Obavestenje

Obaveštenje: Listu sa vašim predlozima možete videti ovde .

четвртак, 21. октобар 2021.

Das Boot (1981)

 Boris Tiosavljević

Malo kojem filmu Dutch angle tako dobro stoji kao filmu o podmornici. Samim tim i ne čudi da se Das Boot otvara zvukom sonara dok gledamo potpunii mrak iz kojeg tiho izranja čelični Levijatan. Međutim, pravi uvod počinje malo nakon toga, kada upoznajemo posadu koja ovom plovilu daje karakter. 

Na zabavi u čast porinuća, oni pijanče preko svake ljudske mere, iskazujući pritom nepoštovanje prema nadređenim oficirima koji, iznenađujuće, uopšte ne reaguju na ono što je u normalnim okolnostima osnov za vojni sud i čak deluje kao da ih čitava stvar zabavlja. Takvo stanje stvari vrlo jasno pokazuje psihologiju ove grane mornarice - banči se kao da sutra ne postoji, jer za ove mornare, to, posebno u vreme globalnih ratnih razaranja i bukvalno jeste tačno. A i bez rata, ne može se reći da imaju najglamurozniji posao na svetu, te koriste svaku sekudnu da se izdivljaju pre povratka u svoju ploveću tamnicu gde će im biti uskraćena sva zadovoljstva, od pića do seksa. Sa time u vezi, ovo je jedna od tema, iskazana što simbolično, kroz falusoidnost plovila i njegovih torpeda, što kroz frustraciju posade u momentima kada se ispostavi da neće biti akcije kako na moru tako ni na kopnu.

Jedna od stvari koju je nemačka kritika zamerila filmu po njegovom izlasku, jeste što je priča predstavljena iz perspektive nacističkih mornara, međutim, teško da je i moglo iz bilo čije druge. Osim toga, preciznije bi bilo reći da sve gledamo iz perspektive mornara Nacističke Nemačke. Jer, odmah se vidi jedinstvena privilegija koju podmorničari imaju - kao ljudi okrenuti svojim saborcima i izolovani na i pod morem, oni nemaju potrebu da stalno fašistički salutiraju. Štaviše, oni čak i suptilno prekidaju zdravice na pomen Firera, i sem nekolicine ideoloski ostrašćenih, predstavljeni su kao obični ljudi koje ne dotiču svastike, fetišističke uniforme i politka fašizma. Oni slušaju francusku muziku, uglas pevaju It's a Long Way to Tipperary a "lojalnost" Hitleru pokazuju samo kad tuguju i besne zbog poraza omiljenog mu Šalkea. Njihova avetinjski bleda lica, zapuštene brade i pogled što se gubi u daljini jasno govore da nakon više misija takve stvari nisu relevantne nekom čiji je posao ophrvan nebrojenim opasnostima i ukalupljen monotonijom repetativnih dužnosti a povrh svega toga slabo kompenzovan za sav taj napor i rizik.

 
Ovde treba istaći sjajnu glumu svih redom, na čijim licima jasno očitavamo stanje stvari, mada se zamerka može u neku ruku uputiti činjenici da nisu svi dovoljno razvijeni, posebno kada se uzme u obzir trajanje filma. On je inače sniman za televiziju, te postoji u epizodnoj verziji od oko 5 sati, i paralelno za bioskop, gde traje duplo kraće, ali se 90ih režiser vratio da odradi Director's Cut, koji je u trajanju od 3 i po sata zlatna sredina i predstavlja najbolju i najpreporučljiviju iteraciju za gledanje.

 

Setovi su izvanredni, i kao i same procedure posade, izrazito autentični, i impresionira činjenica da je cela podmornica rekreirana, od pramca do krme, sa sve mašinskim odeljenjem i svim glavnim, pomoćnim i ostalim prostorijama. Inicijalna namera da se bok ostavi otvorenim radi lakšeg kretanja kamere je srećom napuštena u korist autentičnijeg doživljaja. I zaista se, posredstvom prelepe fotografije i izvrsnog rada kamerom, dok pratimo objektiv kroz mračne, klaustrofobične "tunele" sa povešanom hranom i prljavim podovima, osećamo kao da smo i mi tamo te da samo jaki i odbojni mirisi nedostaju da upotpune doživljaj.

Iako (srećom) čulo mirisa ne možemo da uposlimo prilikom gledanja, Das Boot je prava rapsodija za uši, delom zahvaljujući činjenici da je odrađen potpuno novi dizajn ionako odličnog zvuka u pomenutoj verziji iz 90ih. Od predivne muzike, naročito lajtmotiva dok podmornica seče talase na površini, preko eksplozija i talasa što se valjaju o bokove, preko zvukova elektronike, mehaničkih uređaja i života na podvodnom brodu, ovo je, uz Skotov Alien, jedan od onih filmova koje apsolutno treba gledati sa nekim kvalitetnim slušalicama na glavi. Ovom u prilog govori i činjenica da će vas svaki zavrtanj što pod pritiskom vode izleće iz ležišta svojim "pucnjem" naterati da se trgnete.


Treba pohvaliti i montažu i scenario, baziran na istoimenom bestseleru, koji daju i održavaju zanimljivost i napetost. Ovo se posebno ogleda u režiserovom poigravanju našim očekivanjima - nakon podužeg upoznavanja sa posadom i svakodnevnim dužnostima (pomalo u stilu Hjustonovog Mobi Dika), konačno nam se čini da ćemo okusiti akciju, međutim, na veliko nezadovoljstvo posade, od toga u prvih nekoliko navrata nema ništa i frustracija raste. Ali, ako su nas Ezopove basne ičemu naučile, to je da treba paziti šta želimo, jer to možda i dobijemo. I zaista, u čak tri uzastopna navrata kada i dolazi do okršaja, onaj za koga bismo očekivali da bude superiorini, tihi, nevidljivi predator, ispostavlja se da je bespomoćna, prestrašena, paralisana lovina, što pukom srećom preživljava detonacije dubinskih bombi. A čak i kada uspeju da, okupani pakleno crvenom svetlošću zapaljenih brodova, odnesu značajnu pobedu, i tu im je radovanje uskraćeno "nepredviđenim" užasima kojima svedoče a koji još jednom pokazuju ljudsku stranu i posade i rata. 

Naravno, za očekivati je da će im sreće kad tad ponestati i kada se to konačno i desi, počinje i najuzbudljiviji i najnapeti deo ovog filma koji je pisac pomenutog romana posprdno nazvao vesternom u morskoj vodi, mada je to iz današnje perspektive kompliment pre nego uvreda. Jer, ako je život mornara na podmornicama u regulranim situacijama bio naporad i dosadan, to nikako ne znači da i film treba da bude. A Das Boot, koji vešto kombinuje ljudsku dramu, psihološki triler i epsku akciju neumoljivo torpeduje nucleus akumbens i amigdalu nezaboravnim setpisovima i predstavlja iskustvo koje će i dugo nakon gledanja nastaviti da pinguje na vašem mentalnom sonaru.



Нема коментара:

Постави коментар