Žanr: Komedija | Misterija | Drama | Naučna fantastika | Triler
Režija: Jean-Luc Godard
Glumci: Eddie Constantine, Anna Karina, Akim Tamiroff...
Priča:
Alphaville je neobičan noar iz budućnosti u kojem tajni agent istražuje grad pod kontrolom hladne logike i stroge tehnologije.
Moj osvrt:
U svakom od nas postoji svet o kom ne pričamo ništa. Svet u kojem je emocija jača od rešenja, pogled dublji od dijagnoze a poezija poslednji čin otpora. Godard upravo koristi taj svet. U Alphavile nam je i ostavio takvu poruku: lomljivu, prljavu, u isto vreme hladnu i goruću. Film koji je naučna fantastika a govori o našim svakodnevnim porazima. Film koji koristi detektiva ali on ne istražuje ništa konvencionalno. On ovde traži dušu koju je svet izgubio.
Ovo nije film o budućnosti. Ovo je film o sadašnjosti. On govori o onome što se dešava kad ono što predstavlja čoveka bude pregaženo od strane šablona, algoritma, kad emocije budu zabranjene jer remete red, kad reči poput "ljubav" nestanu iz rečnika samo zato što logika ne ume da ih objasni. Sam Alphavile je grad bez osećanja, grad u kom je razmišljanje zapravo zamenjeno programiranjem, grad u kom se poezija čita kao zločin. I dok Lemi, umorni detketiv koji pokušava da održi nadu pokušava da spasi Anu a samim tim možda i samog sebe, mi gledamo svet koji se urušava. Ne urušava se od zločina, ratova ili nebrige. Urušava se pod sopstvenim razumom.
Lemi nije ni heroj, ni onaj izabrani a ni prorok. U ovoj buudćnosti, Lemi je duh prošlosti koji kroz sterilni pejzaž napretka sa pištoljem u džepu i stihovima u glavi. On nije neko ko veruje u revolucije ali veruje u pogled žene koji još nije ugašen logikom. Njegovo oružje nije metak iako nekad ubije njim. Njegovo najveće oružje u ovakvom sistemu je mogućnost da vrati osećaj u grad koji je zaboravio šta je on. I tu Godard uključuje i nas govoreći nam da nije pitanje u tome da li će mašine zavladati već da li ćemo im mi to dopustiti ćutanjem.
Ne očekujte naučno fantastične scene i koreografiju. Godard snima ovaj grad kao hladni tehno-noar pakao - bez efekata, bez kiča, bez dekora. Svaka scena je kao šamar od betona. Iako je budućnost u pitanju, sve što vidimo je već zapravo tu: neonska svetla, birokratija koja guši dah, ljudi koji više ne osećaju ništa osim straha od greške. U tom pejzažu bezvremenog mraka, glas računara Alfa 60 odzvanja kao proročanstvo koje ne nudi spas već ultimatum.
Poezija je predstavljena kao najopasnija stvar u Alphaville-u. Ona je smetnja, rušenje poretka, totalni hoas koji ne može biti podveden pod programski kod. I baš zato Godard insistira na njoj - kroz krupne kadrove Nataše koja uči da kaže "volim te", kroz dijaloge koji zvuče kao manifesti, kroz tišinu koja boli više od vriska. Neke stvari su teško razumljive. Razlog tome je što štrči ono što bi trebalo da je normalno. Film je takav upravo kada priča jezikom koji je u Alphavile-u zaboravljen - jezikom čoveka.
Film je spor, tvrdoglav, odbija da zabavi i to je najveći izazov u njegovom gledanju. Nema tu neke akcije, nema razrešenja. Nema ni uteke jer ovakav Alphaville je prostor između komande i stiha. I naravno da smo svi mi tu izgubljeni. Gledamo sve kroz objektiv koji smo navikli ali ono što gledamo ne razumemo. Možda je i tu odgovor na pitane koje film konstantno postavlja - šta ostane čoveku kom oduzmeš nered emocija.
Možda je u ovakvom svetu najveća ponuda upravo reći "volim te". Ne kao frazu, ne kao bekstvo već kao nož u srce sistema. Ljubav u Alphavile-u je zapravo subverzija. Poezija je bomba. A čovek koji veruje u tugu, iako mu je zabranjena, veći je buntovnik i heroj od bilo kog spasitelja.
Alphavile nije film koji se voli. Ne mogu da ga zamislim takvog. On je film koji se prepoznaje. On se otključava. On pokazuje šta ostaje kada logika postane dželat. I kad ti se zavrti u glavi, kad ti rečenice stanu u grlu, kad osetiš da si poput prelepe junakinje ovog filma Nataše zaboravio značenje reči koje te čine živim - tek onda ćeš znati da si ga razumeo.
Zanimljivosti:
Nije poznato ko je davao glas Alfa 60 računaru. Čovek je bolovao od raka grla i želeo je ostati anoniman. Kada Alfa 60 kaže "Vreme je substanca od koje sam stvoren" - to je posveta Borhesu. Nekoliko puta Nataša odmahuje glavom za "ne" a govori "da". To je planski jer njen lik je programiran da bude protivrečan. Iako se radnja filma odvija u budućnosti, sniman je u tadašnjem parizu i sve je iz tog doba. Zabranjen je u svim pakistanskim bioskopima.
Naj scena:
Poezija
Moja ocena: 7/10
Нема коментара:
Постави коментар