Obavestenje

Obaveštenje: Listu sa vašim predlozima možete videti ovde .

среда, 26. октобар 2016.

The Sting (1973)


Kod nas nazvan: Žaoka
Žanr: Komedija | Kriminalistički | Drama
Režija: George Roy Hill
Glumci: Paul Newman, Robert Redford, Robert Shaw...

Priča:
U Čikagu, Septembra 1936, mladi prevarant želi da osveti svog ortaka i udružuje se sa poznatim prevarantom. Meta im je pokvareni bankar.

Moj osvrt:
The Sting mu dođe nešto kao preteča današnjih Oceans Eleven lajk pizdarija pa sve do retardacija tipa Now You See Me. Ceo film gledaš prevaru pri čemu te tu čeka gomila obrta, nezgodacija, suludih situacija i dosta dosta zabave. Šta je to što The Sting izdvaja u odnosu na današnje filmove? Da li se danas osmišljanje prevara promenilo na bolje ili gore ili dole? Gde su likovi danas a gde su bili pre? Šta je sa pričom nekada i sada. Šta je sa znakom pitanja na kraju prethodne rečenice? 

Odmah da budem jasan, The Sting je jako zabavan film i ne smatram ga za nešto mnogo više od toga. Ali kada se osvrnem za Now You See Me recimo i primate koji su smišljali ideju za to vređanje zdravog razuma, počnem da cenim The Sting više nego inače. Kada pogledam na šta su spali likovi u današnjim filmovima ovog tipa, shvatim da je The Sting ozbiljan film. 

Najveći kvalitet ovog filma su simpatični likovi koje tumače glumačke legende. Robert Retford mi je jako odbojan glumac ali ne poričem njegovu veličinu. Ali uz svo dužno poštovanje, nije dorastao jednom Pol Njumenu a ni Robertu Šou. Opet, uz dužno poštovanje ovom drugom, ovaj film kompletno na svojim leđima nosi legendarni Njumen. Pričao sam već više puta, zabavne uloge igraš na harizmu. Da li zaista treba da vam pričam o harizmi koju ovaj velikan ima? Ok, ako ste klinče koje se prima na Now You See Me idiotije, onda verovatno treba. Ali ste u tom slučaju svakako izgubljen slučaj (slučaj u slučaju... pa bravo) pa samim tim i nema potrebe da vam pričam o tome. 

Pazite sada grešku koju današnji filmovi prave u odnosu na The Sting a mogli bi da imaju prednost. Problem sa The Sting je što su prevare i prevarice providne od prve do poslednje. Uverziraš se posle kilometara i kilometara pogledane filmske trake i teško te iznenade ovakve stvari. Današnji filmovi imaju veću nepredvidivost ali umesto da to okrenu u svoju korist, oni se trude da naprave takve obrte da obesmisle sve. Ček, rekao sam da je problem što je The Sting predvidiv. Hm, ne ne, pogrešio sam. To nije problem. Iako je predvidiv, uživao sam u raspletu svakog uslovno rečeno preokreta. Očekuješ da će se nešto desiti ali hej, Pol Njumen to začini na najbolji mogući način. Ne možeš da ne voliš ovog lika u brke ga ljubim. 

Gde još The Sting debelo beži današnjim pizdarijama. Pogledajte čak i prvi Oceans Eleven koji je pristojan film. Kakve likove ima? Nema ih. Sve su to zabavne karikature. Pogledajte Now You See Me. To su karikature koje su prejadno nacrtane i nisu ni zabavne a ni dovoljno šarene. Prvo, ne mariš za te likove. Drugo, tu i nema likova. The Sting se kako tako trudi da dostavi nešto što se zove realni odnos između ljudi. Sparivanje Njumenovog i Retfordovog lika i razvoj njihovog odnosa fino teče. Nije to sada nešto epohalno ali opet, kada se ta njihova povezanost stavi na test, onda taj test barem ima potporu u nečemu. 

Ono što mi se dopada, nemamo gazilion segmenata prevare. Ne zanima me trikovog trika trikov trik. To ne izađe na dobro. Vidi se šta je cilj i priča se fino razvija ka njemu. Što se tiče samih trikova i prevara, težilo se uverljivoj glumi. Lako je napraviti neki trik koji ne možeš da skontaš. Oni koje suština ne zanima će se primiti na to. Realističan trik zahteva ubedljivu glumu. Majstori prevare vas neće varati spektaklom već stvarima koje su vam poznate. Varaće vas onim što ćete prihvatiti. Ako vas foliraju spektaklom, bićete oprezni jer vam je ono što vidite jako sumnjivo. Ili možda nećete biti oprezni jer imate koji hromozom manjka. Ako vas zanima trik i šou program, ovo nije film za vas. Ako vas zanimaju glumci i gluma u obmani, gledajte ovo. 

Još jedna stvar mi je zapala za oko. To je način na koji je predstavljena policija u filmu. Kada ih vidite, niste sigurni da li vidite mafiju ili plavce. Na sve to, ne vidimo da se bave slučajem ubistva što bi trebao biti njihov posao. S obzirom na prirodu filma, na to koga gledamo kao pozitivca a koga kao negativca, ne bih rekao da je ovo slučajnost. Tako da na celu laganeze priču oko igara i igrarija ipak imamo i kakvu takvu kritiku što je svakako dobrodošlo. 

Uprkos tome što ovaj film ima legendaran status, nisam uspeo da ga doživim tako. Možda su ovi obrti u vreme kada je izašao bili bum ali danas, sve ovo što vidimo u filmu je veoma očekivano. Uprkos tome, The Sting je jako dopadljiv i veoma zabavan film koji na svojim leđima nosi Pol Njumen. Njegova gluma je za mene ovde mnogo iznad filma. Kada su u pitanju filmovi sa sličnom temom, nisam primetio da se danas prave bolji. Danas se dodaje na efektima a gubi na likovima, priči i smislu. Sve dok se takve gluposti prave, The Sting će stajati postojano kano klisurine, proklet bio izdajica ... A ne, nije to.

Zanimljivosti:
Robert Redford je ovaj film tek odgledao 2004. Film je sniman i na lokaciji koju možemo videti u Povratku u Budućnost u sceni u restoranu gde Marti MekFlaj sreće svog oca. Tokom snimanja Robert Redford se mučio sa slomljenim palcem pa se to vidi u nekim scenama gde je očigledno da ga ne koristi. 

Robert Šo u filmu hramlje zato što je on zaista povredio koleno a ne zato što je to deo njegove uloge. Tokom snimanja, Redford i Njumen su se konstantno šalili i povremeno pravili smicalice jedan drugom. Obojica su za ove uloge tada plaćeni po pola miliona dolara. Danas bi to iznosilo preko 2.5 miliona. Huker je originalno trebao da ima 19 godina.

Naj scena:

Rasplet

Moja ocena: 7/10

понедељак, 24. октобар 2016.

Rashômon (1950)


Rashomon (1950) on IMDb
Alternativni naziv: Rashomon
Kod nas nazvan: Rašomon
Žanr: Kriminalistički | Drama | Misterija
Režija: Akira Kurosawa
Glumci: Toshirô Mifune, Machiko Kyô, Masayuki Mori ...

Priča:
Zločin i njegove posledice kroz različita viđenja.

Moj osvrt:
Rashomon je jako pametno napravljen film koji nam suprotstavlja različita viđenja iste priče. Na prvi pogled ovo je sve jednostavno ali govori mnogo. Fascinira me Kurosavina sposobnost da napravi nešto što je jako pitko za gledanje a opet tako duboko. Obično su filmovi koji dostave tako nešto mnogo teži za gledanje. 

Na početku želim da pomenem glumu Toširo Mifunea. Čovek me oduševaljava iz filma u film. Ovde se divite ludilu koje glumi ali emocija koju donosi je neprocenjiva. Kada žudi za ženom ta emocija prosto sipa iz njega dok gleda unezvereno i preznojava se. Kada je lud, lud je toliko da mu poverujete. Kada je častan, divite mu se. Čovek je velemajstor. 

No sada na konkretne stvari. Ako pogledamo svaku od priča, nebitno da li lik priznaje da je uradio nešto loše ili ne, pre svega ističe čast koju poseduje. I to je sjajno jer se upravo toj časti divimo. No, kada priznajemo grešku, kada pričamo bilo šta o sebi, nije li tačno da upravo pokušavamo istaći svoju moralnost? Ali, ukoliko lažemo, nije li upravo to momenat kada naša priča postaje providna? 

I kada pogledamo sve varijante jedne priče, utisak je jedan, a to je da svi lažu. Upravo to odsustvo morala dolazi sjajno na ono što vidimo u filmu. Sve priče su takve da imaju svoj vrhunac ali svaka od priča baš zbog toga navlači sumnju. I to je dvoznačno. Prvo, tu su likovi koji nam deluju kao šljam koji bi iz svega da spase svoju guzicu. Ali sačekajte, nismo li sami sada upali u priču? Nismo li mi onda ti koji ne dajemo šansu i jednoj jedinoj priči tj. osobi? Gde nam je nestalo poverenje u ljude? Ne ispada li da je film opravdano crn? 

No, još jednom se vratimo na sve priče koje čujemo. Sve one imaju isti epilog. Da li će sve ono što se desilo pre epiloga promeniti rezultat koji smo videli? Neće. Da li sve priče menjaju glavnu činjenicu? Ne. Da li su onda te laži bezazlene? Da li su uopšte to laži? E tu smo. Šta ako je svaka priča istinita ali je viđenje cele situacije drugačije. Nađite jedan veliki događaj u vašoj prošlosti. Setite se kako ste ga doživeli i šta ste radili da do njega dođe. Mislite li da na to svi gledaju na isti način? 

No ako smo se svi moralno srozali, šta ostaje ovom svetu? Jedno veliko ništa. Pogledajte okruženje u kom ljudi pričaju o događajima. Priče koje su se desile u prošlosti obiluju lepim vremenom i sunčevom svetlošću. Ali sve ono što se u pričama desilo kao da je dovelo do ovakve sadašnjosti. Sadašnjost je tmurna. Ljudi su gladni i bedni u ruševinama. Kiša je neprestana. Setite se crnila koje sam pomenuo u Death of Mr. Lazarescu. To mi je tamo delovalo jako pesimistično. Crnilo koje gledamo u Rashomon je realno. 

Tu imamo još jedan test za nas. Dok gledamo sve varijante priče, šta nas zanima? Zanima nas istina. Zbog čega? Pa da vidimo razrešenje priče. To mnogo govori o nama. Koliko nam je puta samo bitnije otkriti ubicu nego uvideti žrtvu? Koliko nam je samo bitnije gaziti do vrha nego gledati po čemu ili kome gazimo? Zato tako često i promašimo suštinu. Čovek je ubijen. Žena je silovana. Zašto nas to što je činjenica nije dirnulo već brinemo o lažima i istini koji ne menjaju ništa. Ne plaši li vas toliko odsustvo empatije? 

Dosta je priče oko kraja filma. Dosta ljudi smatra da je kraj isforsiran, patetičan i da nema mesta u filmu. Da li je moglo onda bez njega? Jeste. Da li on smeta u filmu. Ne, ni najmanje. Nije dodao ništa što film već nije ispričao. Daje nešto svetla, nešto nade u čoveka ali to nije patetično. Možda film nije morao da nas liši totalnog crnila ali dobro. Da je uzrok tom kraju drugačiji, možda bi mi smetalo. Razlog zbog kog dolazi do to malo svetlosti je i više nego opravdan. Ipak, nije to samo vera u čoveka. To je vera i u čoveka koji tek dolazi. Možda on može promeniti nešto. A opet, možda ta kiša nastavi da pada još dugo.

Zanimljivosti:
Tokom snimanja, mnogi iz ekipe su prišli Kurosavi da im on zapravo objasni o čemu se radi u filmu. Smatra se da je ovo film zbog kog je Akademija uvela oskara za najbolji strani film. Jedna od prvih upotrebi snimanja kamerom iz ruke na filmu. Smatra se da je ovo prvi film u kom imamo scenu u kojoj kamera direktno snima sunce. Kada se vidi kiša ispred kapija Rašomona, postojao je problem što se kiša nije videla od znaka. Da bi ovo rešili, sipali su crno mastilo u vodu i tako simulirali kišu. 

Čak i u podnevnim časovima, tokom snimanja scena u šumi je bilo jako mračno. Umesto da koriste standardni reflektor, Kurosava i kinematograf Mijagava su uzeli ogledalo iz kostimografije. Tako su odbijali svetlost kroz granje i to je delovalo prirodnije. Znak "Rašomon" je Mijagava zadržao u svojoj kući do smrti 1999. Oksfordski rečnik je Rašomon uveo kao regularni izraz za različite interpretacije istog događaja. 

Najveći problem tokom snimanja je bio taj što su neretko puževi golaći padali sa drveća na glumce i ekipu. Zbog toga su se svi prekrivali tankim slojem soli kako bi se odbranili od puževa. Muzika je tek dodata u postprodukciji. Kurosava je od Mifunea zahtevao da svoju kretnju zasniva na kretnji lavova.

Naj scena:

Tajomaruova priča

Moja ocena: 9/10

понедељак, 17. октобар 2016.

Ivan Vasilevich menyaet professiyu (1973)


Ivan Vasilievich: Back to the Future (1973) on IMDb
Alternativni naziv: Ivan Vasilievich: Back to the Future
Žanr: Akcija | Komedija | Mjuzikl | Naučna fantastika
Režija: Leonid Gayday
Glumci: Yuriy Yakovlev, Leonid Kuravlyov, Aleksandr Demyanenko...

Priča:
Šurik Timofejev je napravio vremeplov. Sasvim slučajno, Ivan Bunša, predsednik kućnog saveta i lopov Miloslavski, završavaju u 16. veku dok Ivan Grozni dolazi u sadašnjost.

Moj osvrt:
Nisam puno očekivao od ove komedije jer kada god da sam gledao ruski film tog žanra, nisam se baš usrećio od smeha. Ivan Vasiljević je definitivno prevazišao sva moja očekivanja. Ovo je jako zabavno. Iako je urnebesna komedija, moram da kažem da je jako pametno napravljeno. 

Preterivanja su odlična. Nije ovo neumesno i isforsirano već ta preterivanja deluju kao u crtanom filmu. Recimo imamo scenu kod zubara gde ne vidimo baš usta pacijenta ali čujemo zvuk i vidimo kako se trese i to izgleda kao da zubar koristi bušilicu. 

Obično je u urnebesnim komedijama sve u gegu. Dijalog nije naročito inspirativan. Ovde to nije slučaj. Ovde dijalog neretko donosi još više smeha od onog što vidimo. Recimo imamo slučaj kada lopov krade novac iz sefa i kaže "Ljudi, čuvajte novac u banci ... ako ga imate". Ili kada se susedi žale naučniku da je njegova mašina opasna, od odgovara sa "ma ne, to je samo vremeplov" kao da je to najnormalnija stvar na svetu. E upravo u tome je draž ovog filma, što likovi sve sulude situacje doživljavaju na najnormalniji mogući način. Generalno, dijalog je jako brz i nemojte dozvoliti da vam promaknu replike, izgovori, rasprave, jer je sve to prepuno neverovatnih ideja i odličnog humora.

Ima tu i dosta pametno napravljene kritike. Recimo čovek izmišlja vremeplov. Šta očekujete? Put u prošlost da se isprave neke nepravde, da se reše neki problemi. A ne, prvi koji ima ideju šta raditi sa vremeplovom je lopov. To je genijalno ali na žalost tačno. Napravite nešto epohalno, gadovi će gledati kako da izvuku korist od toga. Šteta što ti gadovi nisu simpatični i dobroćudni kao ovaj lopov u filmu. Ovaj barem neće ojaditi tebe. 

Akcija u filmu jako liči na onu iz crtanih filmova. Reakcije likova su prepune preterivanja. Mnogo je tu vratolomija, urnebesnih gegova, lomatanja, sukobljavanja. Ako ste gledali dobre stare Looney Toones-e ili Toma i Džerija znate o čemu pričam. Realno, ima li neko da to ne voli i da ne uživa u frci koju ti genijalno osmišljeni likovi fale. Ako ste to voleli u crtaćima, volećete i ovde. 

S obzirom da likovi dolaze iz daleke prošlosti u sadašnjost i obratno, očekujete one lude fazone koje smo videli u Posetiocima. E ovo je nešto suptilnije nego posetioci. Npr. Ivan Grozni dolazi u sadašnjost i dok šeta sobom prolazi pored tragične slike na kojoj je on sam. Ili npr. prvi put sluša muziku i pesma ga pogađa najgore moguće. Sve to deluje usputno a zapravo je veoma veoma zabavno. Ako pažljivo gledate, pronaći ćete mnogo ovakvih detalja. 

Još jedna stvar o kritici. Lik odlazi da kupi tranzistore za svoj vremeplov. Na kraju ih kupuje od lika koji ih valja i drži ih ispod kaputa kao da valja nakit ili satove. SULUDO ali genijalno. Genijalno iz prostog razloga što nam ovo ne bi palo na pamet a toliko je istinito. Uvek gledamo te varijante, varijantice, verzije u kojima bi prošli dobro a uvek i gledamo način da zaradimo što lakše. Ispod žita ili ispod stola su nam je jedne od najdražih "lokacija". I ovo što nam deluje besmisleno i suludo zapravo je istinito. 

Bitna stvar vezana za likove - ne menja im se karakter iako menjaju epohe. Upravo na tome film poentira. Lik koji slučajno postaje car ostaje isti seronja i slabić koji je bio dok lik koji naprasno postaje niko i ništa ostaje samouvereni car. Lopov je lopov u svakoj prilici. I to donosi gomilu urnebesnih scena upravo što likovi rade ono što nije karakteristično za epohe u kojim se nalaze. Imamo dobru komediju, odlično osmišljenu, dobar dijalog, sjajne scene i na to, dodajte jako simpatične likove. Malo li je na ovu skupoću. 

Kako je ovo mjuzikl, moramo pomenuti i muzičke sekvence. Meni su one veoma prijale. Nije to samo gomila likova koja tu nešto igra i peva već je to iskorišćeno za nove fazone, za dobar humor. Čak je i kvalitet tih pesama jako dobar pa su dopadljive i na prvo slušanje. 

Film je prilično zabavan i od mene ima toplu preporuku. Tu ima samo jedan problemičak - nije lako doći do njega na način na koji smo navikli. Za verziju koju sam našao na torentima nisam našao prevode a i snimak je jako loš. Verzija koja postoji na youtube-u ima odličan snimak ali engleski prevod. Ako znate engleski ili još bolje ruski, onda he ta opcija sa youtube je i više nego dobra. U protivnom, srećno sa potragom za dobrim ripom i prevodom za njega.

Zanimljivosti:
Rečenica "Gospodo, čuvajte vaš novac u banci... ako ga imate" je ismevanje reklame za jednu rusku banku. Slika koju Ivan Grozni gleda je "Ivan Grozni ubija svog sina".

Naj scena:

Ivan Grozni ostaje sam u stanu.

Moja ocena: 8/10

среда, 12. октобар 2016.

Blood Father (2016)


Blood Father (2016) on IMDb
Žanr: Akcija | Kriminalistički | Triler
Režija: Jean-François Richet
Glumci: Mel Gibson, Erin Moriarty, Diego Luna...

Priča:
Bivši robijaš pokušava zaštititi svoju odbeglu ćerku od bande koja želi da je ubije.

Moj osvrt:
Kada je Gibson u pitanju, vidim da nam je spremio nov film i to me izuzetno raduje. Čovek koji je napravio Braveheart, Apocalypto i Passion bi trebao biti veličan kao jedan od najvećih ikada a ne gažen kao što je sada moda da se radi. Ne samo da je sa ta tri filma ugradio svoje ime u besmrtnike, njegova gluma je nešto što je bez pogovora majstorstvo. Jedina stvar koja me brine a vezana za to novo ostvarenje (Hacksaw Ridge) je što mu tema smrdi na patetiku iz sve snage. Ali dobro, nadajmo se da će Mel doneti barem deo onog što ume. Svakako, čim vidim ovog čoveka u filmu ja to moram da gledam tako da je odluka da se posvetim ovoj preporuci jako lako donešena. Blood Father je sasvim solidan film za razbibrigu i to naravno zahvaljujući samom Gibsonu. 

Prvo, ono što me jako nije zanimalo jer je prežvakano u milion filmova je taj usrani odnos koji se ponovo izgrađuje između roditelja i deteta. Ne, ovo nije film koji ćeš gledati zbog borbe Gibsonovog lika da spase ćerku već ćeš ga gledati zbog Gibsonovog lika. U njihovom odnosu ne postoji ništa što već niste gledali. Sve se to svede na činjenicu da je i jednom i drugom žao zbog svega i da su sada cool, vole se i učinili bi sve jedno za drugo. Couldn't care less za taj odnos i za ovo slatko devojče. 

Najbolja stvar u svemu je Gibsonov lik. Dali su čoveku slobodu i onaj standardni prljavac iz akcionih filmova, sada u njegovom izvođenju ima nešto što ni jedan do sada nema. Za ovako nešto moraš da imaš harizmu a Mel nije plastičnjak kome veštački moraš da kreiraš situacije. Njega baci u wc da se iskenja i napraviće od toga nešto vredno pažnje. On je ovde doneo dobar humor, ludilo i za ovako lagan film odličnu glumu. Ne smatram ovaj film relevantnim za bilo šta ali u nekoliko scena sam pomislio "dajte nam novog Mad Maxa sa ovim čovekom". Kada bi se to kuvalo u holivudskoj kuhinji, posle toliko vremena bih cupkao sa nestrpljenjem čekajući da neki film ugleda svetlost dana.

Ne bih se držao niti priče niti akcije, nije to nešto što je ovde vredno velikog pomena. Želim samo da pričam o Melovom liku. Zašto mi je ovaj film skroz ok ako ništa sem lika nema epohalno? Zato što je svaki šablon, svaku potencijalnu pateku i većviđenost Mel prekidao ludačkim nastupom, neočekivanim humorom, suludim reakcijama. Nekoliko scena se završi sa finim iznenađenjem. Ono gde očekuješ da će lik da postupi standardno, da poštedi nekog, da se povuče, da prihvati igru, e pa ovaj bata neće. 

Na sve to dolazi ludilo. Kada treba da pokaže ludilo koje krije njegov lik, Gibson je bez premca. Čovek bukvalno svaki put odglumi ludilo na takav način da poverujete da je on i sam lud. Setite se nekih uloga gde je on to pokazivao. Dovoljan je jedan izlet u ludost i ceo film će vas držati utisak da njegov lik baš i nije najsrećniji sa glavom. Znači imamo harizmu, impulsivnost i ludilo - šta tu ima a da se ne voli u ovakvom filmu.

Kažem, nema tu neke velike priče, nema neke mudrosti ali zato su pametno sve spakovali u sat i po. Ako nemaš šta puno da mi kažeš, ne mrsomudi. Možda smo mogli dobiti još malo akcije ili barem još malo prilika da ovaj čovek pokaže svoje ludilo. Zapravo da su nas bombardovali više tim situacijama, možda bi ovo bio onaj film za koji nam prodaju smejuriju od Deadpoola - pravi, impulsivni ludak sa pravim humorom a ne vulgarnostima za malu decu. U svakom slučaju uvek je lepo videti čika Mela i nadam se da ćemo dobijati razloge da ga sve češće pominjemo ovde na blogu.

Zanimljivosti:
Stalone je 2008 želeo da režira i glumi u ovoj adaptaciji romana Pitera Krejga. Film koji Lidija gleda u bioskopu je Assault on Precinct 13 (2005). Drugi film u kom Gibson glumi Tattoo umetnika. Prvi je Father's day gde on ima kameo ulogu.

Naj scena:

Mel kreće da spasi ćerku.

Moja ocena: 6/10

понедељак, 10. октобар 2016.

Hotaru no haka (1988)


Grave of the Fireflies (1988) on IMDb
Alternativni naziv: Grave of the Fireflies
Kod nas nazvan: Groblje Svitaca
Žanr: Animirani | Drama | Ratni
Režija: Isao Takahata
Glumci: Tsutomu Tatsumi, Ayano Shiraishi, Akemi Yamaguchi ...

Priča:
Dečak i njegova mala sestra se bore da prežive u Japanu tokom Drugog Svetskog Rata.

Moj osvrt:
Grave of Fireflies je film koji će vam promeniti raspoloženje. Utisak će vas držati neko vreme a i kada to prođe, svaka pomisao na ovaj film će biti emotivna. Ghibli je ponovo doneo svoju magiju. Ovu ekipu nepravedno propuštam pomenuti među onima koji uvek dostave. I ovog puta im skidam kapu za sve, od priče, do animacije preko likova i naravno, onoga što oni najbolje donose, a to je emocija. U Spirited Away smo videli magiju i ljubav, u Porco Rosso smo videli melanholiju i naravno ljubav. Grave of Fireflies je tuga i to takva da slobodno mogu da kažem da ništa tužnije u životu nisam gledao. 

U centru priče je tragični gubitak. Svi znamo koliko nešto može da bude bolno, koliko nešto može da nam nedostaje, koliko smo pogođeni, povređeni, koliko je teško preboleti nešto ako je to uopšte moguće učiniti. Svi smo pustili suzu za nekim ili nečim, svi smo patili, kukali, pitali se zašto. E sada pogledajte dete koje doživljava takvu emociju. Ima li tragičnije slike od te? Dete koje tek upoznaje svet i započinje život primorano je da upozna gubitak. Pomenuo sam to u Lion Kingu, ali tu je gubitak iskorišćen kao prekretnica u životu. Ovde je gubitak motiv koji se provlači kroz celu priču. 

Grave of Fireflies animacijom to sve dočarava i bez da znate priču. Pogledajte u koliko scena vidimo samo brata i sestru. Pogledajte koliko scena imamo gde se kamera odalji i oni su sami dok je oko njih sivilo. Savršeno dočarana slika samoće i tuge. Ne možeš ostati ravnodušan na ovako nešto. Devojčica koja kleči i jeca i njen brat koji pokušava da bude jak za oboje dok oko njih vidimo pustaru i njihove senke - grandiozna slika tuge. 

Druga stvar su boje. U većini scena su one mračne, sive i odsustvo živih boja je vidljivo. Kada ipak ima tih veselih boja, scene se uvek završavaju nemilo - sirenom za opasnost, bombardovanjem, ružnom emocijom. Teško je to opisati ali film je mračan da mračniji ne može biti, tužan da tužniji ne može biti ali ne vidite ni jednog momenta da je ta tama isforsirana, da je patetika prisutna, da su iz sve snage pokušavali samo da budu crni (kao u izvikanom smeću zvanom Precious). Ne, ovo su majstori koji su doneli realnu priču. Zato ta priča i boli. 

Mi gledamo tu nesrećnu decu ali još više boli kada je vidno da im je tako malo potrebno za sreću. Jedna prokleta bombona, malo slatke vode, sloboda, svetlo svitaca, malo mleka a čovečanstvo dođe u takva vremena gde se sve ovo smatra luksuzom. Ako smo takvi govnari da se useremo sebi u život, zašto to radimo sa našom i tuđom decom. Ostavimo njih van svega toga, bezbrižne i srećne. Izgleda da smo previše glupi za tako nešto. 

Postoje stvari koje treba da se podrazumevaju u životu svakog čoveka a to je da on ne treba da bude gladan. Tragično je što gladnih ima na sve strane. Niko vas ne tera da nekom dajete novac, ali barem im kupite hleb. Ne bacajte hranu, ostavite je tako da neko drugi može da je uzme. Ne dozvolite nikom da gladuje. Pogledajte vaše dete i zamislite da je gladno - ima li jezivije pomisli od toga. Nedaleko od vas sigurno postoji dete koje je gladno, možda je i samo, možda mu je i hladno. Nahranite ga. 

Problem je što pokušavamo decu što pre naučiti nekoj velikoj odgovornosti. Ovde vidimo kako žena popuje deci kako treba da aktivnije učestvuju u pomaganju otadžbini dok je ona u ratu. I deca treba tako da se nauče odgovornošću? Usrali ste im život tim ratom i onda očekujete od njih da preuzmu odgovornost. Goveda jedna, unesrećili ste decu, generacije i generacije i onda očekujete od njih da podnesu teret, da stegnu kaiš, da se strpe još malo. Oduzeli ste im detinjstvo, sreću i vreme i sad to isto vreme tražite od njih. 

Zašto "Groblje svitaca"? Svici su jedna od retkih prirodnih svetala u mraku. Tragično je što žive jako kratko. Svi znamo za šta su sinonimi svetlo i tama. Deca su ono najbolje među nama, deca su najveća moguća svetlost koja postoji a mi smo takvi govnari da klinci neretko budu naši svici. To što prekratko sijaju, to je naša sramota.

Zanimljivosti:
Isao Takahata, jedan od animatora, i sam je preživeo bombardovanje viđeno u filmu. Film je pravljen u isto vreme sa My Neighbor Totoro (1988) i animatori su povremeno bili jako zbunjeni za koji od filmova rade animacije. Inače pomenuti film je bio odbijen i studio Ghibli je odlučio da ga radi zajedno sa ovim jer je to bio jedini način da ga snimi. Film je i dan danas zabranjen u Južnoj Koreji. Bombone koje klinci jedu u filmu u stvarnom životu pravi Sakuma, fabrika koja je pokrenuta 1949. Oni su u čast ovog filma pre nekoliko godina izdali ograničenu seriju kutija bombona koje možete videti u Grave of Fireflies.

Naj scena:

Početak, ali ta scena dobija punu snagu tek na kraju.

Moja ocena: 10/10