Obavestenje

Obaveštenje: Listu sa vašim predlozima možete videti ovde .

понедељак, 20. фебруар 2023.

Tree of Life (2011) – samo Milost može da pobedi Prirodu

 

Boris Tiosavljević

     Postoji mnogo razloga zašto je Terens Malik (Terrence Malick) cenjen režiser. Zapažena je njegova originalna upotreba voiceover tehnike kojom iskazuje misli i duševna stanja likova umesto da je koristi za davanje ekspozicije. Ovaj motiv glavno je obeležje njegovih filmova, koji se, slično kao kod Tarkovskog, osvrću na egzistencijalistička pitanja, religiju, osećanja, prirodu (takođe sa vodom kao čestim motivom)... Konačno, fantastična fotografija Emanuela Lubeskog (Emmanuel Lubezki) u filmovima novijeg datuma i njegov zaštitni znak, dugi kadrovi i kamera nošena u ruci, stavljajući nas u ulogu nemog svedoka, fizički prisutnog na mestu događaja. A malo koji film toliko odiše „malikovštinom“ kao Tree of Life (2011).


     Mora se doduše priznati da je Malik jedan od onih režisera koji jako polarizuju publiku. Neki ga smatraju filmskim genijem i američkom verzijom pomenutog ruskog režisera, dok druga strana veruje da je on samo još jedan u nizu pretencioznih, „style over substance“ apstraktnih umetnika. Ovo proističe iz činjenice da je upravo to što ga i čini velikim ono što ga istovremeno čini i omraženim, a što toliko dolazi do izražaja u ovom filmu. Jer, iako je u pitanju porodična drama, ubrzo se primećuje da je priča od sekundarnog značaja  a da primat preuzimaju emocije i kadrovi kao iz nekog dokumentarca od prirodi ili kosmosu.


      Film govori o porodici O'Brien, neimenovanom ocu (Brad Pitt) i majci (Jessica Chastain) i o njihova tri sina, Džeku (Hunter McCracken u mlađima danima, Sean Penn u zrelijem razdoblju), Stivu (Tye Sheridan) i trećem koga znamo samo pod inicijalima R.L. (Laramie Eppler). Narativno film ima 3 celine:


 

  1. Rođenje i odrastanje tri brata,
  2. Trenutak, negde tokom kasnih 1960-ih, kada majka dobija telegram sa vešću da je njen sin, R.L., preminuo u 19-oj godini života, i 
  3.  Sadašnje vreme, kada Džek, sada kao odrastao muškarac, kao da prosto pluta u limbu postojanja u modernom svetu, i dalje nesposoban da se izbori sa gubitkom brata.


Međutim, Malik se odlučuje na redosled 2 – 3 – 1 što se ove više pozadinske priče tiče. Kada je u pitanju ono što je za njega glavna priča, film zapravo počinje uvodom u ono što su po njemu dva puta kojima možemo ići u životu:

  • Put Prirode,
  • Put (Božje) Milosti.

Pod Prirodom se ovde uglavnom podrazumeva ono što možemo da iskusimo čulima, gruba strana prirode, nasilnost i nemilosrdnost indiferentnog univerzuma i njeno fizičko ovaploćenje je g. O'Brien. On je autoritativan i strog, vojno lice, reklo bi se, ali film nije podlegao tom klišeu. Ciničan zbog ljudske prirode i onoga što je potrebno učiniti zarad uspeha u životu, on Džeka uči da ne sme da bude previše dobar jer smatra da će drugi to videti kao slabost i iskoristiti za svoju dobrobit a protiv njega. Jako je važno obratiti pažnju na odnos oca i sinova jer odslikava odnos Boga i ljudi. Otac voli sinove ali ZAHTEVA reciprocitet umesto da ga zasluži. Kada Džek pita: „Žašto bih ja bio dobar ako ti nisi“? pitanje nije eksplicitno upućeno ni ocu ni Bogu, čime je zapravo upućeno obojici, te ih povezuje. Drugim rečima, ako je Bog stvorio/dozvolio zlo i pritom naša pravila za njega ne važe, kako nam on može biti uzor šta da (ne) radimo?


S druge strane, Milost, kao jedna od najvažnijih biblijskih vrlina, predstavlja nesebičnost, praštanje i skrušenost i predstavljena je kroz lik gospođe O'Brien. Ona je dobra, zaštitnički nastrojena majka i u jednoj od scena, koja je bar mene podsetila na relativno sličnu scenu iz Ogledala (1975) Andreja Tarkovskog, predstavljena je kao neko božansko biće.

Progresijom bitnih životnih momenata, Malik nam pokazuje kako Priroda počinje da polako ali sigurno odnosi pobedu nad Milošću u borbi za Džekovu dušu. On prvo saznaje za priču o Jovu (bilijska priča o opkladi između Boga i Đavola o sudbini Jova. Đavo veruje da je Jov vernik samo zato što ima sve u životu i da će njegova vera nestati ako izgubi sve što ima. Bog, da bi proverio validnost ove tvrdnje, dozvoljava da se ovo desi, te Jov, bez ikakvog objašnjenja, malo po malo gubi sve i svakog ko mu je bio drag i poput gospođe O'Brien zauzvrat dobija samo prazne reči utehe od ljudi oko sebe, prim.aut.), a ubrzo spoznaje i smrt te ljudsku prolaznost što dovodi do njegovog bunta, prvo protiv oca a zatim i protiv Boga. Viče na oca, ne poštuje pravila, čini loše stvari bez nekog posebnog razloga, skače po klupama u crkvi, stidljivo istražuje sopstenu seksualnost, da bi na kraju počeo i da mrzi oca pa i da prezire majku zbog onoga što on u njoj percipira kao slabost. Ovo se međutim menja kada vazdušnom puškom pogađa R.L.-a u prst. Ovaj mu oprašta čime ga podseća da uvek može da se vrati pod okrilje Milosti.

 

Od početka je jasna poruka da je bolje ići putem Milosti jer, kao što i ona sama kaže, niko ko voli Milost nije loše prošao. Naravno, danas znamo da ovo biblijsko gledište nije tačno jer i dobri ljudi pate a zli prolaze dobro. Zato se može spekulisati da je ovo problem sa kojim se i sam tvorac filma dugo bori, jer je i sam scenario bio u nastanku još od vremena njegovih prvih filmova. S tim u vezi, ovim pitanjem se bavio još 1998. godine u filmu The Thin Red Line, kada se redovu Vitu (Jim Caviezel) „obraća“ ubijeni japanski vojnik rečima da je i on za života bio podjednako dobar čovek. Stoga, kada u ovom smislu njoj najsličniji sin umre, gospođa O'Brien postavlja logično pitanje – zašto ići putem Milosti ako se taj put svejedno završava patnjom? Kako bi odgovorio na ovo pitanje, Malik nam na samom početku filma pokazuje citat iz knjige o Jovu.

 

Međutim, on nam ovo servira na idiosinkratičan, a neki bi rekli i pomalo pretenciozan, način. Ovde počinje duga i vizuelno (mada ni zvuk ne zaostaje) impresivna sekvenca koja nas vraća na sam početak, na momenat nastanka univerzuma i deluje kao da potiče iz neke alternativne verzije Odiseje u svemiru (1968) naklonjenije teoriji o Tvorcu. Ne treba izgubiti iz vida ni Malikovu želju da film, sa druge strane, ima i čisto ateističku interpretaciju (U scenariju stoji: „[…] Zapevajmo novu pesmu, ispričajmo novu priču, onu koja je, uzimajući u obzir priče iz davnina, inspirisana naukom [...]“ prev.aut.). Spektakularni kadrovi nas vode kroz razdoblja u kojima su formirana nebeska tela, a zatim i život na zemlji, od praorganizama, preko dinosaurusa, pa sve do modernog čoveka i konačno, rođenja prvog od tri sina porodice O'Brien.

 

Malikova namera ovde nije, kao recimo kod H.P. Lavkrafta, da pokaže koliko smo nemoćni, patetični i nebitni u unverzumu i opštem poretku stvari, ali jeste da pokaže da uistinu jesmo mali, živim kratko i da postoji mnogo toga (o životu) što nismo sposobni da razumemo. Ovo je nalik na Alegoriju o vrapcu (Jedne hladne zimske noći, vrabac uleće, nezano odakle, kroz jedan od prozora kraljeve glavne dvorane, obleće oko jedine upaljene sveće, i ubrzo izleće kroz drugi prozor i odlazi u noć, takođe u nepoznato. Tako teče i ljudski život – ne znamo odakle dolazimo, ne zadržavamo se dugo i ne znamo gde idemo nakon smrti. Ali hrišćanstvo nudi odgovor na ova pitanja te je ovom strategijom i pričom izvesni monah Paulinus u 7. veku preveo u hrišćanstvo Edvina, paganskog kralja Nortumbrije, što je pokrenulo domino efekat, prim.aut.).


Kako onda protumačiti sve ove slike, a posebno kadar sa plamenom i šaputanjima nalik na molitve, koji otvara i zatvara film? Sumnjam da mogu da ponudim adekvatno ateističko (personifikacija svih sila koje stoje iza onoga što zovemo Veliki prasak) a sasvim sigurno nemam i odgovarajuće religijsko objašnjenje. Neki veruju da ta svetlost predstavlja Boga a šaputanje molitve. Ovde opet treba naglasiti želju autora da se film, doživi, oseti, što svakako ide dalje od puke analize scena. Ipak, to ne znači da je film potpuno apstraktan i bez jasnih simbola. Na primer, i u ovom, kao i u praktično svim ostalim njegovim filmovima, imamo jasan motiv vode, simbola života, te rađanja, pročišćenja i krštenja. Samim tim, kada odrasli Džek korača pustinjom, mestom koje prvenstveno povezujemo sa odsustvom vode, ovo je jako upečatljiv način da se pokaže kako je on skrenuo sa puta Milosti. Dok pokojni brat kojeg traži naravno, stoji u vodi. Tu se Džek ponovo vraća putu Milosti i interesantno je uporediti sličnosti i razlike između kadrova koji pokazuju njegovo (pomalo nalik Mojsijevom) lutanje i eventualni pronalazak „obećane zemlje“. U početku, on luta sam, a na kraju ga vodi mlađa verzija sebe samog, nebo više nije oblačno, isušena zemlja je zamenjena vodom a tu je i davno izgubljeni brat. Ovi završni minuti su me podsetili na fenomenalnu seriju The Leftovers tako da ih bar ja vidim ne kao metaforu za Raj već pre za trenutak u kojem Džek uspeva u potpunosti da iskusi, da oseti Milost, pre nego da je svesno razume.


U scenama rađanja života, vidimo kako on nastaje u vodi, a na kraju su živi i mrtvi ponovo ujedinjeni, takođe u vodi. Poslednji kadar pokazuje most, koji stoga predstavlja život, pružajući se s jednog na drugi kraj vode. Smatram da bez obzira da li je osoba religiozna ili ne, kraj filma daje istu poruku: ili Bog postoji ali je njegova ravan egzistencije toliko iznad naše da nemamo ni pravo ni mogućnost da ga kritikujemo ili da mu se žalimo; ili Bog ne postoji pa su naše lamentacije potpuno beskorisne. Kako god da se okrene, od samosažaljevanja nema vajde a traženje nekog višeg smisla je uzaludno. Priznati ovo sebi deo je procesa sazrevanja. Mirenje sa tim deo je života.

1 коментар:

  1. Bravo Borise! Divan tekst kao i uvek. Ono što prezirem u vezi ovog filma su upravo njegovi hejteri koji film potpisuju kao "pretenciozan" navodeći njegovu nenarativnost kao glavni argument njihove tvrdnje. Ma hajde! Generalno sumnjam u njihovu filmsku obrazovanost. Ovo nije ni prvi ni jedini filmski nenarativni esej, nije film odličan zato što je originalan u naraciji niti u nekakvom daleko bilo pokušaju dublje eksploracije suštinskih tema postojanja, film je odličan jer je upravo na nezamršen, stilizovan, kaleidoskopičan ali neciničan način bavi velikim ljudskim pitanjima bez odgovora, ne navodeći gledaoca ni na jednu stranu. Meni lično jako drag film. I super je što si povukao paralelu sa serijom The Leftovers jer mi je očigledno koliko je ključni konflikt filma srodan jednom od ključnih konflikta u seriji a posebno u genijalnoj epizodi "It's Matt, Matt, Matt World" s tim da je u seriji to mnogo bolje i studioznije odrađeno. Iskreno se nadam da bi nas Boris mogao jednog dana počastit jednim ogromnim rivjuom pomenute serije ili bar neke epizode, sezone:)

    ОдговориИзбриши