam namerno gađao prvo nešto za šta do sada nisam čuo. Da li počinjem da kapiram ovog velikana ili sam još uvek izgubljen, hajde da vidimo.
Felinijev brod nije samo brod. On je plutajuća pozornica. Na njemu se odvija jedna priča koja više podseća na simboličnu alegoriju nego na klasičan zaplet. And the ship sails on se ne prati zbog radnje već zbog vizija, alegorija koje nose njegovi kadrovi, zbog atmosfere koja vešto ili manje vešto krije gorčinu, ironiju, melanholiju epohe koja nestaje pred nama. Ta epoha može se videti samo kao predstava, kao film, kao umetničko delo. Felini je bukvalno pretvara u predstavu ovim filmom.
Otvaranje je u maniru nemih filmova. Belle Époque, elegancija, formalni obredi i estetika koja je već na ivici izdisaja. Brod kreće iz Napulja da raspe pepeo slavne operske pevačice. To je ceremonija, ritual, predsmrtna elegija, ne za jednu opersku divu već za umetnost i lepotu koje se guše sopstvenom grandioznošću. Felini tu ne žuri: prvi kadar je sepia-ton, tišina, prašina istorije. Prelazak sa sepije u boju bi trebalo da napravi ogroman kontrast. Ali ta boja ne pršti. Ona je izbledela, nostalgična, nestajuća elegancija. Kao da je Fellini hteo da kaže: ovo je poslednja svetlost pre mraka, ovo je lepota koja se raspršava. Brod je pozornica, ali i lažni oltar vremena koje prolazi.
Lik novinara — očigledno Felinijev alter-ego — pripoveda direktno, sa distance, sa ironijom, ali ne mogu se oteti utisku i sveprisutne sete u toj naraciji. On nije samo posmatrač; on je neko ko zna da uživa u ceremoniji koja je pred nama. Sa druge strane, on je svestan praznine iza raskošnih salona i operskih glasova. Njegov glas nas uvlači u brod, ali nas istovremeno drži na ivici. Na neki način pokušava da nam skrene pažnju da gledamo nešto što je grandiozno a sa druge strane nas podseća da je sve to samo predstava.
Felini, kao dirigent duštvom koje više ne zna da li je došlo da se zabavi ili da odigra svoju poslednju paradu, sastavlja galeriju likova: operski pevači, aristokrate, ljubavnice, deca iz visokog staleža, plemići, umetnici. Svi oni deluju kao karikature ranog dvadesetog veka, sa naletima uživanja, lažne veličine i ceremonijalnog morala. Njihova raskoš krije i grotesku — u raskošnim salonima odjekuju arije, dok na palubi ispod njih tišina gladi i bede podsećaju da to bogatstvo počiva na tankom sloju iluzije.
Potom dolaze scene sa izbeglicama iz Srbije koje razbijaju celu ovu iluziju. Brod koji je do ovog momenta postao simbol raskoši i umetnosti je odjednom prinuđen da se suoči sa stvarnošću koja je drastično drugačija. Odjednom su pred nama umesto tog umirućeg glamura ljudska patnja, nepravda, gubitak dostojanstva. I odjednom sva lepota postaje bezvredna jer zatvara oči pred nesrećom. Koliko umetnost, ako je zatvorena u krug privilegovanih, može da ignoriše one koji nisu deo spektakla?
Felini koristi zvuk kao mehanizam da razotkrije, da pokaže koliko su umetnost i lepota opasni kada se koriste da prikriju strahove – da zabave kad se plašiš, da razigravaju dok si povređen. U toj igri kontrasta, muzika nije utočište već maska, zavodljiva i varljiva. Ona može da podigne čoveka, ali i da ga uspava, da stvori iluziju da bol ne postoji. Lepota postaje anestetik: opera zaglušuje škripu stvarnosti, a orkestar skriva krik onih koje niko ne sluša. Fellini kao da nas pita – šta je opasnije, sama patnja ili lepota koja nas ubeđuje da patnja nije tu?
Likovi pevaju. Ne zato što su srećni, već jer to kod njih ostaje kao potreba da se izraze, da osete, da pokažu da su nekada vredeli. Njihovo pevanje nije glamur scene niti uvežbana predstava, već poslednji trag dostojanstva. Kada otpevaju stih, kao da u tom trenutku vraćaju sebi pravo da postoje, da njihova osećanja nisu potrošna. Glas postaje svedočanstvo o tome da su bili živi, da su voleli, da su patili. I zato svaki ton nosi težinu veću od same melodije: to nije pesma za aplauz, nego pesma koja prkosi zaboravu.
Fellini u priču uvodi i grotesku: nosorog zatvoren u utrobi broda deluje kao simbol apsurda, ali i kao ogledalo same parade na palubi. On je i smešan i tužan, istovremeno nevino stvorenje i čudovište koje deluje van svog mesta. Taj kontrast čini da ga gledaš kao alegoriju cele epohe – raskoš i egzotika koja se pretvara u teret, u nešto besmisleno i zastrašujuće. Kao da nam Felini poručuje da iza svake lepote i igre stoji nešto što je suviše veliko da bi bilo ukroćeno.
Felini stalno balansira između raskoši i prikrivene bede. Brod je napravljen da slavi lepotu ali u njegovoj senci kriju se oni koji nisu deo tog sjaja. Dok jedni uživaju u raskošnim salonima i ritualima, drugi šapuću o progonstvu i bore se za goli opstanak. U toj suprotnosti film pokazuje da luksuz nikada ne postoji sam za sebe – on uvek podrazumeva da negde postoji i siromaštvo koje ga drži u ravnoteži. Tako brod postaje simbol društva koje se divi sopstvenom sjaju, dok istovremeno okreće glavu od onih koji taj sjaj ne mogu da dele.
U malim, naizgled sporednim scenama krije se najveća snaga filma — u razgovoru novinara sa izbeglicom, u pesmi koja odjekuje ispod palube, u pogledu deteta kroz okna broda. To su trenuci u kojima se otkriva ono što ostaje kada nestanu dekoracije: empatija, gubitak, sećanje na vreme koje više ne postoji.
Na kraju i ovaj film nije bio lako iskustvo. Ostaje osećaj da on nije priča o jednom putovanju, već o samoj ljudskoj potrebi da putujemo — kroz umetnost, kroz sećanja, kroz iluzije koje nas drže na površini. Sve slike, muzika i simboli koje Felini nudi stapaju se u jednu veliku metaforu života kao broda, lepog i krhkog, luksuznog i ispraznog, svetlog i mračnog u isto vreme. I kada sve te maske padnu, ostaje pitanje: zašto smo plovili? Felini pokazuje da i kada znaš da se bliži kraj, i dalje vredi ploviti. Brod možda nikada neće stići do odredišta koje si zamislio, ali putovanje nosi smisao samo po sebi. Najveća tragedija možda i nije u slomu iluzija, već u tišini koja ostaje kada spektakl utihne.
Zanimljivosti:
Na Kanskom festivalu nije postojao plakat za ovaj film. Felini je onda nacrtao poster i poslao u Kan. Ovaj film je bio italijanski kandidat za oskara za najbolji strani film. Čuveni pisac, Alberto Moravia je izjavio kako je ovaj film vrhunska kritika evropskog društva iz perioda pre Prvog Svetskog Rata. Felini je tražio da hrana u filmu bude vrhunskog kvaliteta.
Naj scena:
Suludi kraj
Moja ocena: 7/10
Нема коментара:
Постави коментар