Obavestenje

Obaveštenje: Listu sa vašim predlozima možete videti ovde .

среда, 6. март 2019.

Već Viđeno (1987)


Alternativni naziv: Reflections, Deja Vu
Žanr: Drama | Horor | Ljubavni | Triler
Režija: Goran Marković
Glumci: Mustafa Nadarević, Anica Dobra, Milorad Mandić...

Priča:
Mihailo (Mustafa Nadarević), nekada sjajni mladi pijanista, sada je nastavnik klavira u obrazovnom centru. Kolege ga smatraju čudakom, ali ga ostavljaju na miru kako bi živeo svoj usamljenički život. Sve se menja u trenutku kada se u njegovoj školi pojavi mlada devojka (Anica Dobra)

Moj osvrt:
Kroz odlično prikazanu ljudsku dramu, kroz niz suludih likova i scena, kroz momente u kojim niste sigurni da li da se smejete, da plačete ili budete zgroženi, Goran Marković je ispričao jednu tragičnu ljudsku priču ali i dostavio pravu kritiku društva. Ako vam se čini da je to kritika tadašnjeg momenta, komunizma, društva, normi, pogledajte malo oko sebe i jasno je kao dan da i dalje živimo i proživljavamo te iste stvari. Nazivi i ljudi se menjaju, društvo ostaje isto. 

No da se vratimo na početak. Kada pogledamo set likova koji su izašli iz glave Gorana Markovića, možemo samo da osetimo divljenje. Čovek je uspeo da predstavi svu iščašenost društva a u centar priče je smesetio čoveka koji nam izgleda najčudnije od svih. Ako vidimo da tog čoveka okružuju raspale porodice, zaludni profesori, devojka sumnjivog morala, neverni muškarci, porodice koje odnos zasnivaju na strahu, pijanice, političari, jasno je da su to likovi koji bi trebali biti ono najgore iz društva. U čemu je onda problem? Problem je u tome što nam običan čovek koji je profesor klavira deluje čudno a svi ovi normalno. Nije li ovo genijalan pokazatelj društva u kom živimo? Ne pokazuje li nam ovo da smo počeli sve ove promašene da posmatramo kao normalne a da su obični i normalni ljudi uljezi. 

Još bih malo govorio o uslovno rečeno sporednim likovima. Lik koji tumači Petar Kralj i njegova porodica na neki način predstavljaju drutšvo. Dominantni, glasni muškarac koji je glava kuće, žena koja ćuti i ne pita se mnogo. Iz usta ovog čoveka izlaze one najsmrdljivije moguće floskule. On umetnika posmatra kao neprijatelja. Nije li to problem i danas. Umetnici imaju tu mogućnost da ih je lako čuti i mogu da se izražavaju slobodno. Nije li to problem za truli sistem? Nije li taj umetnik neprijatelj? Ova porodica predstavlja ono degradirajuće društvo koje nam se gadi. Na žalost toga se nemoguće osloboditi. 

Sledeći lik koji je vredan pomena je onaj koji tumači vazda prelepa Anica Dobra. Ovo je čista genijalnost koja je odglumljena besprekorno. Na prvi pogled ona je devojka sumnjivog morala. Takve žene u startu posmatramo površno i one nemaju šta da ponude. Nema ovde nekog velikog obrta ličnosti, ne očekujte to. Ali kada dolazi dotle da je ova žena pokretač nečega, da je jedina spremna da se isprsi i uradi nešto, zapitamo se koliko je ljudi koji su promašeni a koji imaju snagu za promenu. Problem je što ih mi i dalje posmatramo površno. U toj površnosti njena lepota nije pokretač, nije oružje već je na žalost maska. Kako god je posmatrali ovako prelepu u njenoj promašenosti, svesni smo beskrajne tragedije ovog lika. 

Pošto škola uzima dobar deo priče i ona je i te kako vredna pomena. Školu vode novac i politika što znači da su odluke vođene time. Nije li to i danas slučaj. Privatne firme uleću na fakultete, direktori, dekani, nastavnici, profesori neretko se biraju po političkoj liniji. Marković na sjajan način predstavlja besmislenost i samog školstva. Ljudi koji uče esperanto su ismejani čim ga iskoriste. Prostor u školi se određuje naspram toga šta donosi više novca. Kada dođe do famozne predstave, nije bitno ko šta zna već za šta možeš da ga upotrebiš. Znanje je nebitno. Upotreba čoveka je to što određuje tok svega. 

Marković na idealan način daje sporednim likovima i priči da procvetaju pre nego što detaljno krene da secira glavnog lika, profesora klavira koji godinama ne dira klavir. Na prelep način je predstavljeno koliko je klavir ono što on jeste. Klavir je najbolji način na koji se ovaj čovek izražava. Šta je to što mu onda ne da da priča? Društvo. Ono ga ponizi, osporava, povređuje, poražava. Što je najgore, on se tom društvu i ne suprotstavlja. Samim tim je laka meta. Klavir je upravo ono što jeste. Nećete na žalost naći momenat kad on taj klavir svira iz čistog zadovoljstva, u kom ga svira slobodan. Ili se plaši, ili je nateran. No sada hajde da gledamo širu sliku. Ne vlada li se ljudima strahom? Ne teraju li se ljudi da rade ono što im je zacrtano i planirano? Guše li se slobode? Sme li se misliti drukčije?

Mustafa Nadarević će, na žalost, verovatno mnogima ostati u sećanju samo kao simpatični dekica iz Lud Zbunjen Normalan. Gluma koju on donosi ovde je nešto što je vredno posebnog osvrta. Čovek uspeva da bude čudan, da vas dirne, da ga žalite, da ga volite, da ga se plašite, da vas užasava - sve u jednom filmu. On ne glumi jednu osobu i nekoliko osećanja, on glumi sve. Za mnogo, mnogo manje od ovoga se daju oskari. Ovo je jedna od onih besmrtnih uloga i gluma za koju ćete uvek reći da je jedna od najboljih koje ste videli na filmu. 

Način na koji se film odnosi prema ljubavi je jako bolan. Kada gledamo porodice, ljubav se shvata zdravo za gotovo. Ljubav je toliko puta pregažena u filmu da to u jednom momentu postaje jako tužno. Ljubav između glavnog lika i njegove majke je tragična. Ljubav između njegovih roditelja bolna. Marković nam pruža jedan kratak momenat genijalnosti, jednu prelepu, spontanu iskrenu ljubavnu scenu koja je holivudski ispraćena aplauzom da bi ista ta ljubav narednog momenta bila ismejana, obesmišljena, poražena svim i svačim. 

U prvom pasusu već rekoh da su sva ova sranja svevremena, besmrtna, da ponavljamo iste greške, da menjamo ljude ali ne i navike, principe, merila. Zapravo to isto nam Marković priča kroz film. Kako? Jednostavno, vraća nas u prošlost glavnog lika gde vidimo sve te stvari koje su mu stvorile bol. Tragične, neostvarene ljubavi, poremećeni odnosi, društvo koje ga gazi ni krivog ni dužnog. Čoveka koji ne dira nikog, ništa loše nije uradio društvo poražava i to slavi kao svoju pobedu. Koliko je to samo čudovišno. I tom šetnjom kroz prošlost gledamo rađanje tragične ličnosti, gledamo nastanak mučenika. 

U celoj toj priči je poražavajuće što je nemoguće pobeći. Zašto? Zato što se prošlost vraća da nas porazi. A kako to? Upravo kroz loše stvari koje se ponavljaju, kroz istu bol koju nam ljudi nanose, kroz isto zlo koje gledamo i trpimo iz godine u godinu. Novo zlo podseća na staro i samo pojačava to iz prošlosti. Ista ta prošlost je upropastila onu savršeno prelepu ljubavnu scenu. Zašto nas ta prošlost ne ostavi na miru? Zašto je ono što je već viđeno samo ono što je loše? 

Jasno je iz cele ove priče da je ovaj čovek žrtva? No da li je samo on? Naravno, mnogo je onih kao on ali na kraju su svi žrtve. I onaj koji je grabljivac, i onaj koji lovi ima nekog ko lovi njega. Samo je toga nesvestan. Ako činimo zlo drugima, prizivamo ga sebi. Ako nam drugi čini zlo, zašto imamo potrebu da ga i mi učinimo drugima? Znam, nije lako kada patimo sami ali zašto moramo da nanosimo patnju drugima? U takvoj priči svi smo povređeni, poraženi, svi smo žrtve i svi smo zločinci. Ima li kraja?

Zanimljivosti:
Ovo je jedini srpski horor koji je uključen u Fil Hardijevu knjigu: Overlook Film Encyclopedia: Horror (1994). Takođe, jedini srpski horor u Stiven Džej Šnajderovoj knjizi 100 EUROPEAN HORROR FILMS.

Naj scena:

Rasplet

Moja ocena: 9/10

5 коментара:

  1. Jedan od najboljih horora koje sam pogledao u zivotu. Mustafa u onoj sceni: "SVIRAM!"; mislim da sam je jedno 10 puta premotao. Filmcina.

    ОдговориИзбриши
  2. Genijalan film. Sad bi dobro legla "Variola vera" sa savršenim Šerbedžijom i Radetom Markovićem.

    ОдговориИзбриши
  3. Kako su obradjene scene klanja, dali zna neko da mi objasni!

    ОдговориИзбриши